Ministri energetike članica Europske unije u utorak su, čini se i lakše nego što se očekivalo, usvojili plan za smanjenje potrošnje plina u razdoblju od 1. kolovoza ove do 31. ožujka sljedeće godine. Kako u EU-u nalažu red i običaji, usvojena verzija nemalo se razlikuje od predložene. Europska komisija je zaključila da članice EU-a moraju smanjiti potrošnju plina za 15 posto. Razlog je Rusija. Ona koja je donedavno bila najmilija dobavljačica, čiji je Gazprom bio glavni sponzor nogometne Lige prvaka, od 24. veljače je nepouzdana, a ovisnost pojedinih članica Unije o ruskom plinu tolika da Moskva energent može koristiti kao oružje. Strahuje se da bi Moskva mogla zatvoriti ventil, potpuno prekinuti opskrbu plinom što bi, procijenjeno je, izazvalo recesiju od 1,5 posto.
Bojazan nije bezrazložna. Plinovod Sjeverni tok 1 trenutačno radi tek na petini kapaciteta, a kada se instalira nedavno remontirana turbina, radit će na 40 posto. Međutim, metoda je bila pogrešna. Predloženo je da sve članice smanje potrošnju za 15 posto, a predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen, osoba koja ni inače ne odiše sposobnošću, zaključila je da se radi o europskoj solidarnosti, što je prisnažila time da se Komisija pozvala na članak 122. Ugovora o EU-u koji spominje upravo solidarnost i činjenicu da EK može Vijeću predložiti neku mjeru zasnovanu na solidarnosti članica. U stvarnosti nije bila riječ o solidarnosti, nego o uravnilovki. Zašto bi države koje uopće ne ovise o ruskom plinu morale smanjivati potrošnju za neki postotak koji im određuje Europska komisija? Možda zato što je Njemačka ovisna o ruskom plinu, a ovisna je zato što proteklih godina nije diverzificirala dobavne pravce, nego je, ne bi li raspolagala još većim količinama jeftinog i njenoj industriji potrebnog ruskog plina, izgradila plinovod Sjeverni tok 2 koji zbog napada na Ukrajinu nije ni otvoren.
Među prvima se planu Europske komisije o smanjenju potrošnje plina usprotivila španjolska ministrica energetike Teresa Ribera kazavši da prijedlog nije ni najefikasniji ni najpravedniji. Španjolska je proteklih petnaestak godina marljivo gradila LNG terminale, provodila politiku EU-a o diverzifikaciji dobavnih pravaca, zbog čega ima najveće LNG kapacitete u Europi. Nadmašuju 20 milijardi kubika i Španjolska uopće nije ovisna o ruskom plinu. Navedimo tek da Njemačka uopće nije gradila terminale za ukapljeni plin. Usprotivila se i Poljska. Njeni su se političari zapitali zašto bi morali reducirati potrošnju, a to znači pozvati stanovništvo na štednju i smanjiti isporuke plina industriji, kad su njihova skladišta plina praktički puna. Konkretno, napunjena su 98 posto, za razliku od europskih koja su na pedesetak posto, što znači da je Poljska potpuno spremna za zimu i ima dovoljno plina za uobičajenu potrošnju. I Portugal se usprotivio uravnilovci. Državni tajnik za okoliš i energiju Joao Galamba kazao je da prijedlog nije prilagođen zemljama koje nisu međusobno povezane plinskom mrežom. Grčka je poručila da može izdržati potpuni prekid isporuke plina iz Rusije. Malta i Irska pitale su se zašto se njih uopće u svemu tome spominje kad do njih ne dolazi nijedan kubik ruskog plina. Popisu svakako treba pridodati i Mađarsku. Hrvatska i njen resorni ministar Davor Filipović su zaključili i poručili da neće stvarati nikakve probleme i da Hrvatska može smanjiti potrošnju za 15 posto.
U ponedjeljak je bilo jasno da pokret otpora raste i snaži, sjednica Vijeća ministara bila je zakazana za utorak, što znači da je bilo nužno učiniti nešto kako ona ne bi propala. Mogućnost da sastanci propadnu je nešto što EU izrazito ne voli pa se pribjeglo metodi kojoj se u takvim situacijama pribjegava – smanjiti najavljeno kako bi se usvojilo nešto. Ministri su postigli sporazum, članice će dobrovoljno smanjiti potrošnju za 15 posto u odnosu na petogodišnji prosjek. Cilj je dobrovoljan, ali Komisija ga može proglasiti obveznim u slučaju krize opskrbe. I to je nešto o čemu se proteklih dana mnogo raspravljalo – smije li takvu ovlast koja je doista nacionalne naravi koristiti Europska komisija? Dogodi li se da EK smanjenje proglasi obveznim, izvjesno je da će u članicama porasti nacionalizam, otpor EU-u i tumačenja EU-a i njenih tijela kao naddržave. Valjda svaki plan EU-a ima izuzetke pa tako i ovaj. Izuzimaju se Irska i Malta, države koje nisu povezane plinskim mrežama. Države koje izvoze plin i države čija su skladišta plina gotovo puna mogu imati blaže ciljeve. Izuzete mogu biti neke (takozvane ključne) industrije poput kemijske i industrije željeza i čelika. Nakon sastanka nije nedostajalo trijumfalizma. Njemački vicekancelar i ministar ekonomije Robert Habeck izjavio je da će dogovor pokazati Vladimiru Putinu da je Europa i dalje ujedinjena. "Nećete nas podijeliti", poručio je Habeck Putinu. Mađarska se i dalje protivi planu.
Zgoda o plinskom dogovoru prilično je indikativna i instruktivna. U središtu teme bila je solidarnost. No ovom prilikom južne države trebale su biti solidarne sa sjevernijim i bogatijim. Solidarnost u obrnutom pravcu, u slučajevima u kojima bi se sjevernije i bogatije države trebale nečega odreći za račun južnijih i siromašnijih, nije toliko izražena i tražena kategorija. Prisjetimo se samo razdoblja lockdowna otprije dvije godine, kada je u jeku krize Njemačka zabranila izvoz medicinskih maski i dezinficijensa.
U raspravi o solidarnosti unutar EU-a valja se prisjetiti intervjua Jeroena Dijsselbloema Frankfurter Allgemeine Zeitungu 2017. godine. Dijsselbloem je tada bio nizozemski ministar financija i predsjednik Eurogrupe (neformalne, moćne grupe koja okuplja ministre financija EU-a u kojima je valuta euro) koji je znatan dio svog vremena posvećivao dužničkim krizama i krizi eura. "Kao socijaldemokrat pridajem iznimnu važnost solidarnosti. Ali i oni koji se pozivaju na solidarnost imaju svoje obveze. Ne mogu potrošiti sav moj novac na piće i žene i potom dići ruku i tražiti pomoć. Taj princip vrijedi na osobnoj, lokalnoj, nacionalnoj, a također i europskoj razini", kazao je. Izjava je izazvala snažne reakcije. Iako ih nije spomenuo, bilo je jasno da misli na Grčku, Italiju, Španjolsku i Portugal, redom mediteranske zemlje juga Unije, redom države pogođene financijskom krizom, zbog čega su trebale pomoć bogatih članica EU-a. Mnogi političari i mediji iz sjevernih i bogatijih država članica tvrdili su da su južne članice godinama živjele iznad vlastitih mogućnosti, zbog čega su zapale u dugove pa su po diktatu Euroskupine i Berlina bile prisiljene drastično smanjivati javnu potrošnju, izdvajanja za mirovine, ali nisu smjele otkazati sklopljene ugovore za nabavku primjerice njemačkog oružja.
Kolo solidarne sreće se okrenulo pa su ovom zgodom južne države bile te koje su mogle držati lekciju sjevernim. Španjolska, Portugal, Cipar, Grčka ni danas ne shvaćaju kako svojim uštedama mogu pomoći Njemačkoj jer nisu povezane europskim plinovodima ili su ti plinovodi veoma skromnih kapaciteta. To, naravno, ne znači da primjerice Španjolska i Portugal ne žele smanjiti potrošnju plina, ali to nema veze sa solidarnošću s onima koji se nisu na vrijeme spremali za zimu, nego s činjenicom da kupuju skuplji ukapljeni plin. Mađarska, ovisnija o ruskim energentima od Njemačke, ne vjeruje u europsku solidarnost, ali vjeruje u rusku poslovnost pa je prošlog tjedna ugovorila kupnju još 700 milijuna kubnih metara plina.
