Kad je početkom prošle godine ruski plin počeo teći drugom cijevi plinovoda Turski tok, turski predsjednik Erdogan organizirao je feštu na kojoj su bili i ruski predsjednik Putin, bugarski premijer Borisov i srpski predsjednik Vučić. Erdogan je slavio početak rada druge cijevi tog plinovoda iako plin koji je njome potekao nije namijenjen turskim nego balkanskim i europskim korisnicima. Turska se naime ruskim plinom već godinama opskrbljuje plinovodima Plavi tok i prvom cijevi Turskog toka. No Turski tok 2 zacementirao je Tursku kao glavno plinsko čvorište na jugoistoku Europe, pa je i Erdogan imao razloga za slavlje.
Za Tursku je važno bilo i demonstrirati da je moćna država koja je unatoč američkim i europskim pritiscima omogućila Rusiji da otvori još jedan pravac izvoza plina na europsko tržište. Turska je stala uz bok Njemačke koja se također izborila da kao glavni ruski partner izgradi plinovod Sjeverni tok kojim je dokinut monopol dostave ruskog plina preko Ukrajine. Nakon izgradnje plinovoda Sjeverni i Turski tok Europi se više ne mogu dogoditi plinske krize poput onih iz 2006. i 2009., kad je Ukrajina zbog sukoba s Rusijom prekinula dostavu ruskog plina preko svojega teritorija.
No ono što si mogu dopustiti Njemačka i Turska, da realiziraju i slave zajedničke energetske projekte s Rusijom, većina drugih europskih zemalja, a pogotovo balkanskih, mogu tek ako se sklone i prikriju pod skute njemačko-ruskih i tursko-ruskih energetskih projekata. Ruski plin iz Turskog toka 2 odmah je nakon njegovog puštanja u rad potekao prema Bugarskoj, ali i Grčkoj i Sjevernoj Makedoniji. Već godinu dana ruski plin u Bugarsku više ne stiže preko Ukrajine i Rumunjske, nego preko Turske. O tome se, međutim, uglavnom šuti, pa i u Bugarskoj. Isto se događa i s ruskim plinom koji preko Turskog toka 2 stiže do Grčke i Sjeverne Makedonije, također članicama NATO-a.
Prvog dana ove godine ruski plin je preko Turskog toka 2 počeo stizati i u Srbiju. Bugarska i Srbija završile su izgradnju kraka plinovoda Turski tok 2 preko svojih teritorija i počele mu tepati Balkanski tok, ali su početak njegova rada umjesto na sva zvona označili tek skromnom predstavom za medije na kojoj se pojavio samo srpski predsjednik Aleksandar Vučić, ali ne i bugarski premijer Bojko Borisov. Otvarajući novi plinovod kojim će ruski plin teći preko srpskog teritorija od bugarske do mađarske te bosanskohercegovačke granice, Vučić nije širio priču, već se zadržao samo na značaju Balkanskog toka za srpsku privredu i stanovništvo. "Ovo je važan dan za našu zemlju, neka gas krene i da budemo još uspešniji. Čestitam vam Novu godinu i želim da se zahvalim svim našim ruskim prijateljima koji su sa nama učestvovali u izgradnji ovog gasovoda. Čestitam vam na ogromnom poslu, ovo je od velikog značaja za industriju, napredak srpske privrede, ali i od izuzetnog značaja za sve stanovnike naše zemlje", poručio je Vučić. Direktor Srbijagasa Dušan Bajatović novinarima je pak rekao: "Mi smo ovo radili u tišini. Pod velikim pritiscima. Morali smo tako."
Vučić i Borisov tek su sutradan saopćili da su u telefonskom razgovoru "konstatovali da je završetak izgradnje gasovoda Balkanski tok i njegovo puštanje u rad izuzetan uspeh dveju prijateljskih i bratskih država". Nisu propustili istaći i da su razgovarali "o izgradnji gasnog interkonektora između Srbije i Bugarske, koji bi dve zemlje odmah krenule da grade, a koji će, posle izgradnje interkonektora između Bugarske i Grčke (IGB gasovoda), doprineti još većoj stabilnosti i energetskoj bezbednosti u regionu". Tim plinskim interkonektorima Bugarska i Srbija bit će povezane s grčkim plinskim sustavom i moći će dobivati azerbejdžanski plin te plin iz budućeg LNG terminala koji će se graditi u Aleksandropolisu u Grčkoj. Da su Srbija i Bugarska hodale po jajima dok su gradile Balkanski tok svjedoči i isticanje da će njime i bilo koji drugi plin s europskog tržišta moći preko interkonekcije s Mađarskom teći u suprotnom smjeru, na srpsko i bugarsko plinsko tržište.
Sve to srpsko-bugarsko šuljanje pri izgradnji Balkanskog toka nije međutim odvratilo dio američkih i europskih medija da proglase još jedan trijumfalni ulazak Rusije u Srbiju i njezino cementiranje u najveću utvrdu ruskih interesa na Balkanu. Ni pojedini njemački mediji nisu se ustezali od tvrdnji da je Srbija izgradnjom Balkanskog toka postala još ovisnija o Rusiji, iako nje ne bi bilo bez Sjevernog i Turskog toka, odnosno bez ogromnih njemačko-ruskih i tursko-ruskih plinskih poslova. I propast plinovoda Južni tok kojim je ruski plin trebao direktno poteći prema Bugarskoj i Srbiji, od kojeg je Bugarska odustala zbog europskih i američkih pritisaka, pokazala je da malim zemljama nije dopušteno ono što velike zemlje rade kad procijene da je u njihovom ekonomskom i političkom interesu.
Srbija i Bugarska maltene se moraju ispričavati na sve strane svijeta zato što su svojim privredama i stanovništvu osigurale dugoročno stabilnu opskrbu plinom i pritom postale tranzitne zemlje koje će na transportu ruskog plina milijunima eura puniti svoje državne budžete. Ukupni kapacitet Balkanskog toka na ulazu u Bugarsku iznosi 19,3 milijarde kubika plina, a na ulazu u Srbiju 13,9 milijardi kubika plina, pa je jasno kao dan da će najveći dio ruskog plina koji će njime teći završiti na europskom, a ne na srpskom i bugarskom tržištu. Sadašnja godišnja potrošnja plina u Srbiji iznosi tek oko dvije milijarde kubika. Srpski su planovi da nakon izgradnje Balkanskog toka u sljedećih par godina udvostruče potrošnju plina, podignu je na 4,2 milijarde kubika, što je tek trećina kapaciteta novog plinovoda.
U Srbiji se ni svijećom ne može pronaći energetski ili neki drugi stručnjak koji neće potvrditi ogroman ekonomski i ekološki značaj Balkanskog toka za srpsku privredu i stanovništvo. Osim Vojvodine, drugi dijelovi Srbije slabo su ili nikako plinificirani. Dušan Bajatović tek sada najavljuje da će Beograd u cijelosti biti plinificiran do sredine sljedeće godine. Tek tada će i posljednja gradska toplana prestati koristiti naftu i preći na plin, kao i brojna tvornička, školska i obiteljska ložišta koja koriste mazut, ugljen i drvo i truju sve oko sebe. Bajatović najavljuje i ubrzanu plinifikaciju Srbije ispod Dunava i Save, pogotovo južne Srbije koja plin, osim u plinskim bocama, do sada nije imala priliku ni vidjeti, a kamoli koristiti. Prvi čovjek Srbijagasa najavio je i znatno snižavanje troškova koje će privreda i stanovništvo plaćati za priključke za plin. Tvrdi da će priključak i kompletna oprema buduće potrošače koštati 780 eura i da će je moći obročno plaćati tri godine. Bajatović je već objavio i da je cijena tisuću kubika plina na ulazu u Srbiju iz Bugarske 155 dolara, a da je dosadašnja njegova cijena na ulazu iz Mađarske iznosila 240 dolara, pa će shodno tome plin u Srbiji uskoro značajno pojeftiniti.
Vojvodina je u dosadašnjoj tranziciji srpske privrede privukla uvjerljivo najviše stranih investicija, a kao jedan od glavnih razloga, uz njezin geografski položaj najbliži europskom tržištu, većina stručnjaka navodi i razvijenu plinsku i ukupnu energetsku mrežu. Balkanski tok omogućit će razvijanje plinske mreže diljem Srbije, pa se na osnovu vojvođanskog iskustva očekuje da će se i strane i domaće investicije s plinom početi značajnije spuštati i u druge dijelove Srbije. A to što će srpskom plinskom distribucijskom mrežom i dalje teći samo ruski plin još će neko vrijeme uglavnom mučiti političke i ine dušebrižnike iz bližeg i daljeg srpskog okruženja. No ako je Dušan Bajatović u pravu, onda će i to upiranje prstom u Srbiju kao najvećeg balkanskog ovisnika o ruskom plinu i nafti potrajati još neko kraće vrijeme, a sve je očitije i da se srpski političari i privrednici sve manje time opterećuju. Bajatović naime mrtav-hladan poručuje: "Pošto će u Evropi padati količine gasa koje će se proizvoditi, sigurno će rasti potreba za ruskim gasom u Evropi, jer je američki gas daleko, a i nema ga. U Srbiju ulazi 13,88 milijardi kubnih metara gasa godišnje i mi ćemo se dobro snabdevati."
