Protesti kojima je cilj prisiliti političare da poduzmu mjere za zaustavljanje klimatskih promjena u vodeće medije obično dospijevaju onda kada se održavaju sastanci najviše rangiranih predstavnika politike i biznisa, prije svega UN-ove Konferencije o klimatskim promjenama, takozvani COP-ovi.
Na tim se sastancima, a najvećim dijelom i na protestima, od predstavnika elita traži da ograniče emisije stakleničkih plinova, koje su glavni uzrok globalnog zatopljenja, i to prelaskom na "zelene" ili "čiste" tehnologije. Tek na marginama takvih sastanaka, a više na ulicama, mogu se čuti i tvrdnje da je takozvana zelena transformacija globalne ekonomije ustvari smokvin list čija je funkcija omogućiti da se nastavi business as usual, pa je stoga potrebno potpuno napuštanje postojećeg modela proizvodnje temeljenog na profitu.
No klimatski protesti i druge akcije odvijaju se i u različitim mikrokontekstima, vezanima primjerice za neki rudnik ili termoelektranu, a te akcije, osim što su u izvedbi militantnije, imaju i eksplicitnu antikapitalističku poruku.
Istraživanja su Resslera odvela do najskrivenijih kutaka organiziranja akcija građanskog neposluha diljem Evrope, ali i do oceanijske države Nauru, čije su tlo gotovo u potpunosti uništile britansko-australske kompanije koje su iscrpile zalihe fosfata
Pregled upravo takvih pokreta prikazuje se od početka prošlog tjedna na izložbi "Barikadiranje ledenih ploča" austrijskog umjetnika Olivera Resslera u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti, na kojoj se kroz 59 radova, nastalih između 1994. i 2021., kroz filmove, instalacije, fotografije, skulpture i crteže istražuju uzroci klimatske krize i reakcije na nju putem društvenih mobilizacija, uvezani autorovim jasnim antikapitalističkim stavom. Taj se stav najeksplicitnije ogleda u najkraćem filmu pod naslovom "A-Anti-Anticapitalista", u kojemu je autor složio kolaž scena s različitih protesta na kojima se skandirao slogan iz naslova, a koji se zahvaljujući montaži postupno transformira u svojevrsnu mantru "čiji je kraj uvijek ujedno i novi početak".
Oliver Ressler bavi se, kako nam je rekao, ekološkim pokretima otkad se bavi i umjetnošću, i to isključivo pokretima za klimatsku pravdu, a ne samo "klimatskim pokretima" koji se usko fokusiraju na tehnologiju, za razliku od onih prvih usmjerenih na "redistribuciju bogatstva i moći na globalni jug, koji je povijesno najmanje odgovoran za klimatske promjene i ujedno njima najviše pogođen". Primarno ga, kaže, zanimaju krajnje lijevi nehijerarhijski pokreti, dok "zeleni kapitalizam" smatra "neprijateljskim zato što je njegova namjera nepravedne odnose moći ostaviti netaknutima".
Ressler kaže i da se u posljednjih nekoliko godina uloga umjetnika u pokretima za klimatsku pravdu promijenila, s obzirom na to da je ranije uvijek postojala jasna distinkcija između umjetnika i aktivista, pa su se umjetnički dijelovi programa na takvim okupljanjima obično događali zasebno i pred kraj dnevnih aktivnosti. Danas su, kaže on, puno više integrirani u same pokrete, a premda umjetnika aktivista nema više nego što ih je bilo ranije, njihov udio u društvenim pokretima bitno je veći nego u općoj populaciji.
Gotovo pa dvadesetogodišnji istraživački projekt izložen u MSU-u u suradnji s kustosicom izložbe Leilom Topić, Resslera je odveo do najskrivenijih kutaka organiziranja akcija građanskog neposluha diljem Evrope, ali i do onih poput oceanijske države Nauru. Njezino su tlo gotovo u potpunosti uništile britansko-australske kompanije koje su tamo crpile fosfat za gnojenje farmi kolonizatora, a otok danas služi kao zatvor za izbjeglice i migrante prema Australiji.
Ressler smatra da je "koncept privatnog vlasništva potrebno ukinuti, na što, naravno, nije spremna nijedna vlada, što je ujedno razlog zašto se promovira ideja da je klimu moguće spasiti osobnim izborima konzumenata"
Nakon što su 1980-ih iscrpljene zalihe fosfata, a 80 posto kopnene površine otoka učinjeno neplodnom, Nauru je bankrotirao, potom je pretvoren u poreznu oazu, a zatim i mjesto na kojemu se, kako su autorima Ressleru i australskoj umjetnici Zanny Begg ispričali zviždači koji su tamo radili, događaju sistematska zlostavljanja izbjeglica. Sve se odvija pod patronatom australske vlade koja od humanitarnih radnika prije odlaska na otok zahtjeva da potpišu ugovor o tajnosti. Opstanak stanovništva danas je ugrožen i rastom razine mora uzrokovanim klimatskim promjenama, uz napomenu autora da su današnji čuvari, koji tamo premlaćuju i siluju zatočene izbjeglice, i sami "klimatske izbjeglice budućnosti".
Film "Anubumin" (2017.) o Nauruu jedan je od desetak filmova koji čine središnji dio izložbe, a koji se bave uzrocima klimatske krize, uz primjerice još i onaj pod naslovom "The Visible and the Invisible" iz 2014, koji istražuje najveću svjetsku kompaniju za trgovanje sirovinama, švicarski Glencore. Budući da u Švicarsku nikada ne dospijeva sama roba, na primjer bakar iz Zambije, već samo profit, u dijelovima filma naracija je praćena bjelinom koja simbolizira nevidljivo, uključujući i kršenje ljudskih prava i uništavanje okoliša koje kompanija može nekažnjeno vršiti, zaštićena političkom neutralnošću Švicarske i rupama u međunarodnom pravu. "Ropstvo je bilo civiliziranije od današnjih korporacija jer su robovlasnici barem imali interes da im imovina ostane živa", jedna je od opservacija naratora u filmu, uz zaključak da je nad Glencoreom "potrebno izvršiti eksproprijaciju". Ovaj zaključak provlači se kroz sve video-radove, a Ressler je, ili sam ili u suradnji s kolegama, ujedno i autor svih tekstova pročitanih u filmovima.
U skupini filmova koji se bave pokušajima fosilnih kompanija da pod rješenja podvale tehnološke inovacije prikazuje se i "Carbon and Captivity" (2020.), istraživački rad o tehnologiji sekvestracije, odnosno uklanjanja ugljika u rafinerijama nafte i njegovog "spremanja" u morsko dno. Proces u filmu objašnjava radnik najvećeg takvog postrojenja u svijetu, Tehnološkog centra Mongstad u Norveškoj, državi koja se ubraja u najveće svjetske proizvođače i izvoznice nafte. Ressler kaže kako je u pitanju "tehnologija koju naftne kompanije žele početi primjenjivati na industrijskoj razini, pri čemu njezin razvoj subvencionira država, a vlasnice projekta su privatne kompanije". Sam proces sekvestracije, međutim, zahtjeva izrazito puno energije, a u podmorskom rezervoaru ugljika pukotine su se pojavile već nakon nekoliko godina, što ovu tehnologiju čini, kaže on, "tipičnim primjerom kako se uz pomoć nominalno zelenih tehnologija izbjegavaju istinska rješenja".
Umjetnik uz rad "New Model Army" (Foto: Željko Lukunić/PIXSELL)
Norveškom, državom koja već desetljećima figurira kao globalni uzor koječega, bavi se i film "Leave it in the Ground" (2013). U njemu se Resslerova teza da su klimatske promjene prije svega politički, a ne znanstveni ili tehnički problem, ilustrira na primjeru lobiranja dijela norveških političara da se započne s crpljenjem nafte u arhipelagu Lofoten, jednom od najvećih područja morskog života na planeti. Narator filma gledatelje poziva da, korištenjem kolektivne inteligencije, klimatsku krizu iskoriste za "konstruiranje skica utopije" i "analogija budućnosti s prošlošću", primjerice događaja poput Pariške komune ili radničkih kolektiva u vrijeme španjolskog građanskog rata.
Pokušajima oživotvorenja tih analogija bavi se, pak, drugi set filmova, pod zajedničkim naslovom "Everything's Coming Together While Everything's Falling Apart". U pitanju je šest primjera protesta i drugih oblika otpora kojima je cilj zaustaviti neki ekološki štetan projekt ili blokirati grad, a time i uobičajen tok ekonomije. "The ZAD" iz 2017. prikazuje slučaj "najvećeg evropskog autonomnog teritorija", takozvanog ZAD-a (Zone to Defend) u Francuskoj, kada je 2012. godine čak 40 tisuća ljudi blokiralo pokušaj izgradnje aerodroma u blizini Nantesa. U pitanju je jedan od najuspješnijih primjera otpora s obzirom na to da tamo i danas živi nekoliko stotina ljudi, a policija nakon inicijalnih okršaja više nije dolazila, dok je sam projekt izgradnje aerodroma obustavljen. Serija, čiji zajednički naziv sugerira stanje potpune destrukcije iz kojeg se rađaju nove mogućnosti, sadrži i film o borbi 4 tisuća aktivista za zaustavljanje operacija rudnika lignita u njemačkoj Lužici, blokadama rudnika ugljena u Češkoj i druge najveće evropske luke za ugljen, one u Amsterdamu, kao i film o protestima u vrijeme COP-a 21 u Parizu, s fokusom na policijsko nasilje.
Državnom represijom bavi se i film "Not Sinking, Swarming", nastao nakon što je autoru, pod uvjetom da prikrije identitet aktivista, dozvoljeno da snimi četverosatni sastanak delegata različitih organizacija uoči blokade autoputa u Madridu 2019. Španjolska je evropska zemlja s najrigoroznijim kaznama za direktne akcije u javnom prostoru, do čak 300 tisuća eura globe i kazne zatvora, a akcija je na koncu rezultirala kaznenim progonom.
Ressler, koji se u još nekim djelima bavi prikrivanjem identiteta, kaže da maske uz tu funkciju ispunjavaju i onu stvaranja novog, zajedničkog identiteta, a u samom filmu odlučio se za metodu pikselacije čitave slike, umjesto uobičajene crne trake preko dijela lica, koja implicira kriminal.
U filmu se autor referira na koncept Levijatana Thomasa Hobbesa, apsolutni autoritet koji na crtežu s naslovnice knjige i doslovno utjelovljuje svoje podanike, da bi se u protestnim akcijama ta tijela odmetnula i počela formirati nove veze, a time i drugačijeg, "demokratskog Levijatana".
Među likovnim djelima predstavljenima na izložbi nalazi se i natpis "Property Will Cost Us the Earth", u čijim su slovima skriveni crteži (drugog autora) nekih od više od 38 tisuća ugroženih vrsta.
Ressler smatra da je "koncept privatnog vlasništva potrebno ukinuti, na što, naravno, nije spremna nijedna vlada, što je ujedno i razlog zašto se promovira ideja da je klimu moguće spasiti osobnim izborima konzumenata".
- Iako je istina da se trebamo voziti javnim prijevozom ili jesti manje mesa, glavni problem je to da sto najvećih korporacija proizvodi više od 70 posto globalne emisije štetnih plinova, a mi na njih nemamo nikakvog utjecaja. Jedan od najboljih primjera je Glencore, kompanija od koje ne možemo ništa kupiti, pa je samim time ne možemo ni bojkotirati, dok od nje kupuju druge korporacije. Jedan od najvećih zagađivača je i Pentagon, koji nije ni korporacija i na koji također ne možemo utjecati vlastitim životnim izborima - rekao nam je, dodajući da su i sastanci COP-a "najvećim dijelom tek dobre prilike za transnacionalni kapital da se poslovni vođe susretnu s političkima kako bi im prodali svoje proizvode".
Sam koncept "neobavezujućeg sporazuma", kakvi se jedino i dogovaraju na klimatskim konferencijama, smatra tek "lošim vicem", što se najbolje ogleda u činjenici da je u Glasgowu bilo više predstavnika fosilne industrije nego najvećih država svijeta.
- Pravo je pitanje zašto je tim klimatskim kriminalcima, umjesto da ih se razvlasti, uopće dozvoljeno da sjede za pregovaračkim stolom - kaže Oliver Ressler, čija se izložba u zagrebačkom MSU-u može pogledati do kraja siječnja iduće godine.
