Iako su Miloš Ušljebrka, Branko Komazec, Dražen Jakovljević i Nenad Bundalo bili djeca kada su izbjegli u ‘Oluji’, o rodnom Žegaru se u njihovim porodicama, među prijateljima i rođacima nikad nije prestalo govoriti. Pogotovo na mjestima na kojima bi se njihovi nekadašnji mještani uspjeli okupiti. Ono što su nekada čuvali kao uspomenu, dvije decenije kasnije pretočili su u ideju kako da Žegar opet oživi.

Sa željom da pomogne rodnom kraju, grupa momaka, rođenih u tom selu kod Obrovca, osnovala je humanitarno udruženje i simbolično ga nazvala ‘Žegar u srcu’. Sve je krenulo spontano, kroz povremene dolaske ljeti i druženja na tradicionalnim ‘Susretima u Žegaru’. Miloš, Branko, Dražen i Nenad sada već imaju i čime da se pohvale: od dječje igraonice ‘Sveti Sava’ koja je uređena zahvaljujući donaciji organizacije ‘Srbi za Srbe’, opremljenom školskom bibliotekom ‘Stojan Janković’, nizom humanitarnih akcija namijenjenih socijalno ugroženim povratnicima, do etno-izložbe na Trgu Gerasima Zelića i uređenog terena za balote. I sve to u samo dvije godine i bez pomoći državnih institucija.

Nadu nam daju mladi ljudi koji dolaze i na sve načine pokušavaju da ožive selo. Moralno nas pokreću i vraćaju nam optimizam - govori Dragan Vukčević

- Devet godina nakon rata sam po prvi put ponovno došao u Žegar. Sve to vrijeme za mene je bilo kao vječnost. Tih prvih godina, na moje veliko iznenađenje, ovdje je dolazio veliki broj mladih ljudi, djece i tada su se stvorila neka nova poznanstva. Žegar je od prvog dolaska postao nezamjenjiv i nezamislivo mi je bilo provesti školski raspust bilo gdje drugo. Tako je bilo kod većine mladih. Iz tog druženja, nas četvorica, koji smo bili dobri i u Srbiji, došli smo na ideju da obogatimo i uljepšamo vrijeme koje ovdje provodimo, da nešto promijenimo. Tako je osnovano udruženje ‘Žegar u srcu’. Do sada smo uradili nekoliko dobrih stvari, od preuređenja parohijskog doba za potrebe dječje igraonice, pa do izložbe o istoriji Žegara i ljudima koji su ovdje živjeli. Najbitnije su nam povremene akcije zahvaljujući kojima smo prikupljali pomoć za socijalno najugroženije žitelje sela, ali i novogodišnje akcije za djecu koja ovdje žive - priča Branko Komazec, jedan od četvorice osnivača udruženja.

Ljudi su, kaže, prepoznali njihov tud i dobre namjere tako da su se vremenom počeli javljati oni koji su im financijski pomogli u realizaciji spomenutih akcija. Pomaganje najstarijim mještanima Žegara na njih je, dodaje, ostavilo poseban utisak.

- Nije to bilo radi pomoći koju smo im donosili, već osjećaja koje su izazvale njihove reakcije zbog toga što smo ih obilazili, posjećivali u njihovim domovima u vrijeme najvećih praznika. Za nas je to bila najveća satisfakcija, dodatni motiv da tako nastavimo i ubuduće - ističe Branko.

O privrženosti mlađih generacija žegarskom kraju najbolje svjedoče ‘Susreti u Žegaru’ koji se održavaju posljednje subote u julu. Jedan od značajnijih segmenata ovogodišnje manifestacije svakako je bila spomenuta izložba o istoriji života sela i njegovih nekadašnjih mještana.

- Zahvaljujući dobroj saradnji s našim Žegaraninom, Veljkom Kubatom, koji već godinama prikuplja podatke o istoriji mjesta, narodu i rodoslovima, željeli smo da dio toga približimo ljudima koji ljeti dođu ili barem prođu kroz Žegar. Naš kolega Miloš Ušljebrka, koji se bavi arhitekturom, došao je na ideju da djelić Veljkovih podataka i fotografija stavimo na panoe. Odštampali smo sve to u Srbiji, a potom dovezli ovdje - objašnjava nam Branko.

Izložbu su namjerno postavili na zidove trošne kuće, jer, kako nam kaže Branko, plan je da se u narednom periodu u Žegaru otvori kulturni dom, odnosno etnološki muzej sa stalnom postavkom. To bi pomoglo jačanju i očuvanje tradicije, jezika, vjere i kulture, ali bi i upotpunilo turističku ponudu Žegara.

Starije stanovništvo živi od bavljenja stočarstvom, penzija ili socijalne pomoći, a to eventualnim mladim povratnicima ne predstavlja sigurnost - kaže Nenad Bundalo

Od grada Obrovca dobili su dozvolu da s objektom stare ambulante konkurišu za EU projekte kroz koje bi osigurali sredstva za dom kulture. U okviru njega bi otvorili i malu trgovinu suvenirima u koju bi mogli navratiti sve brojniji turisti koji dolaze na rafting na obližnjoj rijeci Zrmanji. Idealna je to prilika da se u selu otvori barem jedno radno mjesto, a gostima pruži mogućnost da uspomenu na ovaj kraj ponesu u vidu autentičnog proizvoda. Od dosadašnjih prihoda od turizma mjesna zajednica ne uzima ni jednu kunu, a to bi, smatraju momci iz udruženja ‘Žegar u srcu’ koji danas žive na relaciji Žegar-Srbija-Italija-Amerika, bila prilika da se još nešto korisno uradi za selo.

Nenad Bundalo je za nijansu češće u Žegaru. Kada je 2006. godine prvi put ponovno došao u rodni kraj, imao je osjećaj da nikada nije ni otišao. Osjećaj pripadnosti ovom kraju nije zamijenilo ni gotovo deset godina provedenih u Kladovu, pa čak niti promijenilo njegov autentični govor po kojem se stanovnici Žegara međusobno prepoznaju. Zbog velike udaljenosti na kojima danas žive nije im lako funkcionisati, ali jaka volja, ljubav prema svom kraju i vrijednosti koje su im u amanet ostavili preci, nadilaze, kaže Nenad Bundalo, svaku prepreku. Moglo bi se i može se u Žegaru još štošta napraviti.

- Fali ljudi, to je najveći problem. Makar da konstantno navraćaju u selo i tako ga ožive. Danas je ovdje samo par mlađih porodica s djecom, dok većinu čini starije stanovništvo. Zbog blizine Zrmanje koja je sama po sebi biser, najveći potencijal razvoja vidim u turizmu. Žegar obiluje bogatim i plodnim poljem, ali za ulaganje u poljoprivredu opet su potrebna novčana sredstva. Starije stanovništvo živi od bavljenja stočarstvom, penzija ili socijalne pomoći, a to eventualnim mladim povratnicima ne predstavlja sigurnost. Počevši od sebe, mogu reći da bi se više ljudi vratilo kada bi mogli pronaći posao, nešto što bi im osiguralo egzistenciju - siguran je Nenad.

Od 2005. godine u Žegaru ponovno živi Dragan Vukčević. Taj povratnik iz Rijeke potvrđuje da se u Žegaru živi dosta teško, najviše zbog nedostatka posla i manjka stanovništva.

- Ovaj dio zaleđa ima problem kao i ostatak Hrvatske, a to su radna mjesta. Stari umiru, mladih je malo i većinom odlaze vani. Živi se od stočarstva i građevinskih poslova. Da bi se živjelo od poljoprivrede, potrebna je mehanizacija, a i za to su potrebna sredstva. Nekada su ljudi imali i posao i obrađivali zemlju, a u odnosu na to vrijeme, ovo danas je prava utopija. Ipak, nadu daju ovi mladi ljudi koji dolaze, koji na sve načine pokušavaju da ožive selo. Moralno nas pokreću i vraćaju nam optimizam makar u ljetnom periodu - kaže Dragan Vukčević, koji ljetne dane, čak i na najvišim temperaturama, koristi za građevinske radove na kućama onih koji odmor provode u Žegaru.

Ipak, prije ili kasnije, s poslom ili bez njega, Žegarani poput Vojina Bundala uvijek bi dan u rodnom selu mijenjali za godine daleko od njega. Voćko, kako ga ondašnji mještani zovu, ističe kako se iz Srbije vratio zbog duga prema starim roditeljima i ljubavi prema Žegaru.

- Punih deset godina sam živo u Užičkoj Požegi, gdje sam radio u javnom komunalnom preduzeću. Tamo mi je ostala ćerka i unučad, sin mi je u Americi, ali su mi se roditelji rano vratili i nisam želio da ih ostavim same, bolesne i nemoćne. Iako sam tamo dobio i stan, ništa me nije vuklo da ostanem. I dok sam tamo boravio tijelom, srcem i dušom sam uvijek bio ovdje. Radije bih jedan dan živio ovdje, nego deset godina tamo. Volim ovaj kraj, ove ljude, sve što odavde potiče - zaključuje Vojin Bundalo.

Selo, koje je prije posljednjeg rata imalo oko 2000 stanovnika, sada broji tek nešto više od njih dvjestotinjak. No i pored toga, sve dok je i onih poput Branka, Nenada, Dražena i Miloša, ostaje nada da će doći neka bolja, optimističnija i plodonosnija vremena.