Liste čekanja, dugovi hrvatskih bolnica, odlazak liječnika u inozemstvo, potkapacitiranost, loši uvjeti rada i korupcija neki su od problema koji opterećuju hrvatski zdravstveni sustav. S druge strane, većina ljudi koji završe na liječenju u hrvatskim bolnicama hvale zdravstvene radnike, sestre i liječnike, koji se u takvim uvjetima bore kako znaju i umiju.
Evropska komisija je krajem veljače izdala dokument pod nazivom ‘Izvješće za Hrvatsku 2017.’ u kojem se analizira kako spriječiti i ispraviti makroekonomske neravnoteže. Dio tog izvješća odnosi se na zdravstvo. EK uočava kako postoji ‘velik rizik fiskalne održivosti zdravstva u srednjoročnom razdoblju’, ističu dugove u sustavu, koje povezuju s organizacijskom strukturom bolnica i kliničkih centara, a koji su sa 1,8 milijardi (oko 0,5 posto BDP-a) u 2015. narasli na 2,7 milijarde kuna (oko 0,8 posto BDP-a) u trećem tromjesečju 2016. Rastu i dugovi HZZO-a i to sa 27 na 41 posto u istom razdoblju.
U okviru svojih mogućnosti imamo čudesno uspješnu medicinsku skrb, koja se kvalitetom može uspoređivati s najrazvijenijim državama Europe, uz višestruko siromašnije prihode – kaže Ivana Šmit
Nepodmirene obveze uzrokuju stalno ubrizgavanje državnih sredstava, što potiče financijsku nestabilnost. Ističe se kako hrvatski građani žive kraće od prosjeka EU-a, iako se životni vijek u posljednjih deset godina produljio. Žene u Hrvatskoj žive u prosjeku 81 godinu, dok je EU-prosjek 83,6, a muškarci 74,7 u odnosu na 78,1 godinu, koliko prosječno žive u EU-u.
Potpredsjednica Hrvatske udruge bolničkih liječnika (HUBOL) Ivana Šmit kaže kako njena udruga posljednje četiri godine upozorava na iste probleme koje ističe i EK. Šmit tvrdi da se ‘bez lažne skromnosti može reći da, u okviru svojih mogućnosti, imamo čudesno uspješnu medicinsku skrb, koja se kvalitetom može uspoređivati s najrazvijenijim državama Europe, uz višestruko siromašnije prihode’.
Problem je u tome što u Hrvatskoj samo 30 posto stanovništva uplaćuje puni iznos zdravstvenih doprinosa, dok 70 posto ne uplaćuje ništa. Zdravstvo će produljenjem životne dobi, iseljavanjem i napretkom znanosti koja otvara nove opcije u liječenju, koje daju dobre rezultate, ali zahtijevaju puno novca, biti sve skuplje, a zdravstveni sustav još teže održiv, smatra Šmit.
U HUBOL-u smatraju kako je sustav zagušen gomilom često kontradiktornih propisa, pa danas imamo 70-ak različitih pravilnika i zakona koji ga pokrivaju. Stoga ne čudi da se iz Hrvatske u posljednje tri godine iselilo 530 liječnika i da ih još 1300 u niskom startu čeka dokumente za bijeg. Usput, Hrvatskoj danas nedostaje 4000 liječnika da bi dosegnula prosjek razvijenih članica EU-a. Europska komisija ističe kako je u ruralnim krajevima Hrvatske i na otocima zdravstvena zaštita sve teže dostupna, a taj će se jaz između većih središta i provincije još više produbiti.
Dakle u Hrvatskoj je malo liječnika, ali oni koji rade, rade udarnički. Prema podacima HUBOL-a, prošle su godine liječnici odradili 3,5 milijuna prekovremenih sati, čime su, usput budi rečeno, prekršili nekoliko od onih 70-ak pravilnika i zakona. Tome treba dodati i one liječnike koji nakon radnog vremena nastavljaju raditi u privatnim klinikama, ali o njihovom miniranju sustava zdravstva rijetko se govori.
Izvješće EK-a, kada je zdravstvo u pitanju, zaključeno je kritikom zbog zaustavljanja najavljenih strukturalnih reformi u zdravstvenom sektoru, koje su bile usmjerene na povećanje fiskalne održivosti. Reformama je trebalo doći do povećanja iznosa osnovnog osiguranja koje se plaća HZZO-u, povećanja najvećeg iznosa participacije pacijenata, izmjene dopunskog osiguranja i uvođenja novih pravila za hitnu medicinsku službu. EK naglašava da je u Hrvatskoj zaustavljena reorganizacija bolničkog sustava i reforma financiranja bolnica.
Aleksandar Džakula i Karmen Lončarek, članovi tima javnozdravstvenih stručnjaka okupljenih oko projekta ‘Zdravstvo na izborima’ kojem je cilj, između ostalog, unapređenje kvalitete razvoja i implementacije zdravstvenih politika, za ‘Novosti’ komentiraju Izvješće EK-a prvenstveno kao poticaj Vladi, koja bi trebala formirati ‘veliku nacionalnu frontu koja će obuhvatiti ne samo cijelu Vladu, već i sve županijske strukture koje čine nosioce zdravstvene zaštite u zemlji’. Došlo je vrijeme, smatraju Džakula i Lončarek, ‘za cjelovito upravljanje zdravstvenom skrbi, što se stručno naziva stewardship’. Stručnjaci u potpunosti prihvaćaju kritiku EK-a o štetnosti zaustavljanja reforme zdravstva i dodaju kako nije dovoljno da se reforma izvodi na razini jednog ministarstva, nego bi trebala obuhvatiti cijelu Vladu: ‘Nakon ovakvog izvješća premijer bi, slikovito rečeno, osobno trebao preuzeti ulogu ministra zdravlja.’ Džakula i Lončarek ističu i mane izvješća, jer u njemu nema smjernica ‘prema procedurama, znanjima ni zahvatima koji bi bili neophodni da bi nas izvukli iz postojeće krize’. Preporučuju da se uvođenje promjena u zdravstvo ne izvodi linearno, ‘već u ciklusima koji grade spiralu napredovanja’.
Problemi hrvatskog zdravstva vuku se godinama i dočekuju svakog ministra koji zasjedne u vruću i sve manje poželjnu fotelju prvog čovjeka zdravstvenog resora. Svi na početku najavljuju korjenite promjene, a onda njihov entuzijazam počne kopnjeti kada se sudare s gomilom birokratskih i političkih prepreka, interesnim skupinama i regionalnim interesima raznih centara. Na kraju, završetak mandata u pravilu dočekuju u konopcima, s produbljenim problemima u resoru. Stoga Džakula i Lončarek svoj komentar za ‘Novosti’ završavaju u ironičnom tonu: ‘Kako je ovo korizmeno doba, reći ćemo da nam je postojeće stanje u zdravstvenom sustavu prije svega rezultat višegodišnjeg grijeha propusta.’
Za kraj, priča s ključem. Liječnica u ranim četrdesetima, specijalistica oftalmologije, traži posao u jednoj od zagrebačkih klinika. Traži ga godinama. Nedavno je doktorirala, a njen mentor na specijalizaciji i doktoratu ujedno je šef odjela oftalmologije na kojem želi raditi. Umjesto nje, na natječaju pobjeđuje liječnica iz Dubrovnika, koja se seli u Zagreb i supruga je čovjeka s kojim spomenuti stručnjak ima poslovne odnose. Nakon određenog vremena liječnici iz Zagreba dolazi ponuda da se zaposli na oftalmologiji u Dubrovniku i to na nekoliko dana tjedno, s tim da troškove puta snosi bolnica.
Ovakvih je priča puno hrvatsko zdravstvo. Nepotizam, nemogućnost napredovanja, uskraćivanje mogućnosti stručnog osposobljavanja i potplaćenost neki su od razloga egzodusa liječnika na zapad. Da, reforme su nam potrebne i to još jučer.
