Na ulazu u muzej, grupa nekakve opuštene domaće čeljadi. Daleko smo izvan turističke sezone pa sad i ta publika lakše dolazi na svoje, a pokazat će se da je ova manifestacija nešto baš njihovo. Ciljana publika u punom smislu te riječi. No definitivno nije ona samo to, nego i suradnički aktivan protagonist. Organizatori su koncepcijski, naime, unaprijed zazvali štovano građanstvo da zagrebe po kućnim škrabicama, obiteljskim fotoalbumima, podrumskim kutijama i vlastitoj memoriji te samostalno ponudi izložbene eksponate za ovu priliku. Muzejska prostorija s novom izložbom, inače sasvim dostatnog formata, ispast će pomalo tijesna za taj interes. Barem sudeći po ovom navratu i ushitu zatečenih posjetitelja.
Naslov su izabrali autori koncepta i postava: "Kako smo se zabavljali". U điru su dubrovačke 70-e i 80-e prošlog stoljeća, u biti vrijeme kad zabava i provod u tom gradu postaju masovna aktivnost, ne tek hir boljestojećih dokoličara. Za ta se čuda u Dubrovniku danas ponajviše, ako ne isključivo, zanima jedinstveni Muzej crvene povijesti, domaćin i ovog intrigantnog kulturnog hita.
Suočavanje s poviješću smo otpočetka u ovome muzeju postavili na načelima otvorenosti i znanstvene objektivnosti. Ako treba i sučeljavanja s nelagodom, ali ništa se slično nije ovom prigodom očitovalo, bilo ideološki ili na koji drugi način, govori Ivan Lujo
Prije sredine 60-ih, uostalom, nije bilo materijalnih uvjeta za tu i takvu pojavu u značajnijim razmjerima, sve dok malo viši standard nije šire prostrujao općenarodnim krugovima. A kao što se na samom početku izložbenog postava može saznati, nije bilo ni primjerene infrastrukture u dovoljnoj mjeri. Prostor tu zauzimaju panoi s autorskim tekstovima, novinski izresci, fotografije, plakati, ekran sa snimkama onodobnih prizora na zadanu temu, a sredina je ostavljena za vitrinu s memorabilijama i karnevalske kostime. I odmah s uvodnog teksta prelazi se na tematsku cjelinu – "Hotelske i druge zabave".
Hoteli tih desetljeća, kad se dovršava obimna gradnja lapadskih turističkih cjelina, nisu bili samo komercijalne jedinice namijenjene gostima. Oni su predviđali i sadržaj za lokalnu zajednicu koju su generalno jedini mogli servisirati nadmoćnim kapacitetima svojih dvorana i kuhinja. Teško je iz sadašnje vizure uopće pojmiti taj suživot. Bili su to objekti zapravo otvorenog tipa, a što se tiče Dubrovnika, sjeli su među njegove žitelje taman navrijeme da obogate dotadašnju oskudnu selekciju ambijenata kao što je bilo par noćnih barova i pionirskih, isprva mahom plovećih diskoteka.
Istaknutu funkciju 70-ih također imaju maškarate i dočeci Novih godina. Tim se povodima svrhovito presijecalo tad još dugačke periode između dviju sezona u kojima se po definiciji susretalo više zabavnog sadržaja. Potom dolazi malo veći broj disko-klubova, a karnevali posustaju, ali na scenu konačno prispijevaju redovni pop-koncerti.
S povjesničarom Ivanom Lujom, koji uz Marijetu Radić potpisuje kustosko autorstvo nad izložbom, razgovaramo o reakcijama, pa i samoj činjenici da se netko muzeološki pozabavio zabavom. No, da se ne zaboravi: pored njih dvoje, za likovni aspekt izložbe odgovaraju Kristina Mirošević i Krešo Glavinić. Ujedno je riječ o ekipi, kad ih sve zbrojimo, i s još par imena, koja vodi Muzej crvene povijesti.
- Krajnje pozitivne reakcije dobivamo jer ljudima je jako drago što smo se odlučili za ovakvu izložbu. Inače, povijest svakodnevnog života se i u Hrvatskoj istražuje sve više posljednjih 20-ak godina. Najviše je tome pridonio sveučilišni Centar za kulturološka i povijesna istraživanja socijalizma u Puli - svjedoči Lujo.
Slušali su se i narodnjaci (Foto: Igor Lasić)
- Suočavanje s poviješću smo otpočetka u ovome muzeju postavili na načelima otvorenosti i znanstvene objektivnosti. Ako treba i sučeljavanja s nelagodom, ali ništa se slično nije ovom prigodom očitovalo, bilo ideološki ili na koji drugi način. Naprotiv, prigovara nam se da smo trebali još više toga prikazati. Osjeća se da je ljudima stalo - nastavlja on.
Koncept, jednako izložbe i muzeja, podrazumijeva uključenost neposrednog domicilnog okruženja. Doživljaj prošlosti se ovdje križa od historiografskog prinosa i uvida te interpretacije živih svjedoka s njihovim duštvenim i osobnim iskustvom. Trag realizirane kolaboracije zauzima najveći dio naslovnog panoa izložbe – imena preko 30 pojedinaca čiji su predmeti ovdje zastupljeni. Upada u oko npr. ono Mihovila Miška Ercegovića, dubrovačkog fotografa koji je upravo prije par tjedana, kako su prenijeli mediji, donirao svoju zbirku, preko 15 tisuća fotografija, negativa i kartolina, Državnom arhivu u Dubrovniku.
Na licu mjesta prepoznajemo još jednog donatora eksponata za ovu prezentaciju. Vedran Benić, novinar HTV-a, drži neformalno predavanje onoj grupi gostiju s početka ove posjete, evocira zajedničku im mladost. Skupina je ustvari dio udruge Ljubitelji hrvatskih tradicija i prirodnih ljepota Dubrovnik. I lijepo je vidjeti kako valoriziraju autentično društveno pamćenje mimo danas prevladavajućih ideoloških smjernica.
"Dva desetljeća prošlog stoljeća itekako su obilježila zabavni život ne samo Dubrovnika nego i cijele tadašnje države Jugoslavije", glasi prva rečenica uvodnog teksta izložbe. "Bila su to neka druga (bolja) vremena", konstatira se zaključno, "u kojima, čini se, zabave nije nedostajalo"
"Dva desetljeća prošlog stoljeća itekako su obilježila zabavni život ne samo Dubrovnika nego i cijele tadašnje države Jugoslavije", glasi prva rečenica uvodnog teksta izložbe. "Bila su to neka druga (bolja) vremena", konstatira se zaključno, "u kojima, čini se, zabave nije nedostajalo". Spominje se i ovaj ili onaj koncert narodnjaka u gradskoj sportskoj dvorani, što je posljednih tjedana u Hrvatskoj vruća tema, ne bez pejorativnog reimenovanja tog žanra koje nastupa u međuvremenu. Trenutak nakon Benićeva proslova, njegova publika nadire u izložbenu prostoriju, a refleksija postaje opipljiva. Red nostalgije, red evaluacije.
"Bar su nam uspomene ostale", komentira jedna gospođa, a druga dodaje više za sebe da sve to "ko' da nikad nije ni bilo", mada se dalje u čudu pita kako "svega li je bilo". Smijeh, uzdasi, šapat, zatim nešto čujnije opservacije. "Evo i našega Vjeverice", otima se treći glas iz mnoštva. Vjeverica je nadimak Gordana Prišlića koji je svojim event-voditeljstvom obilježio dotično vrijeme, pa nije tad ovdje ni bilo javnog događaja s razglasom bez njegova Studija GDD. Autori su poveli računa o prepoznatljivosti izvjesnih znamenitih likova na fotosima. Uz jednu sliku direktno se tako upućuje na figuru Iva Labaša "u Atlasovoj majici", slavnog dubrovačkog oriđinala iz, razumije se, čitave plejade tih reprezentanata grada.
Poneko ubrzo prepoznaje i sebe na fotografijama, oni donekle mlađi s koncerata u Lazaretima ili Zelenoj naranči, stariji s veljuna, maskenbala u Gradskoj kavani. Ističe se i prostor hotelskog kompleksa Babin kuk na Lapadu koji u naznačeno doba presudno širi mogućnosti svake javne zabave. Nadalje su tu hotelske tarace Uvale Lapad, živa muzika i plesnjaci.
Nasuprot ulazu u izložbenu prostoriju, pak, jedna vrata otvaraju pogled na patinirano unutarnje dvorište Tvornice ugljenografitnih proizvoda u kojem se nalazi muzej. Nijedna priča o Muzeju crvene povijesti nije potpuna ni vjerodostojna bez tog konteksta. Vječito prezreni, šporki TUP u ionako skromnom Gružu, lučkoj četvrti, danas je superiorno mjesto društvenog i kulturnog života Dubrovnika. No to nije dio uobičajene postsocijalističke matrice istoka Europe, gdje kojekakvi nazovi-muzeji socijalizma turistima prodaju napadno bizarnu prošlost.
Gužva na otvaranju (Foto: Igor Lasić)
Ovo je naspram toga posve raritetna situacija. Poveliki tvornički kompleks pripadao je donedavno samim preostalim radnicima. Kako su prostora imali napretek, iznajmljivali su ga za razne djelatnosti, nerijetko kulturne i alternativne. Paralelno je Stari grad kao centar odumirao pred najezdom bjelosvjetskih mešetara nekretninama. Popratni developeri bacili su oko i na TUP-ov kompleks, snujući o rušenju i gradnji nove poslovno-stambene jezgre Gruža. No rastuća neplanirana aktivnost kulturnjaka iza tvorničkih zidova rezultirala je krajnje neočekivanim obratom. Ukratko, nagnali su Grad Dubrovnik da otkupi kompleks i namijeni mu daljnji razvoj u istom smjeru, bez prenamjene.
- Otpočetka smo bili u interakciji s radnicima, nismo ovdje došli potpuno slučajno pa tako surađujemo i na osmišljavanju dodatnih sadržaja. Pretvaranje viška prostora u novi gradski centar kulturnih i raznih sličnih društvenih događanja postaje tako jako zanimljiva perspektiva - prepričava nam Ivan Lujo.
Muzej će na istom valu, u drugoj polovini ove godine, postaviti izložbu o samom TUP-u, povodom 70 godina postojanja. O njegovu razvoju i važnosti za Dubrovnik, dakle, a zacijelo će spomenuti i činjenicu da su baš tupovci jedini u prošloj državi, kamoli ovoj, pravili tzv. četkice za automobilske motore. Štoviše, pravili su ih sve do pretprošle godine, a to im je sve vrijeme bio forte. Ako nam jugokomunistički indoktrinatori nisu pregrubo mazali oči, TUP je jedna od dvije ili tri europske tvornice koje su plasirale taj artikal. Nije greška, u Dubrovniku se stvarno kaže artikal, ne artikl, kao što se govori i koncerat, doduše, ali nije red da baš pretjerujemo za ovu zgodu.
Organska povezanost s materijalno-proizvodnim te društvenim supstratom, sadržanim po TUP-u, i također sa ukupnom lokalnom zajednicom s druge strane, ostaje tako ključno uporište i rezon Muzeja crvene povijesti. Njegovi kreatori ne dociraju pritom, više spremni i sami učiti, nego autoritativno podučavati. Srasli su s tvornicom i širim općinstvom, pa ne ostavljaju vulgarni dojam krotitelja divljih mačaka socijalizma. Onih, je li, koji će pripitomiti tu prononsiranu zvjerku za potrebe naše razonode s povijesnim odmakom.
Turisti u posjeti muzeju vjerojatno ne bi mogli pouzdano verificirati takvu orijentaciju. Oni su neizostavan dio života muzeja – bez prihoda od ulaznica, ta privatna ustanova nekolicine entuzijasta, pomalo aktivista, ne bi preživjela. No velikom dijelu turista je svejedno jesu li stupili ovamo ili u neki od muzeja čokolade kakvih u Hrvatskoj već brojimo nekoliko. Oni drugi saznat će da nam je i turizam nekoć bio drukčiji. Domaći svijet, napose ljubitelji tradicionalnog, potvrdit će da je čokolade bilo i ranije, a samoj tradiciji da je pripadala i demokratska samouprava tvorničkog radništva.
