Kako bi, bez obzira na sastav sljedeće garniture Ministarstva kulture, trebala izgledati, čime bi se prioritetno morala baviti kulturna politika u Hrvatskoj? Mimo kontinuiteta ‘dobrih običaja’ i dinamike dosadašnjih kulturnih politika, s ignorancijom prema vječnom kafanskom porivu licitacije o ‘količini para i muzike’, pitamo kako bi izgledala dijagnoza stanja i procjena razvoja sistema kulture i kulturne proizvodnje prema tipu lijeve politike. O kapacitetima lijeve politike razgovaramo s profesionalcima u kulturi, takvima koji ne pripadaju trenutnom institucionalnom ili stranačkom establišmentu.
Kao prvi element u dijagnostici anomalija dosadašnjih kulturnih politika Mario Kikaš, kulturni radnik i urednik časopisa za radna prava RAD, vidi ‘fragilnost domaćeg kulturnog sustava, posebice izvaninstitucionalnog’.
- Kratkotrajan, ali furiozan mandat ministra Zlatka Hasanbegovića pokazao je koliko su plitki temelji infrastrukture naše kulture. Institucije koje skrbe o dijelu kulturnog sektora, a nastale su u vrijeme tzv. europskog kompromisa, za vrijeme Hasanbegovića mahom su dovedene u pitanje. A krhkost sustava je tek mala grafika većega sustava, da ne kažem države, koji nas čeka u budućnosti. Sektorska sadašnjost je u fazi pukog preživljavanja. Zato je, možda paradoksalno, ovakvo stanje dobar temelj za taktike budućnosti - smatra Kikaš.
Ana Žuvela, istraživačica kulturnih politika, znanstvena asistentica na Institutu za razvoj i međunarodne odnose (IRMO), smatra da razgovor o kulturnoj politici treba poći od središnje anomalije ‘od koje se kapilarno širi raspon problema koji su svima poznati – od načina financiranja do upravljanja’.
Kratkotrajan, ali furiozan mandat ministra Hasanbegovića pokazao je koliko su plitki temelji infrastrukture naše kulture. A krhkost sustava je tek mala grafika većega sustava, da ne kažem države, koji nas čeka u budućnosti. Zato je, možda paradoksalno, ovakvo stanje dobar temelj za taktike budućnosti – smatra Mario Kikaš
- Tradicionalna nebriga za polje kulture dovela nas je do točke u kojoj Hrvatska 2016. nema cjeloviti dokument kulturne politike ni strateški plan kulturnog razvoja, zbog čega kulturnu politiku možemo čitati samo kroz zakone, proračune i nasumične političke postupke. Cjeloviti dokument kulturne strategije ne treba postojati da bi bio novi biblijski tekst prema kojemu će se ciljano usmjeravati svako djelovanje u kulturi – njegov najveći značaj leži u kroničnoj potrebi za dugoročnim javnim razgovorom kao pretpostavkom za kreiranje suvremene kulturne politike - objašnjava Žuvela.
Domaći kulturni establišment oduvijek je preferirao sistem implicitne kulturne politike, zbog čega naša sugovornica upozorava da ‘model nepisane kulturne politike, kakav je sad na snazi, abolira svakoga od bilo kakve odgovornosti naspram štete koja se dugoročno taloži u sustavu’. Smatra da kod nas ‘ne možemo govoriti o kulturnoj politici u množini, nego se tema obavija oko kulturne politike čija je ključna anomalija da je zapravo nema. Kulturna politika u Hrvatskoj postoji u javnom diskursu više u kontekstu političkog pitanja, manje kao konkretno pitanje javne politike’. Pritom je, uz nedvojbenost kulturne politike kao javne politike u političkim procesima, ‘razina politizacije modalitetima upravljanja kulture zabrinjavajuća u kontekstu kriterija demokracije’, zaključuje Ana Žuvela.
Na problematičan karakter etatističke kulturne politike upozorava i Emil Jurcan, arhitekt iz Pule, član zadruge Praksa i predsjednik Društva arhitekata Istre, kad ističe da se ‘u sistemu prevlasti etatističke kulture svakodnevno marginalizira svaki tip kulture koji nije isključivo etatističkog karaktera’, pa se ‘narodni, ulični, spontani način proizvodnje kulture jednostavno zatire’.
- Pritom hrvatski slučaj nije ekskluzivan u tretmanu, ista je situacija s bilo kojom kolonijalnom državom koja će radije upijati kulturne uzorke iz dalekih ulica kapitalističkih metropola nego pogledati vlastitom klasnom karakteru u oči - govori Jurcan.
Izolirane pokušaje sanacije sistema domaće kulture simptomatskim ‘gašenjem požara’, kakve jedino poznajemo iz dosadašnjih političkih praksi, Marija Ćaćić, prevoditeljica i urednica dvotjednika za kulturu i društvena pitanja ‘Zarez’, označava kao temeljne anomalije, pri čemu ističe fatalan ‘izostanak suradnje obrazovnog i kulturnog sustava’.
- Kulturne politike dosadašnjih vlada su bile stihijske, osmišljavane i provođene odozgo, bez razmišljanja o različitim potrebama različitih zajednica, prije svega mladih. Institucije kultura imaju zadatak da ‘uhvate u mrežu’ idealne ‘korisnike sadržaja’, a posve su zanemarene inicijative odozdo - kaže Ćaćić.
Kulturne politike dosadašnjih vlada su bile stihijske, osmišljavane i provođene odozgo, bez razmišljanja o različitim potrebama različitih zajednica, prije svega mladih. Institucije kultura imaju zadatak da ‘uhvate u mrežu’ idealne ‘korisnike sadržaja’, a posve su zanemarene inicijative odozdo – kaže Marija Ćaćić
Infrastrukturna deficitarnost u cjelini domaćeg polja kulture jedan je od najvažnijih problema suvremene kulture, pogotovo one lijevog političkog spektra: u tome se slažu naši sugovornici. A sintagma ‘kultura dostupna svima’ teško je ranjavana politikantstvom svih prethodnih vladajućih garnitura.
U procjeni neuralgija u kulturi Marija Ćaćić kritizira potrebu establišmenta da ‘naglasak stavi na takozvane velike investicije, fizičku izgradnju institucija’, umjesto da se ‘novac bolje uloži u programe lokalnih zajednica’ ili ‘osposobljavanje nekadašnjih domova kulture, iz vremena socijalizma, koji zapušteni postoje u mnogim mjestima Hrvatske, a mogu se iskoristiti za čitav niz aktivnosti koje bi inicirali građani’. U tome je ključno da postojeće institucije, ‘poput HRT-a napose’, naglašava Ćaćić, ‘uoče svoju primarnu javnu funkciju – da obrazuju i služe građanima’.
- Najveći problem je upravo ono što bi trebalo biti najvažnije nasljeđe modernizacije: dostupnost kulture. A dostupnost ovisi o mnogim parametrima: svakako socijalnim, zatim o geografskoj rasprostranjenosti kulturnih institucija, o odnosu centra i periferije. Zagreb je danas jedini kulturni centar u državi, uz nekoliko drugih gradova kojima ta centralna pozicija biva namijenjena u ljetnom periodu ili pak događajno jednokratno - dopunjava Mario Kikaš.
Sustav kulture ‘na terenu’ funkcionira bezidejno, podložno individualnim ekscesima.
- Srednjoškolac ili srednjoškolka iz tzv. pasivnih krajeva – ironija uključena – vrlo vjerojatno tijekom gimnazijskog školovanja neće imati priliku vidjeti kazališnu predstavu, iako je značajan dio kurikuluma hrvatskog jezika u gimnaziji posvećen dramskoj književnosti. Drugim riječima, neće imati nikakvo kazališno iskustvo, osim ako neke druge teatrabilne situacije ne uvrstimo u to iskustvo – poput svete mise. U konačnom izvodu, malokome će s kulturne periferije pasti na pamet da se upusti u studiranje ili bavljenje nekom od struka koje su vezane uz izvedbene umjetnosti - tumači Kikaš.
- Svatko tko je odrastao u manjem gradu ili na selu nužno ima ograničeniji izbor sportskih i kulturnih aktivnosti, a ono kulturnog života što postoji svodi se na mogućnost korištenja knjižnica, koje nisu lako dostupne nezanemarivom dijelu stanovništva, na priredbe zasnovane na običajima i tradicijskoj kulturi i na televizijska gostovanja ‘Lijepom našom’ - podsjeća Marija Ćaćić.
Kulturna politika lijeve političke orijentacije bi, ukratko i bazično, morala raditi na ostvarenju obećanih pluralizama. No koji bi bili konkretniji prioriteti lijeve politike u kulturi?
Za Emila Jurcana je lijeva politika u kulturi ‘jedina moguća politika’.
- Ali svaka politika koja želi biti lijeva, socijalna, progresivna i avangardna – nema što ‘izvoditi’ iz postojeće kulture sedimenata nacionalnih mitova. Lijeva politika se stoga mora suočiti s dva izazova: prvi koji bi razvijao progresivna, emancipatorska umjetnička strujanja što neće imati hegemonijski potencijal kulture temeljene na tradiciji. Drugi je činjenica internacionalnosti lijeve politike, čime se podrazumijeva da nacionalna država nije objekt takve politike, pa joj državotvorna kultura ne predstavlja sredstvo u borbi. Temeljno pitanje bilo koje lijeve rasprave o kulturnoj politici bi onda bilo o tipu kulture koja nije etatistička, a jedini odgovor bio bi u procesu ‘odumiranja države’ u domaćoj kulturi ili barem ovakvog koncepta koji vlada posljednjih 25 godina - objašnjava Jurcan.
Ana Žuvela u smjeru prioritetnih kulturnih politika lijevog političkog predznaka ističe da se ‘suzdržava od precizne podjele kulturne politike na lijeve i desne’ jer ‘takvom podjelom kulturna politika postaje više politikom a manje se bavi kulturom’.
- Premda je ljevica u hrvatskom političkom prostoru osiromašena, temelji za stvaranje kulturne politike na ‘lijevim’ ciljevima poput osiguravanja materijalnih uvjeta stvaranja i proizvodnje u suvremenoj umjetničkoj praksi, uspostave sudioničkih oblika upravljanja kulturnim resursima i procesima, načelima pogleda na umjetničko i kulturno stvaralaštvo koje se temelji na intrinzičnoj vrijednosti kulture kao javnog dobra u suprotnosti s artikulacijom ekonomske logike – itekako postoje - tumači Žuvela.
Postoje također ‘primjeri i pretpostavke za modernizaciju sustava kulture’, nastavlja naša sugovornica.
- Svi su ti primjeri – Zaklada Kultura nova, HAVC ili hibridne ustanove u kulturi poput Pogona, inicijative oko stvaranja novih oblika društveno-kulturnih centra – iznimke a ne pravila. Ali pitanje je koliko nešto može funkcionalno opstati u sferi visoke kvalitete rada kao iznimka, a koliko se primjer iznimke treba koristiti kao poticaj za unaprjeđenje općeg i otvaranje prostora za nove iznimke - razmišlja Ana Žuvela.
Mario Kikaš upozorava da je ‘iluzija gledati kulturne politike izolirane od ostalih politika’.
- To je ono što se kod nas često banalizira u medijskom diskursu sintagmom ‘smjera djelovanja’ neke vlade - kaže Kikaš, koji sada teško može zamisliti ‘drugačije, kamoli lijeve kulturne politike’.
- Sve to me tjera da kopam po nekim drugim vremenskim ili mjesnim odrednicama i tražim odgovore. Primjerice, intenzivno razmišljam o aktualizaciji sintagme kulturne demokracije koja je dugo bila zaboravljena, a svoje korijene ima u vremenu velike krize 1930-ih u SAD-u i kulturnim programima u sklopu New Deala, kasnije i u kulturnim politikama (koje se tada nisu tako nazivale) poslije Drugog svjetskog rata, što uključuje i ‘kulturne politike’ iz vremena domaćeg socijalizma. Riječ je o aktualiziranju problema dostupnosti kulture, stanja kulturne infrastrukture, ali i rada u kulturi u vremenu krize. Naravno, ovo vrijeme od nas očekuje drugačiji pristup toj temi i drugačija sredstva ostvarenja principa kulturne demokracije. Ali nekad valja pogled (pre)baciti preko granica Europske unije, važeće terminologije i institucionalnog okvira - razmišlja Kikaš.
- Još uvijek postoji čitav rasjed između neke nove ljevice i pojedinaca koji bi bili prijemčivi za lijeve ideje. Taj se rasjed širi kad god bajamo o nekoj idealnoj bazi, umjesto da pokušavamo osmisliti alternative prikladne trenutnoj situaciji i potrebama ljudi, a da ih pritom ne podcjenjujemo ili unaprijed odbacujemo. Ključ bi trebalo biti pronalaženje ravnoteže između pozitivnih iskustava u Hrvatskoj i vani - stav je i Marije Ćaćić.
