Zagreb je, možda, najbolji primjer. U toku Drugog svjetskog rata nije bio izložen ozbiljnijem bombardiranju i drugom razaranju pa je njegov industrijski potencijal ostao netaknut. Zato se proizvodnja mogla obnoviti odmah poslije oslobođenja, pri čemu su najveću ulogu imali zagrebački stručnjaci, posebno obrtnici. Prema statističkim podacima, već 1946. proizvodilo se više nego 1939. Te godine počele su se osnivati i nove tvornice. Bile su to Tvornica opreme za prehrambenu i kemijsku industriju Jedinstvo, Tvornica parnih kotlova na Žitnjaku, zatim tvornica strojeva za drvnu industriju Bratstvo, metalne galanterije Me-Ga, pa Utenzilija, ‘Rade Končar’ i ‘Nikola Tesla’. Koncem 1946. sagrađen je i novi objekt Zagrebačke mljekare na Žitnjaku. Naredne godine, 1947. osnovani su Prvomajska pa Tvornica mlinskih strojeva u Stupniku, Metal, Tekstilstroj, Tvornica olovnih proizvoda TOP, Fotokemika, Tvornica računskih strojeva, Tvornica električnih žarulja TEŽ, Tvornica električnih proizvoda TEP i tekstilna industrija Naprijed. Bilo je to razdoblje najbržeg industrijskog rasta u zagrebačkoj povijesti.
Poslije 45 godina i tzv. demokratskih promjena (‘Kad je demokracija ušla i odmah izišla kroz ista nacionalistička vrata’, kako je napisao zadnji američki ambasador u Jugoslaviji, Warren Zimmermann) započeo je obrnut proces. Pljačkalo se sve što se moglo, od deviznih ušteda iz džepova građana do cijelih banaka, a industrija se usput uništavala tako što se klalo vola za kilo mesa. S gornjeg spiska preživjeli su ostaci ‘Končara’ plus ‘Tesla’ i mljekara u švedskom i francuskom vlasništvu. Sve ostalo, uključujući Bratstvo i jedinstvo, zajedno s doslovnim značenjem tih riječi, zameli su vjetrovi još u prvoj polovici 1990-ih godina. Posljedice, naravno, nisu samo ekonomske.
Zanimljivo je na primjer kako se ondašnje poratno društvo nosilo s PTSP-om, koji se tada zvao partizanska bolest. Među psihijatrima postojala je i tada jaka struja (kažu da su to bili uglavnom frojdovci) koja je tvrdila da oboljelima treba dati dobre penzije i omogućiti im da polako i u miru liječe svoje psihičke rane. Nasuprot tome, druga struja je tvrdila da ih treba zaposliti, a intenzivnije liječiti tek ako to ne pomogne. ‘Onda ih pošaljite k meni’, govorio je njihov predvodnik, prof. dr. Dezider Julius, inače ravnatelj psihijatrijske bolnice u Vrapču. Političari, odnosno CK, prihvatili su taj drugi prijedlog i zaista, poslije izvjesnog vremena nestali su s ulica ljudi koji bi odjednom počeli trčati i panično tražiti zaklon vičući ‘avioni, avioni’… To rješenje poslije posljednjeg rata jednostavno nije bilo moguće. Tada se uništavala, a ne gradila industrija, pa je svakog dana gubilo posao od 150 do 200 ljudi. Tu su nastajali i mnogi novi bolesnici od PTSP-a. Umjesto na poslu, današnja golema populacija branitelja provodi dane po kafićima, bistreći politiku.
Zašto su postali vojska krajnje pa i ustašoidne desnice? Zato što je jedina društvena struktura kojoj oni još pripadaju nastala u ratu pa i njihovi životi imaju smisla samo dok ta struktura postoji. S prestankom rata nisu se mogli vratiti normalnim životima, jer je nestala osnovica na kojoj su se oni zasnivali. Za njihov sadašnji status, materijalni i psihološki, bitno je da što duže opstane struktura koja je s prestankom rata izgubila smisao. Zato, ako nema rata, mora vladati barem ratna atmosfera. Vukovar treba biti grad posebnog pijeteta. Točno. Ali što to znači i za što se koristi? Za pomirenje i povratak u normalan život ili za vječno njegovanje mržnje? I to ne samo međunacionalne. Kako Hrvatska tone na razvojnoj ljestvici europskih zemalja, sve važnija postaje mržnja prema prošlosti. Jugoslaviju se ne smije ni spomenuti, već se, ako se baš mora, govori o bivšoj državi. Taj suvremeni damnatio memoriae ima dvije svrhe. Uvjeriti ljude da im danas nije lošije nego prije, ali i da su isključivo aveti prošlosti krive za sve sadašnje nevolje. Pa i u to da su lopovsku privatizaciju proveli bivši komunistički direktori!
Već godine 1946. Zagreb je proizvodio više nego predratne 1939., a 43 godine poslije, 1989., pred posljednji rat, čak 22 puta više. Taj je rast bio neravnomjeran, a ostvaren je u turbulentnim političkim okolnostima. Nakon što je raskinula sve veze sa sovjetskim blokom u godini 1948., Jugoslavija je krenula putem demokratizacije, u prvom redu industrijske i lokalne. Već prvi koraci samoupravljanja doveli su do ubrzanog razvoja pa je po stopi rasta Jugoslavija bila na drugom mjestu u svijetu, odmah iza Japana. Zanimljivo je da su dvije zemlje s dva sustava, kapitalističkim i socijalističkim, po jednom, ali čini se bitnom elementu bile iste. U objema je postojala potpuna sigurnost radnog mjesta. Očito, motivacija znatno više doprinosi produktivnosti od prisile. U godini 1956. Jugoslavija je već imala isti dohodak po stanovniku kao Španjolska. A onda je sve usporilo pa se krenulo s novim tržišnim reformama (1962. i 1965.), ali se sa starim političarima nije moglo postići više. Sredinom šezdesetih godina počelo se govoriti o uvođenju višestranačja.
Godine 1968., poslije burnih studentskih demonstracija izazvanih birokratskom učmalošću (danas bismo rekli močvarom), u Titovoj vili na Bledu, nekadašnjem posjedu dinastije Karađorđevića, sastalo se birano društvo političara, sociologa i ekonomista iz cijele Jugoslavije. Između ostalih, bili su tu Miko Tripalo, Milentije Popović, Mijalko Todorović, Branko Mikulić, Roman Albreht, a od hrvatskih ekonomista Drago Gorupić, Pero Jurković i Dražen Kalogjera (od njih je ovaj autor sve to doznao). Skup je otvorio Edvard Kardelj, koji je ponovio zamisao o kojoj se u političkim krugovima već naveliko govorilo, da treba uvesti višestranačje, s tim da se ne bi dozvolile ekstremno nacionalističke i staljinističke stranke, kao ni one koje žele rušiti socijalizam. Ali Savez komunista je morao dobiti konkurenciju, a industrijska se demokracija morala nadopuniti političkom. Kardelj je ponovno zagovarao i tzv. GG poduzeća (koja su osnivale grupe građana), iako su već bila pod udarom dijela političara kao legla malverzacija. O svemu tome se raspravljalo cijeli dan, a trebalo se nastaviti i sljedećeg jutra. Ali kad su ekonomisti i drugi stručnjaci sišli na doručak, utvrdili su da su političari tokom noći otišli. Kuda i zašto? Uskoro je stigao odgovor. Bio je 11. kolovoza 1968., a prethodne noći trupe Varšavskog pakta ušle su u Čehoslovačku da uguše Praško proljeće. Političari su dignuti iz kreveta i odvezeni na Brijune, gdje je bio Tito. Strahovalo se od sovjetske vojne intervencije i u Jugoslaviji. Ali i bez toga, sama prijetnja je bila dovoljna da se zaustavi daljnja demokratizacija.
Što je o višestranačju mislio Tito? Njegov šef kabineta iz tih dana, slovenski ekonomist Marko Vrhunec, piše da je on smatrao kako je neizbježno da političke stranke u Jugoslaviji budu nacionalističke, što bi dovelo do razbijanja zemlje. Ali izostanak političke demokratizacije zaustavio je i ugušio i onu industrijsku, pa su se ojačane republičke birokracije pretvorile u nacionalističke stranke. Rezultat je bio točno onakav kakav je Tito predvidio. A demokraciju kakvu imamo davno je opisao Miroslav Krleža. Njegov roman ‘Banket u Blitvi’ danas je nevjerojatno aktualno štivo.
