Ono što danas znamo pod ''hrvatskom pomirbom'' ideja je Maksa Luburića, koji je nakon smrti Ante Pavelića pokrenuo organizaciju Hrvatski narodni otpor s dva temeljna cilja: pripremom ''hrvatske revolucije” i idejom ''hrvatskog mira'', izjavio je povjesničar i docent na Fakultetu hrvatskih studija Wolffy Krašić u emisiji Vide TV Kontrapovijest Hrvoja Klasića, koju možete gledati na ovoj poveznici.
Wolffy je objasnio kako je Luburić htio ''pružiti ruku pomirnicu hrvatskim partizanima, u prvom redu u Dalmaciji i Istri, koji su se Titovom pokretu priključili razočarani politikom NDH prema tim dijelovima hrvatskog teritorija ali i zbog talijanskog i četničkog nasilja, te hrvatskim komunistima, jer je Luburić smatrao da će poslije smjene Rankovića Srbija protuudarom pretvoriti Jugoslaviju u Veliku Srbiju, što je podrazumijevalo genocidni pohod na hrvatski narod''.
U razgovoru s Klasićem, Wolffy je ukratko opisao nastanak i djelovanje hrvatske političke emigracije poslije Drugoga svjetskog rata. Najveći emigrantski val dogodio se u svibnju 1945., pa emigranti u prvo vrijeme pod teškim egzistencijalnim uvjetima borave u izbjegličkim logorima u Italiji, Austriji i manjim dijelom u Njemačkoj, dok se visoki ustaški dužnosnici kriju po samostanima i drugdje. Ujesen 1947. otvara se mogućnost odlaska u Argentinu, kamo odlazi, prema statistikama, oko pet, a ne dvadeset tisuća ljudi, kako je tvrdio Ante Pavelić, objasnio je Krašić.
Opisao je djelovanje radikalne i demokratske struje u emigraciji. Radikalizaciju su predvodili uglavnom mlađi, rođeni u ratu ili neposredno prije njega, koji su emigrirali zbog, kako je rekao Krašić, ''komunističkog režima koji je progonio neistomišljenike'' uvjerene da Jugoslavija ''zatire idenitetske karakteristike hrvatskog naroda''. Pedesetih godina Jugoslaviju je tako napuštalo ''nekoliko tisuća ljudi godišnje'', a manji dio njih u emigraciji je pokrenuo radikalne akcije, poput dvije otmice zrakoplova ili ubojstva jugoslavenskog veleposlanika u Švedskoj Vladimira Rolovića, što je proveo švedski ogranak Luburićeva Hrvatskog narodnog otpora.
''Dio starijih emigranata mlade je radikale zvao 'Brozovom djecom', predbacujući im da su u školi naučili djelovanje komunističkih ilegalaca pa sad to primjenjuju protiv njih, što je na Zapadu nedopustiv način borbe'', opisao je Krašić. Demokratska struja u emigraciji najvažnije je uporište imala oko časopisa Nova Hrvatska Jakše Kušana, koji je inozemnu javnost htio upoznati s hrvatskom poviješću i kulturom te položajem Hrvata u Jugoslaviji, a podjednako su se zauzimali za sve disidente, uključujući i bivše komuniste, poput Franje Tuđmana i Marka Veselice.
Jugoslavija je emigraciju htjela razjediniti ili je prikazati fašističkom i terorističkom, pa su i Bogdana Radicu, koji se u Americi zauzimao za Titove partizane, zvali ''ustaškim ideologom'', a Matu Meštrovića, čija je obitelj pred ustaškim progonom pobjegla u inozemstvo, ''novim poglavnikom''. Jugoslavenska tajna služba je i ubijala, pa su stradali sudionici oružanih akcija ali i oni nenasilni koje je Jugoslavija doživljavala kao prijetnju jer su joj činili promidžbenu štetu, pa čak i civili, poput obitelji Ševo.
''Početkom devedesetih emigracija je uvelike doprinijela diplomatskom priznanju i obrani Hrvatske, ali u kreiranju stranačkih političkih programa i utjecaju na politički život njihov je utjecaj gotovo zanemariv”, kazao je Krašić. S vremenom, mnogi su se emigranti razočarali, pa je Jakša Kušan u memoarima napisao da je otišao u ''drugi politički egzil''. ''Ostvaren je glavni cilj, hrvatska država, ali oni je nisu tako zamišljali'', zaključio je Krašić.
