Više od šest tjedana nakon spornih predsjedničkih izbora održanih 9. kolovoza, u Bjelorusiji ne posustaju prosvjedi: i prošle su nedjelje na ulice Minska izašle desetine tisuća ljudi koji se protive po svemu sudeći lažiranoj pobjedi Aleksandra Lukašenka. Ne miruje ni režim: policija koristi gumene metke, kidnapirani istaknuti opozicionari nestaju, a Centar za ljudska prava ‘Vjasna’ navodi više od 12.000 uhapšenih. Već početkom rujna UN-ovi stručnjaci izvijestili su o stotinama slučajeva brutalnog fizičkog zlostavljanja pritvorenih, uključujući i silovanja pendrecima. Zemlja se nalazi u političkoj i društvenoj blokadi, pišu njemačke politologinje Sabine Fischer i Astrid Sahm. S jedne strane, prosvjedni je pokret očito premasovan da bi bio slomljen represijom. S druge, Lukašenku je još uvijek vjeran državni i represivni aparat. ‘Lojalnost njegovih pripadnika dijelom potječe iz straha od progona pod novim vođom. Sam Lukašenko odlučan je da izbjegne sudbinu lidera kao što su (bivši kirgiski i ukrajinski predsjednici, op. a.) Kurmanbek Bakijev i Viktor Janukovič, koje su ‘obojene revolucije’ prisilile na egzil’, pišu one.
Ta se blokada replicira i na međunarodnom nivou: dok Europska unija odbija priznati Lukašenka kao predsjednika, a baltičke zemlje i Poljska čak predlažu da EU prihvati kandidatkinju opozicije Svetlanu Tihanovskaju kao legitimnu predsjednicu, Rusija odbija razgovore s koordinatnim vijećem koje je Tihanovskaja osnovala. Ključ uvelike leži u Moskvi i njenom utjecaju na Minsk. Putin je do sada pružao pomoć Lukašenku: priznao je izborni rezultat, obznanio da će na mjesečnoj bazi započeti zajedničke vojne vježbe i uzdrmanom bjeloruskom vođi dao kredit u vrijednosti od milijardu i pol dolara. Međutim, Putinov primarni interes nije Lukašenkov opstanak na vlasti, nego što je veći mogući utjecaj u Bjelorusiji. Ne samo da je Putin itekako svjestan da je Lukašenko, kako piše portal Politico, ‘zloglasno nepouzdan’: tijekom svoje vladavine okretao se čas zapadu, čas Rusiji, kako mu je u tom trenutku više odgovaralo. Bez obzira na to što se čini da je sada spreman žrtvovat nezavisnost svoje zemlje kako bi očuvao položaj, postoji i ‘niz znakova da i Moskva želi Lukašenkov odlazak – samo u njezinom vlastitom tempu’. Iako Putinu interesi i želje bjeloruskog društva vjerojatno nisu primarna briga, kontinuirana podrška Lukašenku za Moskvu krije velike opasnosti. Sadašnji prosvjedi naime nisu usmjereni protiv Rusije. Opozicijsko vijeće je pozvalo Moskvu na dijalog, a poruka koju pokušavaju poslati je da bi ‘slobodni izbori najvjerojatnije rezultirali predsjednikom naklonjenim Rusiji i njenim interesima’, nastavlja Politico, ali samo u slučaju da Moskva ne igra na silu. Riječima nobelovke Svetlane Aleksijevič, posljednje još neuhapšene članice opozicijskog vijeća, ‘Bjelorusi su Ruse uvijek smatrali braćom, no to neće više biti slučaj ukoliko Rusija nastavi sadašnju politiku’.
U Njemačkoj pak traju žestoke rasprave ne samo oko potpore Moskve Lukašenku nego i oko trovanja ruskog opozicionara Alekseja Navaljnog, koje se pripisuje Moskvi. U pitanje se dovodi i realizacija milijarde eura vrijednog strateškog njemačko-ruskog plinovoda Sjeverni tok 2. Sama kancelarka Angela Merkel zalaže se za sankcije na razini EU-a, no Unija se mjesec dana nije u stanju usuglasiti. Posljednji pokušaj propao je u ponedjeljak: Cipar je blokirao izglasavanje ukoliko zbog bušotina u istočnom Mediteranu Unija ne nametne sankcije i Turskoj.
Ipak, sam je bjeloruski vožd – na vlasti od 1994. – dao naslutiti kako mu je jasno da je njegovo vrijeme gotovo isteklo. Osim što je na prošlotjednom sastanku s Putinom izgledao kao očajnik koji zamorenog cara moli za pozornost, u nedavnom je intervjuu pored ustavne reforme spomenuo i mogućnost prijevremenih predsjedničkih izbora. Fischer i Sahm predlažu da EU kao moguće rješenje prihvati prijedlog ustavne reforme i da se u zamjenu za izostanak sankcija Minsk obveže na pridržavanje seta strogih uvjeta. To uključuje puštanje svih zatvorenika, ali i amnestiju za pripadnike represivnih organa, ustavnu reformu u roku od dvanaest mjeseci, kao i održavanje novih izbora u skladu sa standardima OESS-a, pri čemu bi detalje ispregovarale sadašnje vlasti i opozicijsko vijeće. ‘Moskva bi potencijalno mogla vidjeti koristi takvog scenarija’, pišu autorice, ‘naime, politička, ekonomska ili čak vojna intervencija u korist Lukašenka bila bi iznimno riskantna’. ‘Ovaj bi pristup zahtijevao znatne ustupke sa svih strana. Ali alternativa dijalogu i kompromisu je dugoročna politička nestabilnost i rastući rizik od nasilne eskalacije’, zaključuju. Koliko je to realno, drugo je pitanje.
