U nedjelju, 9. kolovoza Bjelorusija izlazi na predsjedničke izbore – šeste otkada je 1994. po prvi puta za šefa države izabran Aleksandar Lukašenko. To su ujedno bili i posljednji izbori koje su međunarodni promatrači ocijenili kao poštene i slobodne: na svim drugim je Lukašenko, poznat i kao ‘posljednji europski diktator’, pobjeđivao u prvom krugu. Sve je ukazivalo da će tako biti i ovaj put, međutim, na iznenađenje mnogih izgleda da se atmosfera u Bjelorusiji polagano mijenja. Na posljednjem opozicijskom skupu navodno je bilo 63 tisuće ljudi, za Bjelorusiju ogroman broj. Na tim se skupovima viju dvije nacionalne zastave, opozicijska bijelo-crvena te službena zastava, što znači da je Lukašenko počeo gubiti potporu vlastite baze.
Tri su opozicijska kandidata privukla pozornost: biznismen Viktor Babariko, bivši zamjenik ministra vanjskih poslova Valerij Cepkalo i Svetlana Tihanovskaja, 37-godišnja supruga zatvorenog blogera i aktivista Sergeja Tihanovskog. Međutim, državne vlasti odbile su kandidature Babarika i Cepkala – za Babarika je rečeno da je primao pomoć ‘strane države’, dok je Cepkalova kandidatura srušena proglašavanjem velikog broja prikupljenih potpisa nevažećim. Babarika je vlast optužila za pronevjeru te je od lipnja u pritvoru, dok je Cepkalo napustio zemlju zbog, kako je rekao, straha od hapšenja. Babarikova i Cepkalova kampanja stale su iza Tihanovskaje, pa sada otpor Lukašenku predvode tri žene – uz Tihanovskaju, to su Cekpalova supruga Veronika i Marija Kolesnikova, menadžerica Babarikove kampanje.
Lukašenko Tihanovskaju naziva ‘jadna mala djevojčica’, no čini se da suočen s prvom šansom da izgubi vlast u 26 godina postaje sve nervozniji. Bjeloruska organizacija za ljudska prava Vesna navodi da je od svibnja uhićeno barem 700 opozicijskih aktivista i 17 novinara. Također, vlasti su prošlog tjedna objavile hapšenje 33 ruska plaćenika – navodno iz privatne vojne organizacije Wagner, bliske Moskvi. Prema Minsku, ti su se plaćenici trebali umiješati u izbore i destabilizirati zemlju – optužbe koje Kremlj, naravno, odbacuje.
Uzroci pada Lukašenkove popularnosti su, između ostalog, to što je početkom godine Rusija reducirala opskrbu Bjelorusije naftom i plinom po subvencioniranim cijenama. U prošlosti je vrijednost te subvencije iznosila i petinu bjeloruskog BDP-a. Moskva, međutim, nastavak subvencija uvjetuje čvršćom ekonomskom i političkom integracijom dvaju zemalja. Posljedice ruskog pritiska su produbljenje ekonomske recesije. Tada je došla epidemija koronavirusa, koju je Lukašenko prezrivo otpisao kao ‘psihozu’, pa u Bjelorusiji nije bilo nikakvih ograničenja, što je revoltiralo ogroman broj građana prepuštenih samima sebi.
Unatoč Lukašenkovoj diktatorskoj vladavini, Bjelorusija ekonomski stoji bolje od gotovo svih nekadašnjih sovjetskih zemalja. Lukašenko je pametno zadržao industriju, tvornice u državnom vlasništvu i opsežne socijalne usluge. Štoviše, proveo je temeljitu kampanju protiv siromaštva: godine 2000. stopa siromaštva iznosila je 42 posto, dok je danas siromašan manji postotak Bjelorusa negoli građana Europske unije. Pa ipak, bez obzira na ishod ovih izbora, vjerojatno će diktatorska vladavina prije ili kasnije presuditi Lukašenku, a time, nažalost, i njegovoj socijalnoj državi. Nad Bjelorusijom pušu novi vjetrovi.
