Premda se na domaćoj političkoj sceni počesto prizivaju ‘zajedništvo i jedinstvo’ i negira diskriminacija nekih zajednica ili skupina, mnogi u javnom prostoru u najmanju ruku prešućuju eklatantna kršenja ljudskih prava zajamčenih zakonom, posebice ona prema osobama srpske nacionalnosti.Kakva je doista društvena atmosfera i stanje na terenu po pitanju zapošljavanja ljudi srpske nacionalnosti u državnim službama i institucijama - govori Nikola Ivanović, predsjednik pakračkoga VSNM-a.
- Nema nas u Hrvatskim šumama, HEP-u, u gotovo nijednoj državnom poduzeću, pa se nemate kome obratiti. Posljednjih desetak godina nije bilo programa integracije ili ekonomskog oživljavanja nekog područja, kao ni kvalitetnih povratničkih projekata za pakračko područje. Zadnje je po tom pitanju nešto činio američki USAID, država ništa. U ratu je ovaj kraj ekstremno devastiran, a poslije se radilo sve da se nekadašnji gospodarski giganti ne obnove. Ostalo je dokrajčila divlja privatizacija - kaže Ivanović.
Mi se ovdje zamalo rađamo s motorkom u rukama i da nije nametanja kolektivne krivnje, imali bismo barem jednog zaposlenog u šumarijama u Pakracu i Lipiku
I danas je osamdesetak sela bez struje, uglavnom su to ona s većinskim srpskim stanovništvom, pa tako i u šumovitom pakračkom kraju.
- Mi se ovdje zamalo rađamo s motorkom u rukama i da nije nametanja kolektivne krivnje, imali bismo barem jednog zaposlenog u šumarijama u Pakracu i Lipiku. Ne treba ih deset, ali hajdemo zaposliti bar jednoga… HEP je poseban problem, i dalje nema struje u Cikotama, Bjelajcima, Jakovcima i Roguljama. Reelektrifikaciju, koja bi stajala 4,5 milijuna kuna, ne provodi se od 2009. godine, pa se ljudi sami snalaze. U Cikotama su povratnici, dok im kuće nisu obnovljene, živjeli u štalama. U tom selu su bar postavljeni solarni paneli, pa je trebalo samo pogledati radost bake Milke Balać da se shvati koliko smo uporni i tvrdoglavi u opstanku, bez obzira na nedaće. Odnos države prema ruralnim područjima loš je u cijeloj Hrvatskoj, ali su problemi u onima sa srpskim stanovništvom još i veći - kaže Ivanović.
Načelnik Općine Krnjak je Dejan Mihajlović iz SDSS-a; u Karlovačkoj županiji je 17 općina i pet gradova, no na načelničkoj je funkciji samo on iz redova manjina.
- Srba u Županiji ima oko jedanaest posto, a u javnoj upravi i javnim poduzećima zaposleno ih je manje od jedan posto. U krnjačkoj Šumariji ne radi nijedna osoba te nacionalnosti, a činimo 70 posto stanovništva. U općini Vojnić je 44 posto Srba, no u tamošnjoj šumariji također ne radi nijedan, kao ni u policijskoj stanici koja pokriva vojnićku i krnjačku općinu. To je problem. U javnoj upravi, očito, rade ljudi koji prema Srbima imaju predrasude – kaže Mihajlović.
U Šibensko-kninskoj županiji živi 11.518 osoba srpske nacionalnosti, što je 10,5 posto cjelokupnog stanovništva. Do 1991. samo oko Knina bilo ih je oko 45 tisuća… Danas čine većinu u općinama Biskupija, Ervenik, Kistanje i Civljane. Unatoč tome što županijsko središte, Šibenik, doživljava turistički procvat, stanovnici zaobalnog dijela uglavnom su na socijalnoj pomoći, a nezaposlenost je posvuda golema O tome govori Anja Šimpraga, dožupanica iz redova SDSS-a.
- S jedne strane Krke je turizam, a na onoj gdje su Srbi nema nijedne kuće koja se bavi turizmom. U županijskom Uredu državne uprave zaposlena je samo jedna osoba srpske nacionalnosti, i to na mjestu administrativnog referenta; u HEP-u, Hrvatskim vodama i Cestama nijedna. Imamo dovoljno obrazovanih ljudi, ali za njih nema posla. Lako se zapošljavaju samo liječnici, ali je problem ako su medicinu završili u Srbiji: ta zemlja nije u EU-u, pa teško nostrificiraju diplome - kaže Šimpraga, pa potvrđuje da i u njezinoj županiji još ima sela bez osnovne komunalne infrastrukture.
- Struje nema u Parčićima kraj Kistanja i Baljcima kraj Ružića. U suradnji s međunarodnim organizacijama osigurani su solarni paneli za Parčiće. Cijela općina Ervenik nije priključena na vodu, kao i neka sela u okolici Knina. Tako neki moraju platiti 550 kuna za cisternu od 13.000 litara vode, što je velik iznos za one koji žive na socijali ili imaju mala primanja - kaže Anja Šimpraga.
Od 1.105 stanovnika erveničke općine 98 posto je srpske nacionalnosti. Općinski načelnik Predrag Burza, mladi i dobro obrazovani SDSS-ovac, smatra da je najvažnije motivirati ljude na ostanak ili - povratak.
- U selima u kojima žive Hrvati ipak nema eklatantnih situacija kao kod nas. Tako nijedna kuća u mojoj općini nema priključak za vodu, a dio njih ne samo da nema internet nego nema ni signal za mobitel. Zato je tu puno više stanovništva treće životne dobi, a oni radno sposobni manje su motivirani da ostanu. Kada je trebalo ući u EU, srpsku se zajednicu molilo da blagoslovi zatvaranje Poglavlja 23, a to smo i napravili, uvjereni da će se poštivati zakonske odredbe o participaciji Srba u vlasti i javnim ustanovama – otvoreno govori Burza.
Nikola Ivanović smatra da spomenuta diskriminacija nije slučajna, da se njome sav narod kažnjava za pobunu iz 1991. godine.
- Cijeli naš narod ovdje nosi teret kolektivne krivnje. Na pakračkom području stradalo je 500-600 ljudi s obje strane i s time bismo se morali suočiti, ali se to ne radi. Uporno govorimo o problemu samo jedne strane, jednog naroda. I dio naše zajednice ne osjeća probleme onih naših pripadnika koji su bili u Krajini. Na sreću, mnogi su se integrirali, no mnogi i asimilirali… Danas oni žive ekonomski sigurnijim životom, a mi koji smo bili u Krajini još nosimo teret rata – zaključuje Ivanović.
