S kakvim se problemima suočavaju Srbi na području Zadarske županije?
Najveći problem u Zadru, Ravnim kotarima i na području Gračaca jeste nezaposlenost. Što se tiče manjinskih prava iz domena kulturne autonomije i organiziranja, mi tu nemamo problema, i to se ostvaruje bez teškoća, ali sve je to malo bez riješene zaposlenosti. Kad gledamo ukupno stanje u državi, ne čudi da se nacionalne manjine suočavaju sa sve većim preprekama do posla, prije svega u podzastupljenosti u državnim i javnim službama. Kad sam bila zamjenica župana, u županijskoj upravi je bilo sto zaposlenih, ali nijedan pripadnik nacionalne manjine. Slično je u zadarskoj gradskoj upravi i drugim gradovima i općinama. Osim toga, mnogima nije završena obnova kuća i stambeno zbrinjavanje, prije svega zbog spore birokracije i lokalnih šerifa. Čak ako na nivou države i nadležnog ministarstva za nešto imamo zeleno svjetlo, kad se to spusti na lokalnu razinu, nastaju problemi. Ima mnogo ljudi koji su rješenja dobili prije dvije-tri godine, ali nisu dobili materijal za obnovu ili ključeve od stana.
Također, država se u Ravnim kotarima i u Gračacu upisala kao vlasnik zemlje mnogim ljudima koje se zbog neurednih zemljišnih knjiga vode kao posjednici, pa su imali probleme. Pored svih nastojanja SNV-a i zastupnika SDSS-a, nema nekih velikih pomaka. Tokom 2016. godine neke tvrtke i pojedinci su se upisivali kao korisnici parcela bez znanja onih koji ih koriste. Neki su se čak upisivali kao vlasnici da bi dobili poticaje, ali se to sada nastoji spriječiti. Zapravo, mnogo toga ovisi o predstavnicima u lokalnoj samoupravi; pohvalila bih Zadarsku županiju, jer sa županom Stipom Zrilićem imamo jako korektan odnos i tu nema nikakvih problema. Međutim s gradonačelnikom Benkovca Brankom Kutijom, ali i pojedinim načelnicima općina u županiji, imamo velikih problema jer nas oni ne žele ni saslušati, a kamoli da nešto učine po pitanju naše zajednice.
Koliko je iseljavanje mladih ljudi odgovor na probleme s kojima se suočavaju?
Mogu reći da se iz Gračaca iselilo preko 600 obitelji, iz Srba je godinu dana unazad otišlo šest do sedam obitelji. To me brine jer posebno kod mlađih ljudi više ne prevladava razmišljanje kako ostati kao što je bilo oko 2000. godine, već kako što prije otići u Njemačku ili Irsku. Čitaju internetske stranice da vide ima li gdje posla i kako najbrže doći do tih mjesta. Povratnici koji su otvorili OPG-ove, članovi nekoliko udruga koje rade i par naših sunarodnika koji su se nekako zaposlili, opstat će, ali ostali razmišljaju kako da što prije odu.
Što ljudi u Zadarskoj županiji mogu očekivati u 2017. godini?
Iskreno, ljudi su predugo u stanju iščekivanja, pa su već pesimistični. Nastojim te ljude ohrabriti i pomoći im, ali kad ima nezaposlenih i po 10 do15 godina, a dolaze im na naplatu struja, voda i porezi, onda drugačije razmišljaju. Oni koji su zaposleni i ostvaruju neki prihod nisu u istoj poziciji kao oni koji su nezaposleni.
Prijeti li da na lokalnim izborima zbog smanjenog službenog učešća pripadnika zajednice, ne bude ostvareno pravo na izbor zamjenike načelnika nekih općina?
Mislim da ne, ali ne podržavam kvote i osjećam se postiđeno kad se držimo kvota i formalizma, a ne gledamo sposobnost i kvalitetu ljudi koji se biraju. Uostalom, za zamjenika župana se 2013. godine tražilo pet posto, a nas je po popisu bilo 4,83 posto, pa smo zbog nekoliko promila ostali bez mjesta dožupana.
Koliko su ratna i poratna situacija doprinijeli ili odmogli emancipaciji žena kao učesnika u političkim procesima?
Jako puno su utjecali, pogotovo poslije rata. Nisam pobornik kvota, ali žene su u našim povratničkim sredinama dokazale i jako se dobro snašle. Na čelu udruga u mojoj županiji su žene; članica sam udruge Una u kojoj su se žene same izborile za mnoge stvari bez ikakve političke pomoći. Što se tiče gledanja na ženu, u Hrvatskoj i danas vlada patrijarhalni odnos u kojem žene moraju u ruci imati kuhaču i čuvati djecu. S tim se ne slažem, jer smatram da se svaka sposobna žena na kraju izbori za svoje mjesto u društvu.
