Izjava Milorada Pupovca, zastupnika SDSS-a i predsjednika Srpskog narodnog vijeća, kojom je tokom pregovora o sastavljanju buduće vlade ukazao na podzastupljenost pripadnika srpske zajednice u državnim i javnim tijelima i poduzećima, izazvala je burne reakcije u javnosti. Na noge su se tako digli brojni političari, analitičari i Hrvatska udruga poslodavaca, a pritom su nerijetko pokazali nepoznavanje Ustavnog zakona o pravima o nacionalnih manjina, kojim je pripadnicima manjina zajamčeno pravo na proporcionalnu zastupljenost u tijelima državne uprave i pravosudnim tijelima. Međutim, da je taj zakon zapravo mrtvo slovo na papiru posljednji je potvrdio Nils Muižnieks, povjerenik Vijeća Evrope za ljudska prava. ‘Iako nacionalne manjine čine 7,6 posto stanovništva Hrvatske, samo njih 3,4 posto zaposleno je u tijelima državne uprave, a usporedbom s podatcima iz ranijih godina, njihova je zastupljenost u tim tijelima u blagom padu’, ističe se u njegovom izvještaju objavljenom u srijedu. Kada je riječ o srpskoj zajednici, posljednji podaci, oni iz 2014. godine, pokazuju da ih je u tim tijelima bilo zaposleno svega 2,3 posto, dok je udio u stanovništvu 4,4 posto. Nijedno ministarstvo nije se približilo ispunjavanju zakonske kvote, pa tako ni Ministarstvo uprave, koje bi o tome najviše trebalo brinuti, a zapošljava 0,67 posto Srba. Zakon se ne provodi ni na lokalnoj razini. Tako je na primjer u Vojniću, gdje živi 44 posto Srba, zaposleno njih svega 12 posto, a slična situacija je i u općini Donji Lapac u kojoj 80 posto stanovništva čine Srbi, ali od ukupno 70 zaposlenih u policiji na tom području samo su njih troje srpske nacionalnosti.
Iako udio Srba u Donjem Lapcu iznosi 80 posto, u Hrvatskim šumama zaposleno ih je svega nekoliko posto. Kao da kod nas nema ljudi koji znaju držati motorku u rukama i rezati drva, na naše područje preraspoređuju se radnici iz Slavonije – kaže Ilija Obradović
Pored toga što Ustavni zakon ne propisuje mehanizme provedbe, kao ni moguće sankcije zbog njegovog nepoštivanja, on se ne odnosi na zapošljavanje u javnim i državnim poduzećima kao što su Hrvatske šume, HEP, Hrvatske vode, Hrvatske ceste, Hrvatska lutrija, HRT i nacionalni parkovi ili onima čiji su osnivači jedinice regionalne i lokalne samouprave, poput škola i komunalnih poduzeća. Iako su ta poduzeća najvažnija za razvoj područja od posebne državne skrbi u kojima živi najveći broj povratnika, podaci koje posjedujemo ukazuju na veliku podzastupljenost Srba. Tako je u osnovnoj školi u Donjem Lapcu, koja broji 24 nastavnika i koju većim dijelom pohađaju djeca srpske nacionalnosti, samo četvero zaposlenih Srba, dok su u školi u Udbini među 30 zaposlenika na platnoj listi jedna učiteljica srpskog jezika i pravoslavni sveštenik. Još su porazniji podaci koji pokazuju da u Udbini i obližnjem Gračacu uopće nema zaposlenih Srba u HEP-u, Hrvatskim cestama i Hrvatskim vodama. Pored problema nezaposlenosti, ovi podaci ukazuju i na nedostatak utjecaja srpske zajednice u razvoju sredina u kojima žive njeni pripadnici, što nam je potvrdio Ognjen Vukmirović, potpredsjednik SDSS-a i načelnik Općine Biskupija. On kaže da je njihov utjecaj u svakodnevnom životu gotovo nikakav i da se svodi na to u kojoj je mjeri načelnik blizak s predstavnicima javnih poduzeća.
- Nerijetko nemamo nikakav utjecaja, čak ni priliku da nas saslušaju i da argumentiramo svoje želje. Pokušavamo doprijeti do velikih, javnih firmi, ali nas uvijek odbiju s argumentima kako nismo među prioritetima i da se strpimo zbog nedostatka novca. Najveći dio projekata koje smo tražili nismo dobili, a ono što smo dobili su sporadične mrvice - ističe Vukmirović i dodaje da komunikacija lokalnih predstavnika uglavnom seže do županijske razine.
- Međutim, odgovori na naša pitanja nalaze se negdje u Zagrebu, gdje se nemamo kome obratiti - kaže Vukmirović.
Zato bi u upravljačkim strukturama javnih poduzeća trebali biti i pripadnici srpske zajednice. S njim se slaže i Ilija Obradović, načelnik Općine Donji Lapac, koji ovaj problem objašnjava na primjeru Hrvatskih šuma.
- Iako udio Srba u Donjem Lapcu iznosi 80 posto, u tom javnom poduzeću zaposleno ih je svega nekoliko posto. Kao da kod nas nema ljudi koji znaju držati motorku u rukama i rezati drva, na naše područje preraspoređuju se radnici iz Slavonije, kojima se pored plaće plaćaju putni troškovi i smještaj. Istodobno, naša se omladina, rođena u šumskom kraju pa se najčešće školuje za šumare, mora prekvalificirati ili otići u svijet. Osim podzastupljenosti i diskriminacije pri zapošljavanju, kao lokalna zajednica nemamo utjecaja ni uvida u sječu šume, niti možemo učestvovati u njenom planiranju. Kako se na Srb nadovezuje i gračačka šumarija, bit ću slobodan procijeniti da se na prostoru bivše općine Donji Lapac na godišnjoj bazi izveze preko 80.000 kubika, od čega oko 25.000 kubika tehničkog drveta, a nama od svega toga ne ostane ni klipa, a kamoli mogućnost da živimo od sječe i obrade drva - objasnio je Obradović i ukazao na centraliziranu politiku Hrvatskih šuma zbog koje se ne može otvoriti ni opstati nijedna lokalna pilana.
Podsjetio je i da je u šumskom bazenu Like do Oluje djelovao DIP Plješevica koji je zapošljavao oko 500 Lapčana i svoje proizvode plasirao i izvan granica bivše Jugoslavije. Danas je sve to samo san.
- Zbog načina rada Hrvatskih šuma lokalne pilane ne uspijevaju dobiti dovoljnu kvotu drvne mase da bi preživjele i bile konkurentne. Istodobno, nemaju novca da na licitacijama, na koje se stavlja višak neraspodijeljenog drveta, pobiju ponude velikih pilana. Zbog svega toga se više nitko i ne usudi pokušati otvoriti pilanu na našem području - govori Obradović i napominje da jedini kontakt s Hrvatskim šumama imaju na osnovu zakonom određene novčane naknade za šumski doprinos od pet posto koja odlazi u blagajnu lokalne samouprave.
- Ovisno o godini, ta naknada iznosi nekoliko stotina hiljada kuna, što je zanemarivo s obzirom na štetu koju Hrvatske šume naprave. Devastirani su nam šumski i protupožarni putevi, makadami koji prolaze kroz naša sela pretvoreni su u vododerine, pa čak i asfaltne ceste koje pucaju pod teretom pretovarenih kamiona. I nitko ništa ne sanira - žali se načelnik Donjeg Lapca.
No u Hrvatskim šumama ističu svoje zasluge za razvoj lokalne zajednice, tvrdeći da su oni jedan od glavnih poslodavaca u ruralnim područjima. Istovremeno, propast lokalnih pilana opravdavaju isključivo time da u Hrvatskoj generalno ima više pilanskih kapaciteta nego što Hrvatske šume mogu proizvesti trupaca.
‘U Hrvatskim šumama se gospodari na održivi način, što znači da se ne može sjeći više nego što ima prirasta. U skladu s tim, preferiraju se proizvođači koji daju veću dodanu vrijednost proizvodu, a time zapošljavaju i više ljudi’, navodi se u odgovoru koji smo dobili od tog poduzeća, uz istodobno isticanje da investiraju u građevinske objekte, među koje spadaju i prometnice. No na naše pitanje zašto na cijelom šumskom potezu Srba, Donjeg Lapca i Kamenskog nema nijedne pilane, u koje su točno ceste Hrvatske šume na tom području investirale i gdje se u tome svemu preferira lokalno stanovništvo, nema odgovora.
Slična situacija je i u Hrvatskim cestama, javnom poduzeću čije se djelovanje na području prometno izoliranog Donjeg Lapca svodi na krpanje.
- Više sluha za naše potrebe imale su županijske, Lika ceste. Riječ je o dioničkom društvu koje je sporadično znalo sanirati po nekoliko kilometara cesta, ali prije nekoliko godina i to je stalo. Jedini značajniji projekt uspjeli smo progurati još za vrijeme vlade Ive Sanadera, kada je asfaltirana cesta preko Bjelopolja, Frkašića i Kamenskog u dužini od 31 kilometra. Ta cesta je asfaltirana, ali nikada nije tehnički zaprimljena. Ali i kao takva je bolja nego prijašnji makadam - kaže Obradović i dodaje da lokalna zajednica pokušava pokrenuti izgradnju ceste Udbina – Donji Lapac, što bi značilo spajanje ne samo dviju sredina, nego i spajanje Donjeg Lapca na autoput i najkraću prometnu vezu zapadne Bosne s Jadranom.
Ako uprave javnih firmi žele razvijati regionalna, odnosno ruralna područja, morat će se otvoriti prema jedinicama lokalne samouprave i prestati sagledavati naše potrebe kroz igru brojki i statističke podatke o ekonomskoj isplativosti i opravdanosti. Zar život na našim, ratom devastiranim prostorima ne zaslužuje šansu? – pita Ognjen Vukmirović
- Iako je interes za tu investiciju iskazala i općina Udbina, u Hrvatskim cestama nisu u stanju sagledati te potrebe, nego ih zanima statistika koliko prometa trenutno ima na toj cesti. Kako na cesti kojom ne mogu saobraćati vozila može biti prometa? Kakvu statistiku da im damo? - pita Obradović.
Na poslovanje Hrvatskih cesta žali se i Vukmirović, koji ističe da na državnim cestama koje prolaze kroz područja gdje živi povratničko stanovništvo ne postoje zaštitni elementi neophodni za sigurnost.
- U četiri godine nisam uspio naći sagovornika u tom poduzeću koji je voljan investirati u interese lokalne zajednice. Jako je važno da li će moje dijete do škole ići pješačkom stazom ili cestom, kao i hoće li imati pješački prijelaz ili ne na cesti kojom se vozi 150 na sat. Govore nam da je izgradnja nogostupa u nadležnosti jedinica lokalne samouprave, ali mi moramo ispoštovati pravila i kriterije Hrvatskih cesta. Bez novca, informacija i bilo kakvog drugog utjecaja naše ruke su vezane - žali se načelnik Biskupije i dodaje da bolja situacija nije ni s HEP-om, poduzećem koje ni više od 20 godina nakon završetka ratnih sukoba nije obavilo obećanu reelektrifikaciju u 81 naselju, odnosno zaselku.
- Pored toga, nije završena ni rekonstrukcije elektromreže koja je u dosta lošem stanju, posebno u udaljenim selima. U povratničkim područjima zbog toga se kvare televizori, ne možemo priključiti običan uređaj za rasvjetu, a da ne govorim o optičkim kablovima, što je standard 21. stoljeća - navodi Vukmirović.
Naši sugovornici ističu da situacija nije bolja ni u Hrvatskim vodama, odnosno da se svaka komunikacija s tim poduzećem svodi na prostu računicu ubiranja vodnog doprinosa.
- Budući da ti doprinosi na našem području godišnje iznose oko stotinjak hiljada kuna, obrazložili su nam da se u takve sredine ne mogu ulagati milionska sredstva za potrebne projekte. Kao lokalna zajednica uspijevamo kroz komunalno poduzeće aplicirati pojedine projekte za skromne sanacije vodovoda i rekonstrukciju vodoopskrbe, ali taj iznos je uvijek zanemariv i ne prelazi više od 250.000 kuna godišnje. Istodobno, u dijelu odvodnje, za što se i ubiru vodni doprinosi, investicije su minimalne ili nepostojeće. Prije tri godine napravili su jedan kanal za odvodnju i poslije toga ih uopće više nije bilo na našem prostoru - žali se Obradović.
Slična je situacija i na kninskom području, gdje se zbog neodržavanja kanala za odvodnju i korita rijeka i polja nerijetko pretvaraju u bare.
- Zbog toga na poljima općine Biskupija možemo saditi rižu. U Biskupiji postoji 3.800 hektara poljoprivredne površine, od čega 30 do 40 posto sustavno plavi zbog nemara i aljkavosti Hrvatskih voda koje ne žele čistiti korito rijeke Kosovčice. Pravdaju se da im to ne dozvoljavaju ekolozi, koji pak kažu da za to nisu nadležni. I dok se birokracija vrti ukrug, mještani Bukovice i okolice Knina nemaju nikakve druge mogućnosti za život i rad - kaže Vukmirović i dodaje da sva javna poduzeća temelje svoje investicije na planovima u kojima nema mjesta za lokalnu zajednicu.
- Ako uprave javnih firmi žele razvijati regionalna, odnosno ruralna područja, morat će se otvoriti prema jedinicama lokalne samouprave i prestati sagledavati naše osnovne životne potrebe kroz igru brojki i statističke podatke o ekonomskoj isplativosti i opravdanosti. Ako gledamo samo ekonomsku opravdanost, naravno da se neće mnogo toga isplatiti. Ali zar život na našim, ratom devastiranim prostorima ne zaslužuje šansu? - pita Vukmirović.
