Je li prirodno da pripadnika nacionalnih manjina nema u Hrvatskim šumama, HEP-u ili u nacionalnim parkovima, zapitao je na Facebooku potpredsjednik SDSS-a i predsjednik SNV-a Milorad Pupovac, pa izazvao ‘šok i nevjericu’: danima su, i s ljevice i s desnice, pljuštale kritike da želi uvesti ‘zapošljavanje po nacionalnom ključu’ te da je došlo vrijeme ‘za sposobne a ne podobne’, itd. Pupovac na to odgovara kako možda jest došlo vrijeme da se - nakon otpuštanja po nacionalnom ključu koje je obilježilo početak 90-ih te nezapošljavanja po bilo kakvom ključu, što traje do danas – započne zapošljavati i Srbe, i to na područjima gdje su živjeli i gdje danas, oni koji su se vratili, uglavnom životare.
U prošlim smo brojevima Novosti pisali o neprimjenjivanju Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina kada je o zapošljavanju Srba riječ te brojnim državnim poduzećima širom Dalmacije, Like, Banije i Korduna u kojima ne žele zapošljavati pripadnike srpske manjine. Kakav je život Srba povratnika u manjim sredinama i koliko je njihova egzistencija zapravo ugrožena, govori i višegodišnji fenomen za koji javnost, barem ona ‘šokirana’ Pupovčevim izjavama, ne želi znati: ne samo da se ne mogu zaposliti nego im se kontinuirano otima i ono malo što su im preci ostavili.
Moj susjed, koji je izgubio 18 hrastova, ima sto eura mirovine. Drugome, koji nema prihoda, ukradeno je pola jutra prvoklasne šume. Treći je izgubio i više, a nije mogao doći na uvid jer nije imao za putne troškove, kaže Teodosije Dželalija iz Vukovije kraj Daruvara
U otimanju zemlje, prilikom kojeg se Srbi tretiraju tek kao posjednici, a ne kao stvarni vlasnici, iskorištava se činjenica da uslijed aljkavosti, neinformiranosti, izbjeglištva ili drugih razloga, mnogi od njih nisu katastarski upisani kao vlasnici čestica koje stoljećima obrađuju njihove porodice, pa se, počesto i posredstvom različitih marifetluka, ta zemlja daje u najam ili daruje valjda etnički čistijim uzurpatorima. I o tome smo više puta pisali. No, usporedo s takvom otimačinom, mještanima srpske nacionalnosti se već godinama krade i šumska građa. To je moguće stoga što mnogi vlasnici šuma po Kordunu, Baniji i drugim krajevima više ne žive u svojim kućama nego su raspršeni od Srbije i BiH preko zemalja zapadne Evrope do SAD-a, Kanade i Australije. Stoga ovim prostorom skupine šumskih lopova neometano krstare i sijeku drva, da bi ih kasnije preprodali pilanama. Sve se to uglavnom zbiva bez aktivnije uloge MUP-a i pravosuđa. Malo je lopova koji završe na sudu, pa se nameće zaključak da se nezakonita krađa u obliku sječe odvija u tihoj sprezi s onima koji bi takvim rabotama trebali doskočiti.
Odvjetnik Luka Šušak podnio je tako 12. rujna u ime Milana Dedića iz sela Živaje kod Siska kaznenu prijavu nadležnom Županijskom državnom odvjetništvu ‘zbog kaznenog djela teške krađe izvršene u šumi u Živaji’. Naime, Dediću, koji živi u Njemačkoj, nepoznati su lopovi posjekli veći broj hrastovih stabala te trupce odveli u nepoznatom smjeru. U kaznenoj prijavi njegova odvjetnika stoji da je riječ ‘o sprezi Policije, Šumarije i drugih’, da se šume na Baniji godinama sustavno kradu te da je to zamalo legaliziran proces; Šušak posebno proziva Hrvatske šume, čiji bi radnici trebali sprečavati sječu, te predlaže da se slučaj, s obzirom na to da je riječ o organiziranom kriminalu, proslijedi USKOK-u.
Dušan Garić uočio je prije dvije godine lopove te ih pokušao otjerati s mačetom. No, lopov je njega optužio za napad, pa je nakraju osuđen i morao je platiti 4.000 kuna kazne, navodi Đuro Jančić, zamjenik načelnika Majura
Kako na terenu izgleda ‘borba’ policije i pravosuđa protiv lopova koji kradu šumsku građu u vlasništvu Srba, govori priča iz okolice Daruvara, odnosno Vukovije. Prema riječima svjedoka Teodosija Dželalije, koji živi u tom selu, ista grupa kontinuirano hara tim područjem, pa je dosad posječeno oko 12.000 metara četvornih okolnih šuma. Kradljivci su policiji poznati: jedan od njih, kojem stanovnici Vukovije ne žele otkriti identitet jer se boje odmazde, uhapšen je 28. rujna dok je sjekao šumu. No nakon privođenja je pušten, pa ovih dana oštećenim vlasnicima nudi po 500 kuna za hrastov trupac, nastojeći time izbjeći ozbiljniju kaznu. MUP je protiv njega podnio prijavu, uz savjet oštećenima da i sami podnesu privatnu tužbu. No, Dželalija kaže da od toga nema ništa.
- Mi bismo trebali platiti geodeta, procjenitelja štete, odvjetnika i sudski proces. Praksa takvih postupaka pokazuje da se presuđuje u našu korist, ali od toga međutim nema nikakve koristi jer osuđenici nemaju imovinu iz koje bi se mogla naplatiti odšteta. Umjesto da lopovi završe u zatvoru, na kraju mi još dodatno plaćamo – kaže čovjek čija je šuma posječena, kao i dosta one u vlasništvu njegovih susjeda, ljudi koji žive na egzistencijalnom rubu.
- Moj susjed, koji je izgubio 18 hrastova, ima sto eura mirovine. Drugome, koji nema nikakvih prihoda, ukradeno je pola jutra prvoklasne šume. Treći je izgubio još više: posječeno mu je i pokradeno jutro i pol šume prve klase, a on nije mogao doći na uvid jer nije imao novca za putne troškove. Pokradena je i susjeda koja živi u Njemačkoj – navodi Teodosije Dželalija.
Srpskom narodnom vijeću lani se za pomoć obratio zamjenik načelnika Općine Majur i predsjednik tamošnjega Vijeća srpske nacionalne manjine Đuro Jančić, jer i u tom kraju lopovi već godinama pustoše šume: ‘U našoj općini ima oko 130 slučajeva krađe. Općina ima 66 kvadratnih kilometara. Na 70 posto te zemlje su do kraja rata živjeli Srbi, ali su ostali vlasnici. Većina toga je oteta i pokradena. U tome institucije sudjeluju, jer toleriraju kradljivce, tako da je krađa ovdje skoro legalizirana. Krađe su se u zadnje vrijeme prorijedile, ali samo zato što je šuma već pokradena. To je po meni dovršavanje etničkog čišćenja. Nama uništavaju osnovne resurse za život. Policija ne reagira kako treba. Vi pozovete policiju, a ona vas ismijava. Ne vrše uviđaje kako treba. Zbog toga, kao Srbin, ne možete da dobijete presudu u svoju korist ni na Općinskom sudu u Kostajnici ni na Županijskom sudu u Sisku’, naveo je Jančić.
Šume oko Majura i drugdje sijeku nakupci i vlasnici pilana koji organiziraju ekipe za sječu, tvrdi Jančić. Vlasnicima lopovi govore da samo slobodno promatraju kako ih se pljačka, u suprotnom bi mogli još lošije proći.
- Moj susjed Dušan Garić uočio je prije dvije godine lopove te ih pokušao otjerati mačetom. No, lopov je njega optužio za napad, pa je na kraju osuđen i morao je platiti 4.000 kuna kazne – kaže Jančić.
Kada se Đuro Jančić obratio SNV-u za pomoć, njegove su informacije proslijeđene MUP-u, a na njih je kratko odgovorio tadašnji načelnik PU Sisačko-moslavačke Marko Rašić, kazavši da su ‘policajci PP Hrvatska Kostajnica od 2012. do 2014. u vezi nezakonite sječe i krađe drvnog asortimana evidentirali ukupno 20 kaznenih prijava.’ Registrirano je, po njemu, osam privatnih tužbi te 74 obavijesti o počinjenom prekršaju, koje su proslijeđene šumarskoj inspekciji. Rašić se tom prilikom SNV-u požalio da ni policajcima nije lako, jer je riječ o slabo naseljenom području prekrivenom šumama, pa je ‘počiniteljima olakšana nezakonita sječa i eksploatacija drvne mase’. Ipak, prvi je županijski policajac obećao da će njegovi službenici ‘kontinuirano i permanentno vršiti opservaciju područja u cilju suzbijanja svih oblika nezakonite sječe i krađe drvnog asortimana.’
Zanimljivo, načelnik nije našao za shodno objasniti kako je moguće da u tom slabo naseljenom području policajci nisu u stanju sjesti u automobil, parkirati ga na neko raskršće pa ‘vršiti opservaciju područja’ tako što će, primjerice, zaustaviti kamion pun trupaca te vozača upitati za porijeklo robe koju prevozi.
Umjesto toga, važnije mu je bilo spomenuti neke druge stvari, ‘probleme i poteškoće’ s kojima se susreću hrabri mu kolege na terenu. Tako je SNV obavijestio da je najveći problem zapravo u samim Srbima, jer se događa se da ‘osobe srpske nacionalnosti koje žive u inozemstvu temeljem sklopljenih punomoći prodaju svoje šume raznim nakupcima koji se bave eksploatacijom drvne mase’, a onda ti isti posijeku i ono za što nemaju dozvolu, koristeći pritom to što vlasnika nema u blizini. Problem su, piše, i ‘osobe srpske nacionalnosti koje prodaju šumu bez ikakvih papira, pa se opet događa da se siječe njihova šuma i šuma njihovih komšija.’ Posebno ga boli što ‘prodaju kao svoje privatne šume od drugih vlasnika srpske nacionalnosti za koje znaju da su preminuli ili da do sada nisu dolazili u RH, niti isto namjeravaju.’
Nakon što je podijelio svoje nezadovoljstvo, Rašić je predsjedniku SNV-a ponudio i rješenje problema s navodnim lopovima u njegovim redovima. Taj ‘biser’ citiramo u cijelosti: ‘Slijedom navedenog, predlažemo da sukladno Vašim mogućnostima apelirate na građane srpske nacionalnosti koji se nalaze u inozemstvu da se izbjegavaju navedeni oblici prodaje njihovih i tuđih šuma, čime bi se uvelike doprinijelo suzbijanju nezakonite sječe i eksploatacije drvne mase, a samim time i uništavanju lokalnih putova.’
S druge strane, činjenica je da ima i ljudi koji se bave onim što spominje Rašić, ali je neosporno da većina ljudi na područjima koja spominje zna dobro i tko su šumski lopovi i tko su im naručitelji. Ne treba biti veliki policijski ekspert da se uoče šleperi pune trupaca na seoskim cestama, da se čuju motorne pile po šumama Korduna i Banije, da se vlasnicima pilana postavi pitanje o porijeklu građe koju obrađuju, ali i da se brojne zaposlenike etnički gotovo čistih Hrvatskih šuma zapita:zašto mirno promatraju devastaciju šumskog bogatstva ove zemlje, kad je upravo briga za šume ono protiv čega bi se, barem na svom radnom mjestu, trebali boriti? Uostalom, te su šume uvjet biološkog opstanka u mnogim hrvatskim krajevima, baš kao što je to i zapošljavanje Srba u javnim poduzećima, pa i Hrvatskim šumama, na tim područjima.
