Vitalij Manskij jedan je od najpoznatijih ruskih dokumentarista. Autor je filmova ‘Cjevovod’, ‘Naša domovina’ i ‘Anatomija t.A.T.u.’ te dobitnik prestižnih nagrada. Osnivač je i direktor Artdokfesta, najpoznatijeg moskovskog festivala dokumentarnog filma. Na nedavno završenom festivalu ZagrebDox predstavio je svoj posljednji film ‘Ispod sunca’. Pregovori o snimanju ovog filma trajali su dvije i pol godine, a Manskij je na kraju ipak uspio snimiti dokumentarac o svakodnevici običnih ljudi u Sjevernoj Koreji, najizoliranijoj zemlji na svijetu. Ovaj predstavnik ruske kulturno-političke ljevice u razgovoru za ‘Novosti’ govori o najnovijem filmu, ali i o aktualnoj situaciji u Rusiji.

O čemu je riječ u vašem dokumentarcu ‘Ispod sunca’?

U filmu pratim osmogodišnju djevojčicu Zin-mi i njezine uzorne roditelje u njihovom svakodnevnom životu u Demokratskoj Narodnoj Republici Koreji. Zin-mi se uskoro pridružila Korejskom dječjem savezu i tako postala punopravna članica idealnog društva temeljenog na napornom radu i obožavanju vođa. Čitavu godinu snimao sam ovu obitelj pod stalnim nadzorom korejske vlasti koja je strogo upućivala protagoniste kako da se što bolje predstave kao pokazna, domoljubna jedinica. Iako je od strane korejskih vlasti zamišljen kao propagandni film, uspio sam snimiti dokumentarac koji otkriva i totalitarnu svakodnevicu.

Pregovori o snimanju trajali su dvije i pol godine. Potpisali smo ugovor kojim je određeno da Sjeverna Koreja piše scenarij, a za snimanje su nam odobrena tri ulaska u zemlju

Kako ste došli na ideju da snimite film o Sjevernoj Koreji?

Oduvijek me zanimao totalitarizam i njegov utjecaj na moje roditelje, mene, običnog čovjeka. Nije me zanimalo povijesno istraživanje, nego stvaran život. Kako misao po svojoj prirodi ima svojstvo materijalizacije, dobio sam priliku snimiti običan život sjevernokorejske obitelji, što do sada nije uspjelo nijednom strancu.

Kako ste dobili dozvolu za snimanje?

Na jednom festivalu susreo sam se sa sjevernokorejskom delegacijom i jako sam se potrudio da ostavim dobar dojam. Predstavljen sam kao najbolji ruski dokumentarist i autor filma o Putinu. Kao što znate, Sjevernokorejci imaju međudržavne odnose samo s Rusijom i Kinom, Putin je cijenjeni vođa, a zbog potpune medijske izolacije nisu imali informacije o stvarnim sadržajima mojih filmova. Pregovori o snimanju trajali su dvije i pol godine. Potpisali smo ugovor kojim je određeno da Sjeverna Koreja piše scenarij, a za snimanje su nam odobrena tri ulaska u zemlju.

Zašto ste izabrali Zin-mi i njenu obitelj kao glavne protagoniste filma?

Htio sam snimiti priču iz pozicije djeteta jer mi se to učinilo kao najlakši način za dobivanje uvida u što širu sliku svih društveno relevantnih pojava. Ponudili su mi pet djevojčica, a Zin-mi sam odabrao zato što joj je otac novinar, majka radi u menzi, a s njima i bakom i djedom živi u jednosobnom stanu pored željezničke stanice. Kako je scenarij bio zadan od strane vlasti, bili smo šokirani zatečenim stanjem. Naime, na samom početku snimanja stvari su se radikalno promijenile. Zin-mi s roditeljima su preselili u trosobni stan u luksuznoj monumentalnoj zgradi na glavnom trgu, otac je postao inženjer u pokaznoj tekstilnoj tvornici, a majka radnica u tvornici sojinog mlijeka. Baku i djeda nikada nismo susreli.

Kako je teklo snimanje filma?

Svako jutro bi nas odvezli iz hotela do njihovog stana ili lokacije snimanja. U trenutku ulaska u zemlju su nam oduzeli putovnice i dodijelili pratnju koja se sastojala od petoro ljudi koji nas nikad nisu napuštali i koji su izdavali stroge upute protagonistima. Stekli smo dojam da su obitelj dovodili u stan pola sata prije našeg dolaska. U stanu je sve bilo lažno i uređeno na brzinu. Potajno sam zavirio u ormare i vidio da su prazni. Iako sam sumnjao jesu li ti ljudi uopće obitelj, u to sam se uvjerio vidjevši obiteljski foto album. Hranu za zajedničke obroke donosili su u celofanu i nisu je smjeli dotaknuti prije snimanja. U njihovoj zgradi nikad nismo sreli druge stanare. Na snimanjima u školi bilo je -15 stupnjeva, parilo se iz usta, a djevojčice su bile u košuljama. U učionici je bio postavljen radijator, no nigdje nije bilo nikakvih cijevi ni peći koje bi ukazivale na to da se prostorija zaista grije. Otac novinar, koji je postao inženjer u tekstilno tvornici, na poslu je dočekan s naređenim oduševljenjem i pohvalama. Majka je također na poslu bila hvaljena i dirigirano istaknuta zbog rada i kćerinog primanja u pionire. Poslije sam shvatio da su te dvije tvornice zapravo i jedine dvije tvornice koje Sjeverna Koreja pokazuje javnosti. Na svim lokacijama protagonistima su izdane stroge naredbe da izgledaju zainteresirano. Gotovo svaka scena ima jasno vidljivu atmosferu nasilja.

Kako ste uspjeli snimiti nedopušteni materijal?

Kameru bi uključivali prije i isključivali puno kasnije od dogovorenog termina snimanja. Također smo ju ostavljali upaljenu kad god je to bilo moguće. U hotelu je odmah pored naše sobe bila uređena montaža. Svaki dan smo im nakon snimanja morali predati sav materijal na pregled. Kako su naši pratitelji potpune neznalice, nisu primijetili da naš snimatelj kopira materijal na posebnu memorijsku karticu, a ostatak briše. To smo, naravno, radili tajno. U tu svrhu smo razvili šifrirani jezik: išli smo ‘prati čarape’. U tih godinu dana ‘oprali’ smo jako puno čarapa. Uglavnom, predavali smo im oko 30 posto snimljenog materijala, ostatak smo kopirali i brisali s hard diska. Kako bi izbjegli probleme, sa sobom smo iz Moskve, pod krinkom režisera zvuka, poveli prevoditelja koji nam je govorio sve što je bilo sporno našim pratiteljima. Nakon samo nekoliko dana takvog života i rada, kod cijele ekipe se razvila unutarnja psihoza i strah pa je ovo snimanje bilo i svojevrsni osobni eksperiment.

Koliki ste uvid stekli u stvarnu svakodnevicu Sjevernokorejaca?

Tijekom snimanja u tvornici u kojoj radi majka išao sam na toalet i pogriješio vrata, te vidio stotinjak žena koje se tuširaju. Pored tvornice sam vidio barake. Vjerujem da radnice tamo žive. Osim na dan snimanja, više nikad nismo vidjeli djecu koja dolaze i odlaze iz škole. Kada smo snimali scene na otvorenom, primijetili smo da kontroliraju radijus od 150 metara i da je u taj proces uključeno puno više ljudi od naših pet pratitelja. Za vrijeme boravka sam često kontaktirao s ljudima iz ruskog veleposlanstva. Oni su u Pjongjangu proveli 7 godina, no nikad nisu bili u nečijem stanu pa su me molili za informacije o životu snimane obitelji. Rekao bih da smo vidjeli 3, a snimili 0,3 posto.

Znači, u Pjongjangu se niste mogli slobodno kretati?

Strancima je dopušteno da se u metrou voze samo tri stanice i to, naravno, uz pratnju. Snimao sam u vlaku, međutim za tri stanice nisam uspio snimiti dovoljno. Zatražio sam produženje snimanja. Sat vremena je trajalo odlučivanje i za to vrijeme je čitav promet bio zaustavljen. Napokon, odlučeno je da moram preći u vlak koji se vraća kroz te iste tri stanice. Rekao sam da to nije opcija jer će u vlaku biti drugi ljudi. Nakon par minuta su svi putnici ušli u vlak za suprotni smjer te su zauzeli prijašnja mjesta. Nema tamo govora o slobodi kretanja.

Ministar kulture Medinskij je izjavio da zbog antiruskog djelovanja u njegovom mandatu neću dobiti nikakva državna sredstva. Do sada se dosljedno drži svoje riječi

Kako ste dobili odobrenje za prikazivanje gotovog filma?

Iako sam prema potpisanom ugovoru dobio dopuštenje za tri ulaska u zemlju, do trećeg nikada nije ni došlo. Dobili smo zabranu zbog navodne epidemije ebole. Na taj način su oni, hvala Bogu, prekršili ugovor pa su prestali vrijediti svi raniji dogovori. Zbog toga mogu prikazivati film.

Možete li usporediti staljinističku Rusiju i Demokratsku Narodnu Republiku Koreju?

U SSSR-u su postojali Mandeljštam, Cvetajeva, Bulgakov, Ezenštejn, Vertov, trockisti i neprijatelji naroda. Kritika i pobuna mijenjale su stvarnost. U Sjevernoj Koreji vlada potpuno prihvaćanje sistema. Najstrašnije je da su građani apsolutno sretni, nemaju nikakve ideje o tome kako život izgleda drugdje: nikuda ne putuju, nemaju internet. Čini mi se da se oni više ni ne boje - to je apsolutni užas. Na televiziji imaju samo tri programa. Umjesto reklama puštaju se prilozi o velikim vođama, emisije koje slave velike vođe ili one koje slave ‘ideju čučhe’, odnosno samostalnost i nezavisnost. U Sjevernoj Koreji imaju tri izdanja novina. Sva izgledaju isto. Prva stranica: lik velikog vođe s malo teksta. Druga stranica: četiri lika vođe u kombinaciji s nečim, uz svaku sliku malo teksta. Treća stranica: osam likova vođe, uglavnom neke opće fotografije. I četvrta stranica: fotografije postignuća, a na samom dnu su događaji iz svijeta - kratki tekstovi s još manjim crno-bijelim fotografijama o štrajkovima, katastrofama, padovima aviona. Ljudi svaki dan čekaju u redovima kako bi kupili te novine.

Kako se kao cijenjeni dokumentarist odnosite spram činjenice da ste ustvari snimili fiktivnu stvarnost Sjeverne Koreje?

Ovaj film je jedini dokumentarni film o Sjevernoj Koreji koji se mogao snimiti. Ondje je fikcija stvarnost. Kao i što na ruskoj televiziji gledamo snimke kako Ukrajinci siluju žene i razapinju novorođenčad. To je laž, ali to je istovremeno i dokument Rusije u ovom trenutku. Kada nakon dvadeset godina Putin ode s vlasti, bit će to dokaz njegove krivnje. Tako je i sa Sjevernom Korejom. To je fejk, ali je i dokument.

Prije dvije godine, neposredno nakon ruske vojne intervencije u Ukrajini, u znak podrške s ukrajinskim kolegama potpisali ste pismo ‘Mi smo s vama’.

Ukrajinske filmske kolege su u ožujku 2014. na adresu Kinosaveza (Savez kinematografa i profesionalnih kinematografskih organizacija Rusije) poslale pismo u kojem su tražile podršku Majdana i osudu ruske vojne intervencije. Sljedeći dan sam s 200 najuvaženijih kolega supotpisao pismo u kojem nedvosmisleno osuđujemo lažnu antiukrajinsku propagandu i izjavljujemo da ne sumnjaju u nas jer smo na strani istine, odnosno, na njihovoj strani.

Koje su bile posljedice toga čina?

Ministar kulture Medinskij je izjavio da zbog antiruskog djelovanja u njegovom mandatu neću dobiti nikakva državna sredstva. Do sada se dosljedno drži svoje riječi. Godine 2014. morao sam napustiti Rusiju i preseliti se u Latviju kako bih mogao nastaviti raditi i živjeti.

Ali festival Artodofest održan je i posljednje dvije godine.

Već dvije godine festival se održava u suradnji s Riga International Film Festivalom i to bez državnih sredstava. U 2015. godini za održavanje festivala tražili smo milijun rubalja. Nismo ih dobili. Za usporedbu, Nikita Mihalkov je za održavanje Moskovskog međunarodnog filmskog festivala tražio i dobio 120 milijuna. Na naše sponzore i pomagače vrši se pritisak na svim razinama. Mnogi su bili primorani prekinuti suradnju s nama. No nećemo odustati dok god ima zainteresirane publike. Sve projekcije su rasprodane i smatram da je publika jedino pravo mjerilo uspješnosti i budućnosti nekog festivala. Iako u mnogome slična, Rusija ipak nije Sjeverna Koreja.