Pokušati se baviti, i to danas, perspektivom američko-sjevernokorejskih odnosa i budućnošću Korejskog poluotoka izazovno je, ali i krajnje rizično. U predviđanjima je toliko nepoznanica da su pogrešni zaključci gotovo programirani. A ipak, riječ je o toliko kompleksnom pitanju da se njime treba baviti. Svemu usprkos. Kako dakle stoje stvari? Što znamo?
Kao prvo, znamo da Sjevernom Korejom (Demokratskom Narodnom Republikom) vlada režim koji se ni po kojem standardu poštivanja ne ljudskih nego individualnih prava ne može uspoređivati ni sa kojim drugim režimom u svijetu. Da imamo posla s autoritarnim režimom, malo je reći. Kao drugo, znamo da je taj (obiteljski, gotovo nasljedno-monarhistički) režim relikt korejskog rata u kojemu je, uz obilnu američku vojnu pomoć (ali pod zastavom UN-a) i uz promjenjivu ratnu sreću, spriječeno da cijeli Korejski poluotok padne pod vlast komunista ili onih koji su se izdavali za komuniste. Na jugu je uspostavljena, pod i danas sveprisutnim američkim patronatom, Republika Koreja, politički i vojno snažno oslonjena na Zapad, zemlja s kapitalističkim gospodarstvom. Ona će se s vremenom nametnuti svijetu osobito na području elektronike, komunikacija (mada je Radio-industrija Zagreb, o kojoj današnji mladi pojma nemaju, do nekih rješenja u telekomunikaciji, pa i do proizvodnje došla znatno prije Korejaca), a potom i automobilske industrije. Sjever je dotle ostao strogo zatvorena država, oslonjena – ali nikada do točke potpune ovisnosti – ponajprije na Narodnu Republiku Kinu, a potom i na tadašnji Sovjetski Savez. Kao treće, znamo da se Pjongjang nakon disolucije SSSR-a i uvođenja kapitalističkog gospodarstva u i dalje jednostranačkoj Kini počeo osjećati sve više usamljenim, ali i ugroženim, pri čemu je – u očima režima – glavna opasnost dolazila od Sjedinjenih Država, koje su dozirale spremnost i mogućnost Južne Koreje da sa Sjeverom uđe u iole ozbiljan međukorejski dijalog. I, napokon, kao četvrto znamo da su pojedini američki predsjednici pokušavali pronaći zajednički jezik sa Sjevernom Korejom, da su neki bili čak i na samom rubu postizanja sporazuma koji bi i bilateralu, ali i stanje na Korejskom poluotoku doveli na koliko-toliko normalan kolosijek, ali da su svaki put ti pokušaji pali na otvorenom ili tihom sabotiranju onoga što se kolokvijalno naziva američkim vojno-industrijskim kompleksom (a danas podzemnom državom). Sve to, naravno, zamotano u primamljiv celofan zauzimanja za demokraciju i borbe za ljudska prava.
To je, nazovimo je tako, predhistorija. Na nju je nakalemljeno razdoblje razmjene otvorenih prijetnji između Washingtona i Pjongjanga. U korijenu je sjevernokorejski program razvoja nuklearnoga oružja i balističkih projektila kojemu je režim pribjegao iz dva razloga. Razvojem nuklearnog potencijala moguće je smanjiti enormne izdatke za veliku i dobro opremljenu ‘klasičnu’ sjevernokorejsku armiju, a potom – možda čak i važnije – režim dobiva adut u borbi za dobivanje jamstva za svoje postojanje. Jer Sjeverna Koreja nikada nije pokazala ama baš nikakve agresivne namjere prema bilo kome, pa ni prema Južnoj Koreji. Ono što je uporno htjela dobiti, a nikako nije mogla, to je bila garancija da je – takvu kakva jest – nitko neće dirati. Dolaskom na čelo SAD-a Donalda Trumpa, usprkos njegovim predizbornim obećanjima kako se Amerika neće miješati u nepotrebne ratove i kako će prestati drugima nametati svoj način života, retorika između dviju zemalja užarila se do opasne točke. I Trump je pokušao Sjevernoj Koreji propisivati što smije, a što ne smije, što može, a što ne može. No bilo je kasno. Kim Jong-un, sadašnji vlastodržac u Pjongjangu, nije se dao zastrašiti. Na Trumpove najave o gnjevu što će se sručiti na njegovu zemlju, a kakav svijet još nije vidio, odgovarao je (mada nikada osobno, za razliku od Trumpa) prijetnjama o uništenju Sjedinjenih Država. Da bi onda, sasvim iznenada i posve neočekivano, pozvao predsjednika SAD-a na sastanak. Trump, koji za sebe voli govoriti kako samo on može i zna razriješiti složene probleme, poziv je istoga trenutka prihvatio, zatekavši time tzv. podzemnu državu, u čijim se raljama sve primjetnije koprca uz minimalne šanse da se iz njih izvuče. ‘Mali raketni čovječuljak’, kako je Kim Jong-una u svojim poznatim porukama na Twitteru nazivao Trump, shvatio je da sada može određivati tempo i da je predsjednika SAD-a doveo u poziciju da reagira, umjesto da on bude taj koji će voditi igru. Pa je kao drugi, ništa manje neočekivani i iznenađujući potez najavio prestanak pokusnih nuklearnih eksplozija, zatvaranje jednoga od poligona na kojima su se izvodili, kao i prestanak pokusnih ispaljivanja balističkih raketa, a uz obrazloženje da to sada više nije potrebno jer je ‘program nuklearizacije završen’. Trump nije mogao ništa drugo nego da to pozdravi.
I to je današnje stanje. Sjeverna Koreja ide ususret samitu (pod pretpostavkom da će do njega doći) s legitimacijom strane koja je pokazala dobru volju i učinila konkretne ustupke. Što očekuje od Trumpa, nije rekla. Mudro. Mada nije teško pretpostaviti kako će u opticaj pustiti ideju o američkom povlačenju iz Južne Koreje, uz stavljanje svojega nuklearnog i balističkog programa pod međunarodni nadzor (ali sigurno ne i uz odricanje od arsenala stvorenog u proteklim godinama). Stvari su dakle i dalje potpuno jasne, ma koliko se zamršenima mogle činiti. Sjeverna Koreja (koja je upravo nedavno uspostavila i tzv. crveni telefon, vezu za izbjegavanje kriznih situacija, sa Seulom) očekuje čvrste garancije za svoje postojanje, uz demilitarizaciju Korejskog poluotoka i postupno otvaranje kako prema Jugu tako i prema svijetu. I ma koliko nuklearni potencijal Sjevera bio smiješno mali u usporedbi s američkim, on jest prijetnja SAD-u, čiji si nijedan predsjednik ne može priuštiti da makar jedan jedini sjevernokorejski projektil s nuklearnom glavom uništi neki američki grad (bez obzira na osvetu što bi uslijedila i njezine globalne implikacije). Gotovo bi se, nakon poziva na samit i odricanja od nastavka nuklearnih pokusa i pokusa s raketnim naoružanjem, moglo reći kako Kim Jong-un slijedi maksimu po kojoj je ostao zapamćen jedan od najpoznatijih američkih predsjednika dvadesetoga stoljeća. Theodore Roosevelt je naime rekao: ‘Govori blago i drži u ruci veliku batinu.’ Hoće li jednoga dana kroničari međunarodnih zbivanja govoriti kako je primijenjena Rooseveltova ‘mudrost’ ono što će se pokazati kao ‘Kimov poučak’, danas je još prerano reći. Ali nije moguće ni isključiti, koliko god bilo jasno da će Trump nailaziti na goleme poteškoće pokuša li ipak zdravorazumski prići problemu Sjeverne Koreje. Bilo kako bilo, Pjongjang je zaigrao na kartu blagih riječi i velike batine (ma kako ona bila mala u usporedbi s američkom).
Trenutačno u Americi mijenjaju dosadašnje kalkulacije i prave nove. U čemu će se Donalda Trumpa, za pretpostaviti je, najmanje pitati. Pa tako ostaju otvorena i pitanja hoće li do samita Trump – Kim Jong-un uopće doći, kakav će biti njegov ishod i, u globalnim okvirima najvažnije, hoće li ‘Kimov poučak’ postati obrazac za ponašanje drugih manjih zemalja što se osjećaju ugroženima od SAD-a ili neke druge velike sile. U tom bismo slučaju imali čvrstu potvrdu potpunoga kolapsa dosadašnjeg sustava međunarodnih odnosa (sa svim konzekvencama), u čemu prvenstvena odgovornost ipak ne bi bila na Kim Jong-unu.
