Povijesni trenutak, rukovanje što će se pamtiti desetljećima, čudo, nadrealni događaj, to su samo neke od ocjena što prate susret američkog predsjednika Donalda Trumpa i čelnika Sjeverne Koreje Kim Jong-una. Sastanak je održan – po evropskom vremenu – u noći između 11. i 12. lipnja, pripreman je neuobičajeno kratko i prekinuo je, treba se nadati, definitivno spiralu međusobnog optuživanja i uzajamnih prijetnji, pa i osobnih uvreda na razini šefova država, što je obilježila posljednju godinu dana u američko-sjevernokorejskim odnosima. Jesu li ocjene o čudu, ili o povijesnom trenutku neosnovane, jesu li pretjerane? Nisu! Susret Trump-Kim, prvi susret jednog američkog predsjednika s vlastodršcem iz Pjongjanga zaslužuje takve epitete već samom činjenicom što je uopće održan. Ima li se u vidu da je prije nepunih godinu dana Trump s govornice Ujedinjenih naroda prijetio Sjevernoj Koreji potpunim uništenjem, da je podrugljivo nazivao Kima malim raketnim čovječuljkom, a da mu je ovaj uzvraćao ‘komplimentima’ kako je čovjek iz Bijele kuće mentalno neuravnotežena osoba, provocirajući pokusnim eksplozijama nuklearnih bombi i lansiranjima projektila, od kojih su oni interkontinentalni iz razumljivih razloga maksimalno uzbudili Washington, ima li se dakle sve to u vidu, onda je zaista pomno inscenirana (neki kažu gotovo i koreografirana) scena prvoga susreta Trumpa i Kima pred nizom naizmjenično postavljenih američkih i sjevernokorejskih zastava, zaista bila i nevjerojatna, i trenutak za pamćenje, odnosno za povijest i – pravo čudo.
Sve te ocjene vrijede za susret u Singapuru. No da bi se one protegnule i na šire međunarodne odnose, da bi dobile svoju podlogu unutar konteksta suvremenih zbivanja u svijetu, nužno treba odgovoriti na tri pitanja: što se dogodilo, zašto se dogodilo i kako dalje? Ocjene o tome koja je strana iz susreta izašla kao pobjednik, ili koja je više dala, a manje dobila (i obratno) ostavimo onim vječno nezadovoljnim analitičarima koji pokazuju doista zaprepašćujući stupanj nesposobnosti prihvaćanja – ako ne činjenice, a onda barem mogućnosti, da se gotovo impulzivnim, posve neočekivanim iskoracima mogu otvoriti procesi dubinskih i dugoročnih promjena.
Što se dogodilo? Dogodio se susret kakav je još prije pola godine bio potpuno nezamisliv. Zašto je do njega došlo? Zato što su obje strane spoznale da takvim susretom mogu ostvariti neke svoje ključne interese. Kimu je bio potreban iskorak na međunarodnu scenu u velikom stilu i u ulozi ravnopravnog partnera u pregovorima s jedinom super silom svijeta u kojemu živimo; uz to, bilo mu je potrebno da prekine odmjeravanje uoči potencijalnog vojnog sukoba s protivnikom koji je od njegovih oružanih snaga neusporedivo jači, te da nađe mogućnost smanjivanja enormnih troškova za naoružanje, preusmjeravanje sredstava u gospodarski razvoj zemlje i otvaranje za investicije iz inozemstva. Trumpu je bilo potrebno da se u globalnim okvirima profilira kao čovjek koji ima hrabrosti i sposobnosti za mirovne inicijative, državnika koji može (i) graditi, nakon što je do sada samo razgrađivao (izlazak iz Klimatskog sporazuma, povlačenje iz nuklearnog sporazuma s Iranom, povlačenje iz transpacifičkog trgovinskog sporazuma). To mu je dodatno bilo potrebno nakon sastanka skupine G7 u Kanadi, na kojoj je svima vidljivo i uvjerljivo ostao izoliran od zemalja, tradicionalnih američkih saveznika, s kojima je u početnoj fazi otvorenog trgovinskog rata. I, naravno, bilo mu je potrebno da se pred cijelim svijetom prikaže, medijski vrlo uvjerljivo, u ulozi onoga koji rješava stvari, kada to nikome ne uspijeva, odnosno do sada nije uspjelo. Svatko je, dakle, imao svoju računicu i svatko je, o tome nema dvojbe, svoje ciljeve postigao. I što dalje? To je najosjetljivije pitanje, jer zajednička izjava potpisana u Singapuru nije više od svojevrsnog pisma namjere. No ako ta namjera bude ostvarena (potpuna denuklearizacije cijelog korejskog poluotoka, zajednički napori kako bi se osigurao mir i napredak, novo poglavlje u međusobnim odnosima i, za mnoge Amerikance emotivno itekako važno, vraćanje posmrtnih ostataka američkih vojnika palih u Korejskom ratu, odnosno umrlih u zarobljeništvu nakon toga rata), onda je čudo u Singapuru označilo početak procesa što će sigurno biti i dug i mukotrpan, ali koji bi mogao s političke karte svijeta ukloniti jedno od najopasnijih kriznih žarišta.
No na putu do ostvarenja i deklariranih namjera treba računati s otporima, više u Americi, nego u Sjevernoj Koreji. Kim koji prema svemu sudeći čvrsto drži stvari pod kontrolom, bio je ipak prisiljen uoči puta u Singapur provesti nekoliko bitnih kadrovskih promjena u vrhu države, odnosno vojske, što upućuje na činjenicu da i u redovima njegovoga režima ima tvrdolinijaša (jastrebova) koje mogućnost prestanka života u stalnoj konfrontaciji, perspektiva sklapanja mirovnog sporazuma kojim bi i formalno bio završen Korejski rat i početak sve intenzivnije suradnje s Južnom Korejom, nimalo ne usrećuje. S druge strane, Trump treba očekivati otpor najmanje s dvije strane. Pentagon, odnosno vojno-industrijsko-obavještajni kompleks, neće biti zadovoljan najavom o prekidanju manevara u Južnoj Koreji, a još manje naznakom spremnosti (u budućnosti) povlačenja američkih vojnika iz te zemlje. Ovdje nije na odmet spomenuti malo poznatu epizodu od prije gotovo tri desetljeća kada je izraelska diplomacija na čelu s kasnijim predsjednikom Shimonom Peresom postigla sa Sjevernom Korejom sporazum o velikim izraelskim ulaganjima u razvoj te zemlje u zamjenu za prekidanje izvoza sjevernokorejskog naoružanja arapskim zemljama. Pred samo potpisivanje cijelu je operaciju prekinula izraelska tajna služba Mosad (uz podršku američke CIA-e), a s argumentom da se ‘onima iz Sjeverne Koreje ne može vjerovati’. Inače, u Americi će protiv ‘čuda iz Singapura’ ustati ne samo svi oni koji su i do sada iz niza razloga bili protiv Trumpa (ne obazirući se na to što je on sada, makar i samo u odnosu na Sjevernu Koreju, mirotvorac), potpomognuti zagovornicima ljudskih prava koji ga već i zbog toga što se uopće rukovao (da o razgovorima i izjavi i ne govorimo) s ‘okrutnim diktatorom’.
Umjesto zaključka – još jedno pitanje, uz odgovor, ali ujedno i prijedlog za dalje razmišljanje na zadanu temu. Zašto se Washington ponaša na jedan način prema Iranu, a na drugi prema Sjevernoj Koreji? Zato što je Iran tek bio na putu da razvije nuklearno oružje, dok ga Kim ima (zajedno s nosačima). U današnjem svijetu argument snage daleko je jači od snage argumenata. Pa se čudo u Singapuru najvjerojatnije nikada i ne bi dogodilo da Sjeverna Koreja nije dokazala kako je nuklearna sila (bez obzira na broj bombi koje ima). Krenu li stvari onako kako je najavljeno, neće biti pretjerano reći kako je Sjeverna Koreja svoj iskorak u svijet i otvaranje poglavlja mirnodopskog razvoja platila odustajanjem od nuklearnog arsenala. A kako i pod kojim uvjetima, te uz kakve i čije garancije, to ostaje da se vidi.
