Viktor Gotovac profesor je radnog i socijalnog prava na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Okušao se i u politici: prodrmao je jednu, lokalnu, političku koaliciju, isključen je iz jedne stranke, SDP-a, ali je ostao prisutan u javnosti. Kandidirao se i za suca Ustavnog suda.
Dobro znamo da je izbor ustavnih sudaca politička borba. S obzirom na vašu političku epizodu, je li kandidatura neki vaš eksperiment?
Priznajem, egzibicionist sam. Moja je kandidatura provokacija, politički performans. Znam da nemam nikakve šanse. Jer u nas je na djelu model po kojem se na pozivima i natječajima unaprijed dogovara i signalizira kandidatima koji će ili bi mogli biti izabrani. Ja nisam, niti bih prošao takvu "stranačku predselekciju". Nikoga nisam povlačio za rukav, tražio razgovore i uvjeravao u išta. Nikada, pa ni sada. Jer, ako ne vrijedim kao osoba bez političke podrške, vrijedim još manje s njom. Stoga, može se reći kako sam se, eto, javio baš zbog toga što nisam dobio nikakav politički signal. I što šanse – nemam.
Suprotno onome što je u prošlom broju napisao vaš kolega Ivica Đikić, kako očekuje kompetentniji i autoritativniji Ustavni sud, bojim se da će situacija biti jednaka ili slična. Tu individualne karakteristike, profesionalne sposobnosti ili osobne vrline nisu relevantne. Bit je da je proces, kut gledanja, proces ocjenjivanja, stranački. I po tome jednak kao prije osam godina. Završit ćemo s kandidatima "našim i vašim", birat će se po maksimi "vi glasajte za naše, mi ćemo za vaše". Zbog tog vulgarno-stranačkog puta osobne i profesionalne reference nisu presudne, gotovo ni relevantne. One su puko pokriće političkog. A to od Ustavnog suda čini "gornji dom" Sabora: tu se prenose političke poruke, podjele i igre. Jedni će besprijekorno zagovarati ono što su političke pozicije onih koji su ih imenovali. Drugi jednako bespogovorno druge. Ili će se oteti i pretrčati, kao što se i dogodilo. No ne u zagrljaj principijelnosti, stava ili argumenta, već drugih stranačkih skuta. Zbog postupka jednakog kao i 2016. ni ishod ne može biti drugačiji.
Da se razumijemo, nisam ni naivan ni glup da ne bih razumio kako ustavne suce bira dvotrećinska saborska većina. A ona je politička! To nije sporno. Problem nije u tome tko bira, već kako to čini! Ako vam se "signalizira" da se javite, ako tome prethode atestiranja "podobnosti", tada ćete na kraju i završiti s odanim sucima, nebitno koliko su stručni ili znalci. Uputit će ih se da su odgovorni svojoj bazi, gremiju, osobito ako žele biti reizabrani.
Ispolitiziran Ustavni sud
U proteklom periodu, osim što se Ustavni sud pokazao kao produžena ruka izvršne vlasti, javnosti su bila zanimljiva izdvojena mišljenja uglavnom troje ustavnih sudaca u društveno osjetljivim pitanjima. Što nam to govori o Ustavnom sudu?
Možda je medijima, ili javnosti, zanimljivo pratiti podjele u odlukama Ustavnog suda, znanstvenicima inspirativno čitati izdvojena mišljenja jer to mogu biti intelektualni biseri argumentacije, no u našem vulgarnom crno-bijelom svijetu, pa i pravnom, takve podjele koje na sudu slijede podjele u politici znače da se odluke donose logikom političke potrebe, ne i relevantnosti temeljnih, ustavnih prava. Tu ovlaštenici tih prava mogu ispasti žrtve. Ustavni sud bi trebao biti mjesto na kojem svijet Ustava treba argumentima svoditi na zajednički nazivnik prihvatljiv sucima Ustavnog suda jer taj kompromis treba kreirati društvenu zbilju neovisnu od političkih presizanja na Ustav. Činjenica postojanja redovitih i očekivanih izdvojenih mišljenja karikaturalna je. Umjesto toga da se Ustavni sud emancipira od politike, on će se pretvoriti u "vladavinu" većine, u čemu manjini jedino preostaje pisati izdvojena mišljenja. A to je, potom, samo dokaz da se politika prelila na Ustavni sud i priznanje da u Ustavnom sudu imamo politiku na drugoj razini. A kada se postavljamo kao dva podijeljena društva po liniji političkog razgraničenja, uvodimo negaciju samog smisla temeljnih prava i Ustavnog suda kao institucije vladavine prava i korektiva kako političkog odlučivanja tako i vladavine većine.
Još mi se nešto čini važno. Ustavni sud je mjesto na kojem se na apstraktan način propituju odluke tri grane vlasti, razmatraju kroz optiku Ustava. Za takvo promišljanje nije dovoljno pravno znanje temeljeno na čistoj primjeni propisa, ono što bismo mogli identificirati pravnim pozitivizmom. Stoga smatram da u Ustavnom sudu treba sjediti više sveučilišnih nastavnika, znanstvenika, nego pravnih praktičara, sudaca i odvjetnika. Valja se samo prisjetiti nekih odluka, politiziranih i – pogrešnih. Da Ustavni sud nismo ispolitizirali, da smo imali više znanstvenika i stručnjaka, zacijelo nam se ne bi dogodila, primjerice, odluka Ustavnog suda o zabrani rada nedjeljom u trgovini. To se moglo i trebalo odraditi sasvim drugačije i uputiti zakonodavca da zaista zaštiti radnike, a ne da ograničava poduzetničke slobode zabranama, kao i da traži razumno, a ne politizirano rješenje.
Za Ustavni sud osobne i profesionalne reference nisu presudne, gotovo ni relevantne. One su puko pokriće političkog. A to od Ustavnog suda čini "gornji dom" Sabora: tu se prenose političke poruke, podjele i igre
Dvije su godine otkako ste isključeni iz SDP-a. Koalicija s Možemo!, koju ste kao predsjednik zagrebačkog SDP-a htjeli raskinuti, opstala je, ali nije zaživjela tamo gdje ju je SDP zaista želio – na državnom nivou. Kako danas ocjenjujete političke odnose SDP-a i Možemo?
Rekao bih da ne ocjenjujem. Promatram. Koalicija između SDP-a i Možemo! na državnom nivou nikada nije bila realna opcija, ona je živjela samo u glavama unutar SDP-a. Politička platforma Možemo! nastala je kao samonikli pokret, nasuprot SDP-a kao tradicionalne lijeve stranke. Teško je bilo očekivati da će se dogoditi koalicija tih sasvim različitih oblika. Osim toga, svoditi politiku i koalicijske kombinacije na partnere koji ne žele zajedno, sve samo kako bi se osvojio veći broj glasova, pogrešno je. SDP je davno imao shvatiti, biti spreman nastupati sam. Strah SDP-a od samostalnog izlaska na parlamentarne izbore je porazan. Nekada je i slab rezultat zalog za budućnost. Osim, naravno, ako princip nije da morate "nahraniti" određeni broj ljudi koji očekuju benefite.
SDP je u Zagrebu žrtvovan za par funkcija. Nažalost, građani Zagreba nisu dobili mjerljive pokazatelje isplativosti te "žrtve", takvog oblika suradnje postavljenog bez jasnih političkih ciljeva. Svjedoci smo da nekoliko mjeseci uoči lokalnih izbora ciljevi na kojima je osvojena vlast u Zagrebu nisu ispunjeni. Ne vidim tu vrstu obećanog napretka, već samo da se potpuno zalutalo u nekim temama.
Na primjer, gdje je vodeća zagrebačka struktura zakazala?
Hajde o aktualnom. Teme oko nogometnih stadiona potpuno su promašene za stanje u kojem se grad nalazi. Pogotovo ako gradonačelnik vodi opciju koja tvrdi da je lijeva. Sport može biti najvažnija sporedna stvar na svijetu, no za lijevu opciju ključan bi trebao biti sport u školama, dostupan svoj djeci. Ne razvijanje samo temelja profesionalnog sporta ili onog koji prosječan roditelj djetetu ne može priuštiti. Zdravo društvo jest ono u kojem svako dijete ima pristup kvalitetnom obrazovanju i u okviru toga sportsku aktivnost, može učiti strani jezik. Bez obzira na to jesu li mu roditelji sposobni to priuštiti. Od kolosalnih bučnih i velikih sportskih događaja ne vidim veliku društvenu korist. To ne znači da se ne trebamo veseliti svakom sportskom uspjehu, no on ipak kreće od zdravih mladih ljudi.
Rade se spektakli od dočeka naših vrhunskih sportaša, ali nitko nije dočekao naše sportaše s invaliditetom kada su se vratili s paraolimpijade. Pa ljevica bi to trebala razumjeti. Svrha politike nije stvar isključivosti i izbora, recimo između biciklističkih staza i parkirnih mjesta. Svrha politike je život učiniti boljim za sve. Mjesecima su se bavili plavim vrećicama, a nije izgrađen centar za gospodarenje otpadom, nije zatvoreno odlagalište na Jakuševcu. Sve su to bila obećanja na kojima su dobiveni izbori. Politiku smo, nažalost, pretvorili u "otpad". Na ideološkom polju Možemo! je obnovio spomenik na Dotrščini, ali to su "male komunalne akcije". Zašto nisu vratili ime Trgu maršala Tita čije je preimenovanje koincidiralo s puštanjem filoustaškog duha iz boce? Promatrati antifašizam bez njegovog vođe za mene je karikaturalno, aseptično i impersonalno. Svakim danom odlaganja dopuštamo da druga strana likuje nad time kako smo odustali od vlastitih stavova.
(Foto: Sandro Lendler)
Za nove ideje
Spomenuli ste filoustaški duh koji posljednjih godina ozbiljno zahvaća hrvatsko društvo, bez jasne reakcije političkih elita od kojih se to očekuje. Zašto se ne diže glas otpora koji je sve potrebniji?
Ovdašnja generacija političara ponaša se šminkerski. Pod okriljem urbanog liberalizma, ne želi potencirati teme antifašizma jer ih nove generacije s TikToka neće shvatiti. Taman da antifašizam nije zapisan u Ustavu, trebao bi biti nešto što ljudi vrednuju, humanizam i humanost, jer on je svevremenski dok god imamo sve brojnije trampove i putine, male i velike, dok postoji svijet u kojem ljudi stradaju od napada isključive politike. Desnica može živjeti od mržnje, isključivosti, desnici ne trebaju ideje, već neprijatelji, bili oni Srbi, strani radnici, Židovi, ovisno o vremenu i prostoru. No ljevica ne može tako uspjeti. Ljevica se bori rađanjem novih ideja. Alternativa nije drugi oblik mržnje ili isključivosti, već uključivost i razumno objašnjenje zašto je to racionalno. Ne traže se protivnici i obredi žrtvovanja, već se fokusira na usklađivanje društva s tehnološkim napretkom, na skrb o zaštiti temeljnih prava i sloboda. A u središtu trebaju biti ideje o socijalnoj državi, zdravstvu, mirovinskom sustavu, obrazovanju, socijalne politike usmjerene humanijem društvu.
Na ideološkom polju Možemo! je obnovio spomenik na Dotrščini, ali to su "male komunalne akcije". Zašto nisu vratili ime Trgu maršala Tita čije je preimenovanje koincidiralo s puštanjem filoustaškog duha iz boce?
Ali kada društvo dotakne razinu na kojoj ljevica potencira koaliciju s krajnjom desnicom kao što je DP, opravdavajući taj spoj rušenjem HDZ-a i time da se takve kombinacije dešavaju i u Njemačkoj, što očekivati? Vi priznajete da ste dobar poznanik s pojedincima s desnice.
Imam poznanike iz desnih političkih opcija. S njima mogu komentirati svijet, no ne mogu zamisliti da s njima vodim zajedničku politiku. S opcijama koje zastupaju ustaški pozdrav, podržavaju reinvenciju HOS-a kao ultimativnih domoljuba, iako bi prije bili bliži paravojnim i sličnim južnoameričkim vojskama, što imam politički djelovati? Kako politički stati uz osobe kojima je sporan antifašizam na čelu s Titom, koje negiraju genocid u Jasenovcu, koje su protiv obilježavanja ubojstva Aleksandre Zec...? Objašnjenja da se takve situacije između ljevice i desnice dešavaju u Europi nisu adekvatna. Recimo, u Njemačkoj nikome s desnog centra ne bi palo na pamet vrednovati nacističku Njemačku u Drugom svjetskom ratu kao ostvarenje težnje njemačkog naroda ili promicati nacifašističke pokliče. A to je slučaj s hrvatskom desnicom. Činjenica da je SDP razmišljao o koaliciji s takvom desnicom dovoljno govori o obezglavljenosti, poslije čega riječ "antifašizam" u njihovim redovima stoji samo kao floskula.
SDP je dobio novog predsjednika Sinišu Hajdaša Dončića i stari politički pristup. Ima li vaša bivša politička opcija moći da jednom izađe iz opozicije?
Činjenica da je SDP izgubio četvrte izbore zaredom govori da se ne može živjeti od ponavljanja jednih te istih referenci. Ne mogu birače zainteresirati samo opća mjesta poput bratstva, ravnopravnosti i solidarnosti. Prošlo je mnogo vremena od Francuske revolucije, zar ne? Što znači kada kažete da ćete se vratiti socijaldemokratskim vrijednostima? Da se vraćate u šezdesete ili sedamdesete godine prošlog stoljeća? Osim toga, koje su to suvremene vrijednosti socijaldemokracije, da čujem. Našim građanima trebaju konkretni, aktualni vrijednosni stavovi. No da, u političkom govoru jednostavnije je koristiti metajezik pogodan za svačije uho. Samo, takva politika prerasta u populizam, demagogiju. Stanovništvu koje ne želi mrziti ljevica mora nešto konkretno nuditi. Danas je SDP logistička baza za Zorana Milanovića, njegov rezervni položaj, gdje dominira desetak-dvadesetak osoba. Svi ostali su promatrači koji se iscrpljuju u unutarstranačkim bitkama. Tu se ubija unutarstranačka demokracija i razgrađuje dinamika koja bi iznjedrila relevantne pojedince, elektabilne, koji bi primjerom dokazali da su alternativa HDZ-u.
Novih prodornih lica nema na političkoj sceni. Na listama za parlamentarne izbore nije bilo ni istaknutih hrvatskih intelektualaca, sveučilišnih profesora. Politika i sabornica su kanal za slobodu govora koji je sve tiši. Zašto hrvatska intelektualna elita nije spremna za politiku ili bar za aktivniju ulogu u društvu?
Politika je kontaminiran prostor. Tu je cilj samo hraniti stranačko i biračko tijelo. Ponekad misleći ljudi moraju zauzeti stranu, no taj nered, nerad i prljavost tjeraju mnoge moje kolege jer nisu spremni ulaziti u politiku koja se pretvorila u kaljužu populističkog ostvarivanja interesa. Osobnih, najčešće. Političari ne smiju biti ljudi koji ne znaju ništa, a petljaju se u sve, oni kojima ništa nije sveto osim vlastite moći nad ljudima, kako je rekao Ivan Supek. Politika je, nažalost, scena na kojoj bolje prolaze oni koji malo misle i puno šute, neprimjetno čekaju svoj red. Šutnju znanosti i struke pojačat će novi Zakon o plaćama u državnoj i javnim službama koji otvara prostor otkaza na osnovu sustava ocjenjivanja nadređenih bez navođenja konkretnih učinjenih propusta. Riječ kritike može biti iskorištena za ocjenu koja će voditi prestanku službe. Isto tako, moguće je nagraditi poslušnike. Vidimo u kojem smjeru razvijamo i visoko obrazovanje, gdje se znanje pretvorilo u poluznanje i paraznanje. Kupuju se diplome jer je tako lakše. Akademska elita ne zbori očekujući da za svoju šutnju bude nagrađena koristima, pozicijama. Samo, intelektualci nisu intelektualci ako su spremni prodati obraz. Niti je takvo društvo slobodno, progresivno i produktivno. Ne smiješi nam se svijetla budućnost.
