Kad pomislimo na nogomet u Narodnooslobodilačkoj borbi (NOB), prva asocijacija su nam nogometaši Hajduka, koji su odbili sve zahtjeve fašističkog okupatora te su se 29. travnja 1944. pridružili Narodnooslobodilačkoj vojsci i predstavljali je na turneji po Mediteranu. Malo bolji poznavatelji sjetit će se i nogometaša Radničkog kluba Split, koji su se već 11. kolovoza 1941. priključili Prvom splitskom partizanskom odredu. Njih 13 uskoro je poginulo u borbama ili je strijeljano 26. kolovoza iste godine. No nogomet je bio i omiljena sportska igra među partizanima – tražili su se svaki mogući trenutak i mjesto za održavanje utakmica momčadi raznih brigada, skojevaca, novih boraca, štabova, korpusa i naroda oslobođenog teritorija. A najveću zapreku odigravanju utakmica predstavljalo je nalaženje čitave nogometne lopte. Za prvu godinu Narodnooslobodilačke borbe nema podataka o organiziranim sportskim aktivnostima na slobodnom teritoriju. No i u toj najtežoj godini, u kojoj se stvarala partizanska vojska, borci su u pauzama između bitaka nalazili vremena za nadmetanje u narodnim sportskim disciplinama: kamenu s ramena, potezanju konopa, hrvanju, skokovima s mjesta…

Zbog velikih fizičkih napora koji su predstojali u ratovanju, 19. travnja 1942. je pri Vrhovnom štabu donesena odluka o obaveznoj jutarnjoj gimnastici i desetak minuta nogometa dnevno

Prve zabilježene sportske manifestacije održane su u Foči, gdje se Vrhovni štab (VŠ) smjestio u siječnju 1942. nakon Prve neprijateljske ofenzive. Zbog velikih fizičkih napora koji su predstojali u partizanskom ratovanju, 19. travnja je pri VŠ-u donesena odluka o obaveznoj jutarnjoj gimnastici i desetak minuta nogometa dnevno za sve jedinice štaba. Istog dana u obližnjem Goraždu odigrana je utakmica između beogradskog i crnogorskog bataljona Prve proleterske brigade, a u toj prvoj zabilježenoj nogometnoj utakmici odigranoj za vrijeme NOB-a pobijedio je Beogradski bataljon s 2:0. Tog je dana u Foči, na improviziranom igralištu nekadašnjeg aerodroma, odigrana utakmica između VŠ-a i Valjevaca. U momčadi Vrhovnog štaba igrali su, između ostalih, Koča Popović, Ivo Lola Ribar, Milentije Popović i Aleksandar Ranković. Prvu utakmicu VŠ je izgubio, no drugu, odigranu 26. travnja, pobijedio je s 4:0. U pobjedi su sudjelovali Vladimir Velebit, Slobodan Penezić i Jurica Ribar, a među Valjevčanima se oštrom igrom istakao pravoslavni svećenik Vlada Zečević. Među brojnim gledateljima utakmicu je pratio Josip Broz Tito, koji je snimio nekoliko fotografija.

Do 10. svibnja 1942. u Foči je održano još nekoliko utakmica te mala partizanska olimpijada povodom Prvog maja. Na natjecanju su sudjelovali timovi rezervnih bataljona, fočanska omladina i radnici, komande mjesta Foča i Vrhovnog štaba. Održana su natjecanja u odbojci i atletskim disciplinama u kojima su po prvi put sudjelovale i žene. Na šahovskom turniru nije pobijedio Vladimir Velebit kako se očekivalo, već Aleksandar Ranković. No nogomet je i ovaj put pobudio najveći interes. Među brojnim utakmicama izdvojit ćemo pobjedu Trećeg kragujevačkog bataljona nad VŠ-om od čak 17:0. S obzirom da je Kragujevački bataljon imao momčad sastavljenu od igrača koji su prije rata igrali u beogradskim i kragujevačkim klubovima, bilo je za očekivati da će oni postati pobjednici prvog partizanskog turnira.

Krajem iste godine, nakon prvog kongresa Ujedinjenog saveza antifašističke omladine Jugoslavije u Bihaću, Ivo Lola Ribar, Rato Dugonjić i Veselin Masleša organizirali su nogometni susret između Bosanske krajine i ‘ostalih krajeva naše zemlje’. Krajiški tim, koji je vodio Masleša, poveo je čak 4:1, da bi tim Ostalih, koji su vodili Ribar i Dugonjić, nakon izmjena u poluvremenu uspio utakmicu završiti neriješenim rezultatom – 5:5.

Povodom proslave druge godišnjice ustanaka naroda Like, u Otočcu je 1943. održan nogometni susret između Šeste ličke i 13. primorsko-goranske divizije. Na igralištu se okupilo preko tisuću gledatelja i većina je očekivala pobjedu mladog tima Primorsko-goranske divizije koji je imao igrače iz sušačkih klubova. U prvom su poluvremenu poveli s 2:0, no nakon što su se Ličani sabrali, uspjeli su preokrenuti rezultat na 6:2. Utakmica je na kraju završila rezultatom 6:3. Pobjednici su kao nagradu dobili potpisane slike druga Tita.

Povodom Prvog maja, 1943. u Slavoniji je organiziran niz natjecanja u nogometu, košarci, odbojci i atletici. Sportski život bio je posebno živ u 17. udarnoj slavonskoj brigadi jer su u njoj bili mnogi predratni sportski radnici. Prilikom formiranja 21. slavonske udarne brigade, u svibnju 1943. u Orahovici je održano nekoliko nogometnih susreta između jedinica koje su ulazile u sastav novoosnovane brigade.

Hajduk je u travnju 1945. odigrao utakmicu s reprezentacijom zbjega u El Shattu. Bila je to najemotivnija utakmica jer su se Hajdukovci u dalekom Port Fuadu, među 20.000 Dalmatinaca, osjećali kao na Placu

Iste godine razvio se i svestran sportski život na području Banije i Korduna. Najveća sportska manifestacija, kako po broju natjecatelja, tako i po broju gledatelja, održana je nedaleko od banijskog sela Trnovca 20. kolovoza 1944. ‘Sa svih strana Banije pohrlio je narod u povorkama pod hrvatskim i srpskim zastavama i transparentima na zborno mjesto. Devet stotina odlučnih omladinaca, žena i staraca probijali su se iz kostajničkog kotara kroz neprijateljske linije. Tri sata su bili obasipani neprijateljskom vatrom iz bacača i mitraljeza. Tog dana je omladina imala glavnu riječ. 15.000 oduševljenih gledalaca bodrilo je omladince koji su se natjecali. Kao u golemom mravinjaku šuštala je Šamarica šarenim narodnim nošnjama, maramama u svim bojama, zastavama, transparentima. Rukom pod ruku komešale su se djevojke iz hrvatskih sela s onima iz srpskih. Pjevale borbene pjesme, zagrljene i razdragane’, navodi se u reportaži Vjesnika. Utakmicu su pratili članovi engleske vojne misije.

S obzirom na veliki broj sportaša u njegovim redovima, jaka sportska aktivnost razvila se i na području djelovanja Zagrebačkog korpusa. Jednom prilikom tako je održana utakmica Desetog zagrebačkog i Četvrtog hrvatskog korpusa u kojoj je, pred 4000 gledatelja, pobijedio Zagrebački 2:1. Na području sjeverne Hrvatske su i prije osnivanja korpusa postojali susreti momčadi brigada i klubova omladinaca u tek oslobođenim mjestima. Tako je Brigada Braće Radić 17. listopada 1943. oslobodila Ivanec kraj Varaždina, u kojem je djelovao nogometni klub Viktorija. Povodom oslobođena je održana nogometna utakmica ispred oko 800 gledatelja. Pred kraj prvog poluvremena iznad igrališta je proletjela eskadrila neprijateljskih ‘štuka’. Publika i igrači su ostali potpuno skamenjeni, no ‘štuke’ su u vrlo niskom letu samo preletjele iznad Ivanca. Utakmicu je pred kraj drugog poluvremena prekinula činjenica da je nogometna lopta pukla pri rezultatu 3:1 za ivanečke omladince. Većina omladinaca iz Viktorije je otišla u partizane, a njih trojica se nikad nisu vratila svojim kućama.

Nakon Hajdukovog odbijanja da igra u talijanskoj ligi i promijeni ime, fašisti su za odmazdu spalili i devastirali njegov plac, raspustili klub i zaplijenili mu imovinu. Međutim, Pokrajinski komitet KP Hrvatske za Dalmaciju na čelu s Vickom Krstulovićem i Antom Jurjevićem Bajom, u studenom 1943. u Livnu odlučio je da se na oslobođenom teritoriju obnovi taj klub. Za početak su nastojali da se svi sportaši koji se već nalaze u jedinicama NOV-a na teritoriju Pokrajinskog komiteta, okupe u 26. dalmatinskoj diviziji. Na Visu je 26. veljače 1944. formirana Nogometna grupa sastavljena uglavnom od igrača Hajduka. Od kraja veljače do početka svibnja godine odigrali su 16 utakmica. Pripreme posljednje skupine Hajdukovaca za odlazak na slobodni Vis trajale su desetak dana, a na dramatični put su krenuli 1. svibnja 1944. Put su im osiguravali pripadnici Šibensko-trogirskog partizanskog odreda, pri čemu su bosi morali prijeći brdo Kozjak jer ih nisu smjeli primijetiti njemački stražari u bunkerima. Brodom Topčider narednog su dana stigli na Vis, gdje je 7. svibnja formiran obnovljeni Hajduk.

Nakon toga su odigrali mnoštvo legendarnih utakmica, što na Visu, što u Italiji, od kojih je najpoznatija ona u Bariju, odigrana 23. rujna pred 50.000 gledatelja protiv reprezentacije britanske vojske (2:7). Uzvrat je odigran tri mjeseca kasnije pred 8000 gledatelja u oslobođenom Splitu (1:0). NOVJ Hajduk je odigrao i pobijedio još mnogo utakmica s timovima savezničkih jedinica po Dalmaciji, a 4. ožujka 1945. je krenuo na veliku turneju po Mediteranu te nastupio na Malti, u Egiptu, Palestini, Libiji i Sirji. Iz te turneje treba izdvojiti utakmicu održanu 11. travnja 1945. s reprezentacijom zbjega u El Shattu, timom Jedinstvo. Bila je to najemotivnija utakmica jer su se Hajdukovci u dalekom Port Fuadu, među 20.000 Dalmatinaca, osjećali kao na Placu. U zbjegu u El Shattu je djelovalo šest klubova: Partizan, Sloga, Borac, Dalmatinac, Slaven i Zvijezda, a Jedinstvo, koje je igralo protiv Hajduka, bilo je sastavljeno od najboljih igrača iz tih momčadi.

Na dan kada je svijet slavio kraj Drugog svjetskog rata, 8. svibnja 1945., Hajduk je odigrao utakmicu s Corinthiansom, reprezentacijom britanske vojske u Palestini, i pobijedio s 3:2. Organizatori su uoči utakmice po Haifi izlijepili plakate na kojima je pisalo da engleski tim igra s timom kraljevske jugoslavenske armije. Hajdukovci su inzistirali da se to mora prepraviti, pa je u grad poslana vojska koja je sa svih plakata prebrisala riječ royal. Nakon utakmice je tisak pisao kako je Hajduk Jugoslavenske armije ujedinio Židove i Arape koji su zajedno navijali za njega protiv Britanaca.

Na inicijativu Glavnog štaba Hrvatske, u jesen 1944. se u Topuskom sastalo oko 30 aktivnih sportaša i prijatelja sporta s namjerom da na oslobođenom teritoriju osnuju sportski klub, točnije sportsko društvo s 19 sekcija. Ideja organizatora je bila da Partizan bude nositelj cjelokupne sportske aktivnosti u Hrvatskoj, koja se nalazila pred neposrednim oslobođenjem pa je donesena odluka da njegovo sjedište bude u Zagrebu. Tako je formiran prvi klub na oslobođenoj teritoriji Hrvatske. Nogometaši Prve hrvatske brigade KNOJ-a činili su jezgro sastava Partizana iz Topuskog. Međutim, timu je trebalo pronaći opremu. Problem je riješen uz pomoć materijala savezničkih padobrana: od plavog padobranskog platna sašivene su majice, a od bijelog hlačice. Mahom se igralo u običnim cipelama, a tek su rijetki igrači imali kopačke. Velike bitke za konačno oslobođenje zemlje omele su planirane aktivnosti novoosnovanog kluba, pa je Predsjedništvo ZAVNOH-a donijelo odluku da njegovu ideju preuzme Zemaljski fiskulturni odbor Hrvatske kao savjetodavno tijelo za sva sportska pitanja.

Sve nabrojane utakmice svoje su mjesto našle u brojnim listovima i biltenima koji su izlazili na oslobođenom teritoriju. Bilten Narodni borac Četvrtog korpusa detaljno je opisao utakmicu između njihovog i Desetog korpusa, kao i utakmicu između 11. i 12. divizije. Omladinska iskra, list Ujedinjenog saveza antifašističke omladine za Dalmaciju, opširno je prikazala utakmice vojnih reprezentacija Jugoslavije, odnosno Hajduka i Engleske. Također je donijela informacije o nogometnim susretima u Zadru, Biogradu na Moru i Sinju. U Naprijedovim Novostima pronašli smo članke o osnivanju Zemaljskog fiskulturnog odbora Hrvatske 24. travnja 1945. u Šibeniku. Tad je na inicijativu Predsjedništva ZAVNOH-a održan sastanak predstavnika omladinskih, ženskih, sindikalnih i postojećih sportskih organizacija. Donesena je Rezolucija koja je činila osnovu razvitku sporta u poslijeratnoj federalnoj Hrvatskoj, a koja je u temeljila na širenju sportske aktivnosti među narodnim masama, kako u gradovima, tako i na selu. Profesionalizam i elitizam koji su vladali u sportskim organizacijama predratne Jugoslavije su označeni kao prepreka novom karakteru razvitka tjelesne i sportske kulture. Sport više nije trebao biti privilegija samo određenih slojeva društva, već dostupan čitavom narodu.