"Madrid se priprema dodati novi dragulj svojoj kruni – najznačajniji europski park za surfanje", čitamo u lokalnim novinama koje najavljuju da će grad uskoro postati top destinacija za surfanje. Radi se o suradnji između nogometnog kluba Atlético de Madrid i kompanija za ulaganje u nekretnine, a park bi trebao biti dio većeg projekta Ciudad del Deporte (Sportski grad) na zemljištu koje okružuje klupski stadion Metropolitano.
Naglasak je na korištenju tehnologije španjolske kompanije Wavegarden, koja promovira urbano surfanje diljem svijeta, a čitateljima se objašnjava da njihov izbornik valova nudi čak 20 vrsta valova različite veličine i snage.
- Najavljuju to godinama, pa ništa. I bolje, briga mene za surfanje! - komentira nam jedna lokalka.
Odmahuje rukom i brzo hoda dalje preko trga Puerta del Sol. Hitro ćemo preko trga i mi, jer se taj prostrani komad asfalta u junsko madridsko popodne ćuti kao špaker. Nakon obnove koja je koštala više od deset milijuna eura, jedan od najpoznatijih trgova u zemlji otvoren je kao pješačka zona bez ijednog stabla. Na društvenim mrežama odmah su zaredali nezadovoljni komentari građana – primjerice, objave slike Dalijevog rastaljenog sata s opisom "Sat na novoj Puerti del Sol".
Gradonačelnik Madrida José Luis Martínez-Almeida iz desne Narodne stranke, koja je na vlasti u gradu od 2019., na kritike je odgovorio konstatirajući da je u prijašnjem mandatu, kad ga je vodila Manuela Carmena iz lijevo-liberalne stranke Više Madrid, grad bio "džungla u kojoj je cvjetala flora i fauna, a građani nisu vidjeli cement po kojem moraju hodati".
Madrid je dopadljiv jer nije napadno erotomanski, niti se trudi biti fino zavodnički fatalan. Tako odiše ponajviše zaslugom LGBTQ+ zajednice, kvir kolektiva koji su obilježili javni život mnogih njegovih kvartova, naročito Lavapiésa, Chuece i Malasañe
Uz Martínez-Almeidu kormilo desne vlasti drži Isabel Díaz Ayuso, predsjednica Zajednice Madrida, autonomne lokalne vlade. Narodna stranka skoro trideset godina vlada Madridom, jedini je (polu)lijevi intermezzo bio od 2015. do 2019., kad je gradonačelnica bila spomenuta Carmena.
Malo dalje od Puerte del Sol nalazimo hlad pod topolama, brijestovima i čempresima, najučestalijem drveću madridskog asfalta. Među visokim zgradama lelujaju se konopi sa zastavicama duginih boja – u punom je jeku Madrid Orgullo, tjedan Pride događanja. Danas je to jedan od najvećih LGBTQ+ događaja u Europi, a počelo je prvim prosvjednim povorkama 1970-ih.
Iz krcatih kafića čuje se himna Pridea "¿A quién le importa?" ("Koga briga?"), singl sastava Alaska y Dinarama s albuma "No es pecado" ("Nije grijeh") objavljenog 1986. godine. "Ljudi upiru prstom, pokazuju na mene, šapuću iza leđa / Nije me briga / Što se mene tiče što sam drugačija od njih / Nisam ničija, nemam gospodara", uglas pjevuše tinejdžerke s kojima se mimoilazimo kraj slastičarnice La Pollería u kojoj se prodaju vafli u svim oblicima i bojama penisa.
Marendati se mogu i slastice u obliku vulve – madridsko tržište seksualno ne diskriminira. Slastičarima je dobro poznata anatomija klitorisa, usana manjih i većih, pa zaključujemo da bi mnogima poslužio ovakav gastronomski izlet, uključujući neke koji su završili studije ginekologije.
Jedan momak pred slastičarnicom u rukama drži penis napravljen od biskvita od jagode. Lagano liže s njega sirup od vanilije pa namiguje babi u prolazu. "Jagoda je najbolja za rashlađivanje", veli joj. Baba mu na to šalje pusu i produžuje dalje.
Seksepil kakav se gaji i uzgaja u ovom gradu šaljive je i razigrane sorte, opušten i nepretenciozan. Madrid je dopadljiv jer nije napadno erotomanski, niti se trudi biti fino zavodnički fatalan. Tako odiše ponajviše zaslugom LGBTQ+ zajednice, kvir kolektiva koji su obilježili javni život mnogih njegovih kvartova, naročito Lavapiésa, Chuece i Malasañe.
Strmom nizbrdicom spuštamo se u jedan od tih kvartova, Lavapiés. I ovdje je najviše tipično madridskih visokih zgrada u pastelnim bojama, ali Lavapiés je jedinstven zato što je čitav u uzbrdicama i nizbrdicama, a u njemu rastu i najviša stabla centralnog Madrida.
Trg koji se topi: obnova je koštala više od deset milijuna eura, a na njemu nema nijednog stabla – Puerta del Sol (Foto: Ivana Perić)
Grafiti po zidovima podsjećaju da iza širokih osmijeha leži povijest stisnutih šaka, da je radost rasla iz tijela koja su stajala zbijena na prvoj fronti, riskirala živote da bi branila živost. Kvart je 1980-ih obilježen kao sirotinjsko područje, s derutnim zgradama u kojima su se plaćale niske stanarine.
Postao je najvažnije mjesto u gradu za skvotere i useljeničku populaciju. Procjenjuje se da je u Lavapiésu više od 60 posto stanovništva stranog porijekla, iz više od 80 svjetskih zemalja. Svoje su mjesto pod nebom ovdje stvarali kvir kolektivi kao što su Radical Gai i LSD, a iz kvarta se još ne daju razne antifašističke inicijative, knjižare, kafići, skvotovi.
Na terasu jednog od takvih kafića, naziva Achuri, sjedamo popiti tinto de verano, ali i prokomentirati otvorenje Pridea kojem smo svjedočili večer ranije. Na više su trgova organizirani programi kojima su prisustvovali deseci tisuća ljudi, ali svaki je imao isti problem – loše ozvučenje.
U grupi aktivista s kojima sjedimo komentiraju kako to nije slučajno. Gradska vlast ne može baš zabraniti jedan od najmasovnijih i najpoznatijih Prideova u Europi, ali mogu regulirati glasnoću ozvučenja, koja je takva da muzičke numere i govore dobro čuju samo ljudi u prvim redovima.
- A da Real Madrid nešto slavi, treštao bi čitav grad! - dobacuje jedan momak.
Da je razloga za pobunu mnogo, vidimo jasno u Lavapiésu. Policija je stalno prisutna na glavnom kvartovskom trgu, nadzorne kamere postavljene su po svim ulicama. Život je sve skuplji, pošast turizma i kompanija poput Airbnba i ovdje je učinila svoje
Organizatorima Pridea sugerirano je i da na pozornici ne iznose eksplicitno političke poruke, naročito one koje se tiču skorašnjih parlamentarnih izbora u Španjolskoj, na kojima se predviđa pobjeda desnice. Dakle, može Pride, ali samo ako je fešta, i to prigušena. A takva i jest, već godinama.
Među ostalim, u "prosvjednoj" povorci iz godine u godinu mjesto zakupljuju razne svjetske kompanije i tako pinkwashaju svoju reputaciju na europskom tržištu. U Madridu se od 2006. održava i manji Pride, Orgullo crítico. Pokrenuli su ga kolektivi koji su zaključili da je mainstream Pride komercijaliziran i depolitiziran.
- Ove godine Orgullo crítico naglašava ponos, ali i pobunu. Pobunu u ime siromašnih, iskorištavanih, odbačenih. Za radnike koji ne mogu živjeti od svog rada, za trans ljude kojima se zabranjuje da postoje, za migrante koje se protjeruje - govori nam aktivistkinja iz platforme koja organizira alternativni Pride.
Da je razloga za pobunu mnogo, vidimo jasno u Lavapiésu. Policija je stalno prisutna na glavnom kvartovskom trgu, nadzorne kamere postavljene su po svim ulicama. Život je sve skuplji, pošast turizma i kompanija poput Airbnba i ovdje je učinila svoje.
Gentrifikacijsko građevinarenje ubrzalo se u lanjskoj godini, nakon što su nemiri iz 2018. i pandemija stopirali takve pothvate na neko vrijeme. Riječima Victora Rodrigueza, konzultanta u firmi Ficasa nekretnine: "Ulagače sada ohrabruje činjenica da turisti zamjenjuju imigrante."
Godine 2018. na ovim su ulicama izbili masovni prosvjedi nakon smrti 35-godišnjeg Senegalaca Mame Mbaye. Mbaye je u Madridu živio 12 godina i radio kao ulični prodavač (mantero). Kao uzrok njegove smrti naveden je srčani udar, ali njegovi kolege i prijatelji tvrdili su da je do srčanog udara došlo zato što ga je maltretirala policija. Smrt je rezultat policijskog progona što ga manterosi svakodnevno trpe, upozorio je tada Sindikat uličnih prodavača, koji nastavlja zahtijevati istragu i odgovornost za Mbayeovu smrt.
Kafić Achuri napuštamo samo da bismo zastali pedesetak metara dalje pred kafićem Amanda. Povikom nas zaustavlja starija žena koja sjedi na terasi. Jede bocadillo sa sirom, na slamnati je šešir okačila žuti cvijet, zove se Maria. Objašnjava nam da je bole noge i da joj se teško dizati, a konobar nikako da ponovno izađe na terasu. Pitamo je što želi naručiti.
- Ništa ne želim naručiti. Samo odnesite ovo tamo preko ceste onim vrapcima, molim vas - kaže.
Jedan od mostova uz rijeku Manzanares (Foto: Ivana Perić)
U ruke nam pruža vrećicu punu sjemenki. Dok ih preko puta bacamo vrapcima, Maria se smije i podiže palac lijeve ruke. Malo dalje od sitih i cvrkutavih ptica manterosi na lancune slažu širok asortiman torbi, nogometnih dresova i sunčanih naočala. Lancuni su privezani na laštiku kojom brzo svu robu mogu skupiti pa sa smotuljkom na leđima bježati od policije.
U Lavapiésu se nalazi i Cine Doré, kino poznato kao filmsko srce Madrida, prisutno i u više filmova Pedra Almodóvara. Upravo je novi Almodóvarov film "Čudan način života" naš odabir za večernji provod. Nećemo ga gledati u Cine Doré, nego u jednom od kina na otvorenom uz rijeku Manzanares.
Duž rijeke brojni su mostovi, od barokno kičastih do futurističkih, ali svima je zajedničko da se pod njima gnijezde golubovi. Na mnogim svojim dijelovima Manzanares izgleda kao močvara, komotni su u njoj i trska i šaš. Uđete li u rijeku na najdubljim mjestima, jedva će vam dosegnuti do kuka, a čista je toliko da se čovjek zapita plivaju li u njoj redovno i trupla, pa se ljudi radije kupaju pod špinama i prskalicama postavljenima među čempresima na šetnici. U boljestojećim kvartovima većina zgrada ima zajedničke bazene.
Na drugu stranu rijeke prelazimo taman prije sutona i smještamo se na plastičnim stolicama pred velikim platnom. Kratki vestern "Čudan način života" Almodóvar je snimio kao svojevrsni odgovor na "Planinu Brokeback", koju je trebao režirati pa na kraju ipak nije. Film otvara pjesmom "Estranha forma de vida" portugalske pjevačice Amálie Rodrigues čiji tekst sugerira da nema čudnijeg postojanja od onog koje okreće leđa vlastitoj želji.
Uz upečatljiv muzički uvod pratimo Ethana Hawkea i Pedra Pascala, šerifa i kauboja koji se sreću 25 godina nakon strastvene afere. Od prvih je kadrova jasno da film puca na upečatljiv dizajn, oko gledatelja tjera se da svako malo zastane na odjeći koju nose kauboji.
To i ne bi bilo ništa neobično, mnogo je puta Almodóvar dobro koristio estetiku bez pardona, drečavi kič kao izraz palete mogućnosti, vižljastosti i strasti tijela i bivanja njegovih likova. Međutim, u "Čudnom načinu života" dizajn nema takvu narativnu ulogu, više ispada da film igra ulogu filma za dizajn, tj. da služi kao reklama za modnu kuću Yves Saint Laurent, u suradnji s kojom je i napravljen.
Dijalozi su drveni, čudna rešetanja, što je možda dijelom i do Almodóvarovog pisanja na engleskom jeziku, ali se savršeno ljubi s općim dojmom nerazrađenosti scenarija. Jedini je zanimljiv moment (ne)prikaz seksa između dvojice protagonista, odabir da se od scene seksa na koji se čekalo četvrt stoljeća prikaže samo korak kojim se jedno tijelo približava drugome i poljubac u vrat.
Eksplicitnih se scena Almodóvar u karijeri nije čuvao, ali u ovom filmu naglasak stavlja na razgovor koji likovi vode nakon seksa, jer su u njemu više goli nego tijekom seksa. I to je otprilike to, u svemu ostalom film je nepotreban i nepamtljiv.
- Ovo samo Almodóvaru može proći - konstatira jedna gledateljica na izlasku iz kina.
Skoro će jedanaest sati, što u Madridu znači da je taman vrijeme za večeru. Zahvaljujući vremenskoj zoni koju je Franco 1940-ih promijenio da bi se uskladio s Hitlerom (tzv. pomicanje sata na Hitlera), čitava Španjolska i dandanas jede, pleše, radi i spava u kasniju uru od ostatka europskog svijeta.
Svugdje u zemlji, osim na Kanarima, na što redovno podsjećaju spikeri na državnom radiju – "jedanaest je sati, deset na Kanarima". Ljeti u Madridu nije najvruće u podne na 40 stupnjeva, nego oko šest navečer, kad je temperatura koji stupanj niža, ali je svaki pedalj grada usijan od čitavog dana općenja sa suncem.
Iza ponoći kreće najljepše doba, zapuše povjetarac, a tabanima se može tapkati po toplom betonu, iznad kafene zemlje centralne Španjolske.
S večerom u naramku prolazimo kraj kioska s cvijećem, tinejdžerki koje igraju nogomet, dilera na kantunima, muškaraca koji se ljube po ključnim kostima, beskućnika koji spavaju na kartonima, seksualnih radnica koje se prešetavaju amo-tamo jer najviše posla imaju tek u rano jutro, kad muškarci lažu suprugama da moraju ranije do ureda.
Noćna je fauna Madrida bolna i bijedna, sočna i srčana. Ima u njoj još neskraćenih oblika radosti, skokova u želje koje sustav nije ni imenovao ni amenovao. Na takve se valove hvatamo.
