Ustavni sud Republike Hrvatske dao je sve od sebe da u proteklih šest mjeseci umanji ionako minorno povjerenje javnosti u najšire shvaćeni pravni poredak, odnosno da dodatno pojača opravdanu skepsu prema ustavnoj utemeljenosti odluka koje je donosio Nacionalni stožer civilne zaštite, odluka koje su u tekućoj korona-krizi zadirale u Ustavom zajamčena temeljna prava i slobode građana. Ustavni sud čekao je više od šest mjeseci da se oglasi o pitanjima koja su bila neodložna, s obzirom na to kakav im je karakter i kakve su posljedice ta pitanja, to jest mjere Stožera proizvele u svim segmentima društva. Kad se, nakon dugotrajnog dopusta, konačno udostojao da se pozabavi građanskim pritužbama na ustavnost akcija i ovlasti Stožera, Ustavni sud najprije je odbio zahtjev troje svojih sudaca – Andreja Abramovića, Lovorke Kušan i Gorana Selaneca – da se zbog brojnih nedoumica upriliči javna rasprava unutar Suda o onome o čemu se suduje, a zatim je otklonio i zahtjev istih troje sudaca da novinari, odnosno javnost, budu prisutni na sjednici, s obrazloženjem da tako nalažu epidemiološke mjere, no i da nema epidemije, dodao je predsjednik Miroslav Šeparović, mediji ne bi bili pripušteni u Ustavni sud ‘jer je takva praksa’.

Ustavni sud shvaća Ustav nekom vrstom švedskog stola s kojeg parlamentarna većina i Vlada mogu uzeti ono što im odgovara, a ne ono što nalažu realnost, činjenice i zdrav razum

U skladu s očekivanjima, Ustavni sud je – uz protivljenje Kušan, Selaneca i Abramovića – presudio da je postojanje i djelovanje Nacionalnog stožera utemeljeno u Ustavu, a da je problematična jedino odluka o zabrani rada nedjeljom uslijed širenja korone, jer da je ta mjera bila nerazmjerna u odnosu na zakoniti i opravdani cilj – zaštitu života i zdravlja građana. Ustavni sud je, inače, ocjenjivao problematičnost neradne nedjelje na vlastitu inicijativu: htjeli su u javnosti posijati lažni dojam o svojoj neutralnosti i objektivnosti. Idući tjedan bit će dostupan cijeli tekst rečene odluke, bit će objavljena i izdvojena mišljenja troje sudaca, pa će biti više materijala za dublju analizu i za pitanja Šeparoviću, ali jasno je da je ključno mjesto odluke Ustavnog suda ono na kojem se kaže da se ustavnost aktivnosti Stožera mogla osloniti i na članak 16. i na članak 17. hrvatskog Ustava, a da je izbor između ta dva članka isključivo u nadležnosti Hrvatskog sabora, da Hrvatski sabor može posegnuti za jednim ili drugim ustavnim člankom u skladu sa svojim nahođenjem. Čini se da je takvo shvaćanje izvan pameti, no sačekajmo obrazloženje.

Parlament se, kao što znamo, opredijelio za članak 16. koji kaže da se ‘slobode i prava mogu ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje’. Nema sumnje da se ova odredba odnosi na ‘redovno’ limitiranje sloboda i prava, redovno u smislu da se ne odvija u vrijeme trajanja neke posebne ili izvanredne okolnosti. Da nije tako, u Ustavu ne bi ni bilo sadašnjeg članka 17. koji definira ograničavanje ‘pojedinih sloboda i prava zajamčenih Ustavom’ u posebnim situacijama među koje spadaju i ‘velike prirodne nepogode’, a valjda ne treba dokazivati da je koronavirus – velika prirodna nepogoda. U tom slučaju, Ustav traži dvotrećinsku većinu u Saboru za suspenziju prava i sloboda. Ustavni sud, međutim, shvaća Ustav nekom vrstom švedskog stola s kojeg parlamentarna većina i Vlada mogu uzeti ono što im odgovara, a ne ono što nalažu realnost, činjenice i zdrav razum. Čemu onda uopće Ustavni sud?

Parlament se opredijelio kako se opredijelio zbog toga što je tako htjela Vladina većina, odnosno zbog toga što je tako htio premijer i predsjednik HDZ-a Andrej Plenković, a identično je postupio i Ustavni sud. Parlament se odrekao svoje aktivne kontrolne uloge u korist navodne operativnosti i efikasnosti Stožera. Bila je to isključivo politička odluka koja je HDZ-ovoj izvršnoj vlasti omogućila da sve konce upravljanja korona-krizom zadrži čvrsto u svojim rukama, što je bilo naročito važno u kontekstu parlamentarnih izbora koji su bili zakazani za početak srpnja, par mjeseci prije redovnog roka. I sve druge odluke i mjere Stožera, na čije je čelo posađen odani Davor Božinović, bile su političke, neovisno o tome što je najveći broj njih bio opravdan i ispravan: izravno političke i u funkciji HDZ-ove i Vladine propagande, ili posredno političke na način da nije donesena ni jedna mjera koja bi zadala brige i nevolje HDZ-ovoj vladi. To ne dovodi u pitanje ni premijer Plenković koji je nekoliko puta ponovio da je Stožer političko tijelo čije ovlasti i moć proizlaze isključivo iz Vladine moći, a nije pametno očekivati da se neko tijelo koje postoji isključivo zahvaljujući volji Vlade okrene protiv svog stvoritelja. Plenković je u nedavnom intervjuu za CNN priznao da je Vlada u ljetnoj sezoni poduzela ‘kalkulirani rizik’ čiji je smisao bio da se spasi što više turističkih prihoda pa makar se povećao broj zaraženih i oboljelih. To nije bila ni stručna ni epidemiološka odluka nego čista politika, ali ni to nije dovoljno Davoru Božinoviću i Viliju Berošu da odustanu od tvrdoglavog ponavljanja da ni jedna odluka Stožera nije bila politička, da prestanu obmanjivati ljude i vrijeđati inteligenciju građana jer to šteti ionako krhkom autoritetu Stožera i ugrožava zdravlje stanovništva. Uostalom, i ona osporena mjera o jednomjesečnoj zabrani rada nedjeljom bila je politička.

Ustavni sud priznao je da sudi u skladu s političkim prilikama kad je u proljeće objavio da neće ocjenjivati ustavnost ovlasti i odluka Božinovićevog stožera prije parlamentarnih izbora održanih 5. srpnja. Kakav je to stav nego politički? Znači li to da je HDZ-ov Stožer mogao u predizborno vrijeme raditi što god je htio, a da bi Ustavni sud svejedno pričekao da prođu izbori? Ne da znači, već se upravo tako i dogodilo, čak ako gledamo i iz krajnje formalnog ugla: ustavni suci naknadno su, i samoinicijativno, ustanovili da je zabrana rada nedjeljom bila u neskladu s Ustavom. Takvo stanje trajalo je mjesec dana, a moglo je trajati i koji mjesec duže da nije bilo pritiska javnosti i kakvog-takvog novinarskog propitivanja stožeraških poteza. Moglo se raditi i o nekom drastičnijem obliku razilaženja političko-epidemioloških mjera s Ustavom, ali Ustavni sud sačekao bi da završe izbori, pa da onda eventualno stanu u obranu zagarantiranih prava i sloboda. Nevolja je, naravno, u tome što je Ustavni sud jedina instanca pred kojom se mogu osporavati rješenja skupine HDZ-ovaca kojima je Andrej Plenković dodijelio moć i omogućio im da rade mimo ičije efektivne kontrole, izuzev kontrole u liku samog Andreja Plenkovića.

U tome je, da se vratimo na ključni moment odluke Ustavnog suda, osnovni razlog što se Plenković odlučio za članak 16., a ne za članak 17. Ustava Republike Hrvatske. Ta evidentna činjenica nastojala se i nastoji se zamagliti upornim spinom da je nepraktično da Sabor dvotrećinskom većinom izglasava svaku mjeru Stožera civilne zaštite u situaciji u kojoj brojni ljudski životi ovise o brzini epidemiološke reakcije. Niti takvo što proizlazi iz članka 17., niti je itko predložio takvu ulogu parlamenta u nošenju s epidemijom. Govorilo se isključivo o tome da saborska dvotrećinska većina odobrava određeni set mjera na određeno vrijeme, pa da se po isteku tog razdoblja iznova razmotri situacija i odluči o daljnjim koracima: to bi značilo da Stožer radi pod kontrolom koja je ozbiljnija od one u liku Andreja Plenkovića. Drugi i zadnji spin zapravo je isprazna optužba da svi oni koji zagovaraju primjenu članka 17. žele uvođenje izvanrednog stanja, premda se i onima ispodprosječne pameti razbistrilo da se nikako ne može nazvati redovnim stanjem ono u kojem vlast inzistira na specijalnim ovlastima za brzo reagiranje s ciljem spašavanja ljudskih života i zaštite zdravlja građana. Kad se tome doda izbjegavanje Koordinacije za sustav domovinske sigurnosti, u kojoj po funkciji sjedi i savjetnik predsjednika Republike za nacionalnu sigurnost, Plenkovićev manevar s pozivanjem na članak 16. svodi se, ukratko, na to da su iz upravljanja krizom isključeni svi koji bi potencijalno mogli biti smetnja samovolji i nedodirljivosti njegovog privatnog epidemiološkog organa.

Bez obzira na pravorijek Ustavnog suda, na nepostojanje suvisle opozicije i na otužnu razinu glavnine ili glavnih medija, iz dana u dan postajat će sve očitije da je Andrej Plenković iskoristio koronu za dodatno grabljenje moći zahvaljujući pravnim i proceduralnim smicalicama te za nasrtaj na demokratske standarde. Nervozni i besramni istupi poput onih Željka Reinera, HDZ-ovog potpredsjednika Sabora, koji je – ničim izazvan – predbacio profesoru Đorđu Gardaševiću svojedobno studiranje na Sorosevom sveučilištu u Budimpešti, samo će ubrzati proces razotkrivanja pravih razloga i efekata Plenkovićevog ponašanja u vrijeme korone.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.