Zbog razmjera teških kaznenih djela najnoviji slučaj prijave grupnog, višemjesečnog silovanja maloljetnice kod Zadra je po mnogočemu specifičan i jedinstven. Kaznena prijava prema kojoj je sedam muškaraca, od kojih dvoje maloljetnika, gotovo godinu dana serijski silovalo 15-godišnjakinju, ucjenjujući je navodno videosnimkama, nešto je što nadilazi čak i niz drugih zastrašujućih slučajeva seksualnog zlostavljanja žena u hrvatskom društvu. Tu, međutim, po svemu sudeći završavaju specifičnosti ove priče. Sve što je uslijedilo nalikuje na često viđen obrazac ponašanja hrvatskih institucija kada je riječ o ovakvim kaznenim djelima. Kao što je poznato, sudac istrage Županijskog suda u Zadru Ivan Marković pustio je osumnjičenike da se brane sa slobode. Zabranio im je približavanje žrtvi koja živi u istome mjestu kao dio prijavljenih muškaraca, obrazloživši odluku tvrdnjom da nema opasnosti od ponavljanja djela. Nakon objave priče u medijima, odluka je uzrokovala žestoke reakcije stručne javnosti i običnih građana, koji najavljuju prosvjede diljem Hrvatske. S druge strane, u javni je opticaj, nakon prosvjeda roditelja osumnjičenika ispred zadarskog suda, proširen narativ o suučesništvu maloljetnice. Dapače, oni tvrde da je žrtva poticala njihove sinove na bludno ponašanje. Zadarski je sud preko svoga glasnogovornika potom optužio medije za senzacionalizam, uzrokujući još žešću pobunu stručne i šire javnosti. Posljedično su, uz pozive na linč, na društvenim mrežama objavljeni i identiteti osumnjičenika.

Pojedinci na odgovornim dužnostima nisu uskladili svijest sa saznanjima što doista za žrtvu znači počinjenje takvih kaznenih djela – kaže predsjednica Odjela za mladež Županijskog suda u Zagrebu Lana Petö Kujundžić

Zbog sporne odluke, dodatne viktimizacije žrtve, cinične komunikacije pravosudnih tijela i skandaliziranja javnosti, slučaj je počeo nalikovati na niz drugih priča oko seksualnog zlostavljanja u hrvatskom društvu. Riječ je o obrascu po kojem se zbog gotovo neobjašnjivih pravosudnih odluka pravda još jednom prebacuje na ulicu. Maja Mamula, psihologinja i koordinatorica Ženske sobe, udruge za prevenciju i pomoć žrtvama seksualnog nasilja, smatra da je dosadašnje ponašanje zadarskog suda bilo promašeno u svim aspektima. Prema njenom mišljenju, glavni mediji u ovom slučaju nisu izvještavali senzacionalistički, klonili su se objave detalja i bili su na razini zadatka. Suprotno tome, neshvatljivi su joj potezi sudačke vlasti.

- Meni kao psihologinji interesantna je ideja da je puštanje na slobodu obrazloženo nemogućnošću ponavljanja tih kaznenih djela i utjecaja na svjedoke. To je nevjerojatno, uzme li se u obzir niz teških kaznenih djela koja su navedena u prijavi, od višestrukog grupnog silovanja do jednogodišnjih prijetnji i ucjena. Imati ideju da njihov povratak na slobodu neće dovesti do utjecaja na svjedoke i na žrtvu neshvatljivo je, pogotovo zbog činjenice da se radi o maloljetnoj žrtvi - ističe Mamula.

Kao stručnjakinja za žrtve seksualnog nasilja s višegodišnjim iskustvom upozorava na patrijarhalni obrazac hrvatskog pravosuđa i načina na koji se u Hrvatskoj tretiraju ta kaznena djela. Ističe da se to ponajviše manifestira kroz traženje odgovornosti žrtve u postupku, u njenom mogućem doprinosu prijavljenom zlostavljanju. Jedan od ključnih razloga za takvu percepciju po njoj je i činjenica da stručnjaci u sustavu, od medicinara i radnika zaduženih za mentalno zdravlje, pa do pravnika i ljudi u represivnom aparatu, nemaju specifičnu edukaciju za rad sa žrtvama seksualnog nasilja.

- Njihova polazišna osnova je da su objektivni. U tu objektivnost, međutim, ulazi i bazično nepovjerenje prema žrtvama. Ako kažem da mi je netko ukrao psa ili auto, nitko neće provjeravati moju prijavu. Nitko me neće pitati jesam li sigurna, zašto sam bila na tome mjestu i tomu slično. Ovo su obrasci ponašanja sustava koji se stalno ponavljaju, od prijave, procesuiranja do zaključenja priče. U društvu postoje predrasude prema seksualnom nasilju i one su strukturalni problem - ističe Mamula, posebno naglašavajući kao problem i manjak edukacije među sucima.

Predsjednica Odjela za mladež Županijskog suda u Zagrebu Lana Petö Kujundžić slaže se da bi, za početak, suci morali imati predznanje za bavljenje ovako specifičnim i izrazito delikatnim temama. Kada je riječ o maloljetnicama, kao u zadarskoj priči, onda po njenom mišljenju suci specijalizirani za mladež ne bi samo trebali suditi u postupku, nego i tijekom same istrage.

- Suci istrage rade sve, od ratnih zločina, organiziranog kriminala, ekonomije i drugih područja. I onda im se u pet godina može dogoditi jedan slučaj ovakvog kaznenog djela - kaže sutkinja Petö Kujundžić.

Međutim, u Hrvatskoj ne postoji obaveza specijalizacije. Postoje programi ljudskopravaških organizacija, a neki suci obrazuju se kroz pravosudnu akademiju, ali je riječ o neobaveznim praksama. Slijedom toga, ne postoje jasni pokazatelji o tome jesu li suci koji rade na ovakvim slučajevima prošli takvu edukaciju.

- Čim nije obavezno, imate sudački kadar koji nerijetko ne želi nazad u akademiju - kaže ova sutkinja, dodajući da svaka država predviđa permanentno obrazovanje sudaca, ali da iza takvih propisa često ‘ne stoji ništa’.

- Nitko ne provjerava edukaciju. Dapače, neki predsjednici suda ne vole kad su im suci odsutni. Jer tko će raditi na sudu, dežurati. Umjesto da, suprotno tome, podupiremo suce na obrazovanje i propisujemo takve obrazovne prakse kao dužnost - ističe ona.

Nekoliko postupaka koji su zbog minimalnih kazni silovateljima zadnjih godina sablaznili javnost sutkinja objašnjava činjenicom da postoje predrasude prema žrtvama u spolnim deliktima.

Ako žrtva nije ‘besprijekornog ponašanja’ i ako se nije svim silama odupirala i bježala za vrijeme kaznenog djela, a nakon djela odmah ga i prijavila, sve je suspektno – opisuje dr. sc. Ivana Radačić sudsku praksu

- Mislim da i dalje pojedinci na odgovornim dužnostima nisu uskladili svijest sa saznanjima što doista za žrtvu znači počinjenje takvih kaznenih djela - ističe, dodajući da su potencijalni sudački propusti u bilo kojoj fazi postupka teški za žrtvu koja prijavljuje zlostavljača, ali i za društvo u cijelosti.

- Ako im poljuljamo samopouzdanje, moguće je da dolazi do povećanja nepovjerenja, nesigurnosti i promjene iskaza. Državni odvjetnik, navedimo samo jedan primjer, tako više neće imati slučaj, pa sudski postupak neće dovesti do otkrivanja onoga što se stvarno desilo, što je strašno - ističe Petö Kujundžić.

Nepovjerenje u institucije proizlazi i iz učestale tromosti cijeloga pravosudnog sustava. Sutkinja Petö Kujundžić kaže da i dalje imamo jako velik broj predmeta koji se ukidaju i vraćaju na ponovljeni postupak.

- Postupci traju jako dugo i dolazi do novih ispitivanja žrtava. Psiholozi kažu da je prije puta ka ozdravljenju i oporavku potrebno okončavanje postupka. Ako je jedna osoba bila žrtva sa 16 godina, pa sa 26 godina još sudjeluje u postupku, onda je stvarno nešto nevaljalo u sustavu - zaključuje Petö Kujundžić.

Po iskustvima Maje Mamule, koja ostaje u kontaktu sa žrtvama preko Ženske sobe, postupanje i tromost pravosuđa ima dugotrajne stigmatizirajuće posljedice prema žrtvama, ali i članovima njihove obitelji.

- U jednom slučaju članovi obitelji sve do pravomoćne presude nisu smjeli ići u dućan ili crkvu. Poslije konačnog završetka postupka stanje se nešto poboljšalo, ali su im djeca imala problema u školi. Vršnjaci se nisu htjeli igrati s njima zato što im je ‘mama kurva’. Ovaj primjer desio se prije tri-četiri godine, i to ne na periferiji Hrvatske - kaže Maja Mamula, dodajući da je opisani slučaj strašan u svojoj upečatljivosti, ali da mnoge druge žrtve osjećaju slične posljedice u okolini.

Većina predrasuda i problema s kojima se žrtve silovanja susreću u hrvatskom pravosuđu sublimirana je u istraživanju pravnice dr. sc. Ivane Radačić. Znanstvena savjetnica s Instituta ‘Ivo Pilar’ i članica Radne skupine UN-a o diskriminaciji žena i djevojčica analizirala je više od 70 pravomoćnih presuda u slučajevima silovanja i ostalih kaznenih djela seksualnog nasilja na četiri županijska suda i na općinskim sudovima u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku, u kojima je optužni akt podignut od 2008., a pravomoćno su okončani do 2012. godine. Istraživanje je detektiralo niz jasnih predrasuda prema žrtvama u tijeku samih postupaka.

- Sve što nije jasna i intenzivna fizička sila i jasno i kontinuirano opiranje, u postupcima je vrlo često bilo suspektno nauštrb žrtava, iako psihološka istraživanja kazuju da je ‘zaleđivanje’ žrtve zlostavljanja vrlo čest odgovor na traumu. Nametala se i percepcija nepovjerenja prema žrtvama kroz pitanja zašto je žena bila na tome mjestu, je li bila primjereno obučena, je li se odupirala, odmah prijavila silovanje i tomu slično - kaže Ivana Radačić.

Istraživanje je pored toga pokazalo duboko ukorijenjene predrasude u hrvatskom pravosuđu prema muškoj i ženskoj seksualnosti. Rezultati su pokazali i učestale pretpostavke da žene lažu i fantaziraju u prijavama te da su same doprinijele seksualnom nasilju.

- Među glavnim nalazima bilo je i neujednačeno stajalište u sudačkim odlukama o tome što je silovanje, da li je i u kojem intenzitetu potreban otpor ili je dovoljno reći ne. Pritom, često su se dopuštala neprimjerena pitanja o intimnom životu žrtve tijekom postupka, kojima se žrtve prikazivalo kao promiskuitetne. Kao što se temeljem medijskih napisa može razaznati, čini se da se žrtvu tako želi prikazati i u ovom zadarskom slučaju. Problem je bio u prijašnjoj praksi i u tome što su žrtve ispitivane više puta, pa su često opisivale ta sudovanja kao traumatizirajuća - kaže Ivana Radačić, koja temeljem svojih istraživanja zaključuje da pravosuđe jasno prepoznaje žrtvu jedino ako je ‘idealna’.

- Ako pak nije ‘besprijekornog ponašanja’ i ako se nije svim silama odupirala i bježala za vrijeme kaznenog djela, a nakon djela odmah ga i prijavila, sve je suspektno. Preispituje se njeno ponašanje. Ako zlostavljači nisu poremećeni sadisti, žrtve se uvijek smatraju malo problematičnima - navodi Radačić, dodajući da je istraživanje pokazalo da pravosuđe u prosjeku daje niske kazne počiniteljima.

Svi oslobađajući predmeti bili su u slučajevima kad su se žrtve i počinitelji poznavali, pogotovo kad su bili u prethodnom intimnom odnosu, čak i kad je bilo uporabe sile za vrijeme kaznenog djela.

- U prijevodu to znači da kad se žrtva i počinitelj poznaju, vjerodostojnost žrtve se umanjuje već u samom početku - kaže Radačić.

Što se tiče sporne odluke zadarskog suca istrage, posebno je naglasila da međunarodni standardi zaštite ljudskih prava traže da se osigura efikasna zaštita žrtava rodno uvjetovanog nasilja, što će često zahtijevati da se počinitelji smjeste u istražni zatvor. To je naveo i Odbor UN-a o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena.

- U dva predmeta našao je da je Austrija prekršila Konvenciju jer su počinitelji pušteni na slobodu tijekom sudskih postupaka iako je postojala opasnost od ponavljanja djela. Upitno je da li je odlukom zadarskog suca ta zaštita osigurana, s obzirom na to koliko je nasilje trajalo i na koji način je počinjeno - zaključuje Radačić.

Iako je od njenog istraživanja došlo do pozitivnih promjena u Kaznenom zakonu u kontekstu punoljetnih žrtava seksualnog nasilja, patrijarhalni kulturološki obrasci nadležnih institucija nisu iščeznuli.

Docentica na odjelu za sociologiju Sveučilišta u Zadru Valerija Barada u zadarskom slučaju vidi dio strukturnih društvenih problema. Iako posebno zabrinjava zbog svojih specifičnosti, ovaj je zločin po njenom mišljenju primjer širih kretanja i kontinuirane mizoginije u patrijarhalnoj kulturi i društvu u kojem živimo. Podsjeća da sociološka istraživanja zadnjih desetljeća pokazuju promjene po pitanju uloga muškaraca i žena u društvu u stavovima oko prihoda i zaposlenosti žena.

- S druge strane, stavovi oko raspodjele kućanskih poslova, tradicionalnih uloga pa i seksualnosti više su patrijarhalni. Ne samo da se ne mijenjaju, nego ti fenomeni jako dobro komuniciraju sa suvremenim kontekstom u Hrvatskoj i svijetu. Svjedočimo zaoštravanju stavova prema ženama, što je dio šire konzervativne i patrijarhalne klime u društvu. Kada se dugo vremena isprepleću tradicionalni i patrijarhalni utjecaji, uz elemente nepotizma, korupcije i plemenskog državnog uređenja, takav je kontekst pogodan za nepovoljno tretiranje žena i žrtava - ističe sociologinja Barada, koja smatra da je odnos prema ženskim tijelima, nasilje nad njima i njihovim reproduktivnim pravima najbolji indikator kretanja u hrvatskom i globalnom društvu.

- Ako ženu definiramo kroz postojeće medije i obrazovanje te niz simboličkih i doslovnih poruka, ona je manje vrijedna, instrument za rađanje i održavanje kuće, zapravo subhumana. Ako je pak gledamo kao predmet, onda možemo raditi s njom što hoćemo. Slučaj u Zadru, kao posebno užasan primjer, trebao bi potaknuti na razmišljanje koje se vrijednosti prenose i reproduciraju među mladim ženama i muškarcima u Hrvatskoj - kaže Valerija Barada.