Nije prošlo ni mjesec dana otkada je njemački predsjednik Frank-Walter Steinmeier na komemoraciji žrtvama nacizma u Berlinu rekao da ‘aveti prošlosti ponovno dižu svoje gadne glave’, kada je u gradiću Hanauu blizu Frankfurta desničarski ekstremist izvršio teroristički napad u kojemu je ubijeno desetero ljudi.
Tobias Rathjen, 43-godišnjak s važećom dozvolom za nošenje oružja, ušetao je 19. veljače u dva ‘šiša bara’, ugostiteljske objekte specifične za bliskoistočne i neke azijske zemlje, pa tamo usmrtio ljude koji su uglavnom bili turskog ili kurdskog porijekla. Većina ih je rođena u Njemačkoj, a neki nikada nisu ni bili u zemljama svojih predaka, gastarbajtera koji su u Hanau počeli dolaziti 1950-ih ili 1960-ih godina, zbog čega je taj grad od 95 tisuća ljudi odavno prije recentne izbjegličke krize godine postao etnički raznolika sredina. Takvi imigranti i njihovi potomci čine čak četvrtinu od 82 milijuna stanovnika Njemačke.
Tjedan dana prije terorističkog čina u Hanauu, njemačka policija objavila je da je razotkrila mrežu desničarskih ekstremista koji su planirali seriju napada na džamije diljem zemlje. U racijama je uhapšeno 12 ljudi, među kojima i jedan činovnik u policiji
Rathjen je prije napada na internetu objavio video, svojevrsni manifest u kojemu se obraća Amerikancima, pozivajući na totalno uništenje većine islamskih zemalja i obrazlažući raznorazne teorije urote. Jednako kao i 27-godišnji Stephan Balliet, koji je prije četiri mjeseca u Halleu planirao izvršiti pokolj u lokalnoj sinagogi, ali je umjesto toga ubio dvoje prolaznika, ni Rathjen nije bio otprije poznat policiji kao potencijalni terorist niti je poznato da je bio član neke ekstremno desne organizacije. Obojica su ostavila poruke na engleskom jeziku, što upućuje da sebe doživljavaju kao pripadnike međunarodne zajednice istomišljenika, bjelačkih supremacista opsjednutih idejom o globalnoj uroti kojoj je cilj uništenje bijele rase. Oboje su bili socijalno izolirani i puno vremena provodili na internetu, a također i imali ‘problema za ženama’. Balliet je trenutno u zatvoru gdje čeka suđenje, dok je Rathjen nekoliko sati nakon pokolja zajedno s majkom pronađen mrtav.
Otprilike tjedan dana prije terorističkog čina u Hanauu, njemačka policija objavila je da je razotkrila mrežu desničarskih ekstremista koji su planirali seriju napada na džamije diljem zemlje. U racijama u pet saveznih država uhapšeno je 12 ljudi, među kojima i jedan činovnik u policiji, a organizacija je formirana u rujnu prošle godine.
U posljednjih godinu dana među zločinima koje su počinili desni ekstremisti ističe se i ubojstvo Waltera Lübckea, zastupnika CDU-a kancelarke Angele Merkel u regionalnom parlamentu savezne države Hessen, koje je u lipnju prošle godine počinio 45-godišnji neonacist Stephan Ernst. U istrazi federalnog ureda za zaštitu ustavnog poretka (BfV) pronađena je lista za odstrel s čak 25 tisuća imena koju je sastavila skupina Nordkreutz, a nađeno je i 200 vreća za tijela. Među uhapšenima je i jedan frankfurtski policajac, a ustanovljeno je i da su podaci za listu pribavljeni iz policijskog kompjutora. List Hessenchau objavio je nakon deseterostrukog ubojstva u Hanauu da je u saveznoj državi Hessen, uz to ubojstvo i ono Waltera Lübckea, od 1974. godine bilo 15 većih napada motiviranih desnim ekstremizmom, uključujući i nekoliko slučajeva paleži izbjegličkih centara i napad u ljetnom kampu omladine stranke ljevice Die Linke.
Ovi podaci ukazuju na kontinuitet ekstremno desnog nasilja u Njemačkoj, no u posljednjih nekoliko godina ono eskalira, što se povezuje s dolaskom u zemlju nešto manje od milijun bliskoistočnih izbjeglica i jačanjem ekstremno desne Alternative za Njemačku (AfD). Iako osnovan tek 2013. godine, AfD je već do kraja 2017. ušao u 14 od 16 regionalnih parlamenata, a na federalnim izborima iste godine i u Bundestag, gdje je sa 94 zastupnika postao treća najjača stranka. Bio je to prvi put nakon Drugog svjetskog rata da je jedna ekstremno desna stranka ušla u federalni parlament, a stranka je naročito jaka u regijama istočne Njemačke, gdje otprilike svaki četvrti birač glasa upravo za AfD.
Nakon napada u Hanauu stranka zelenih zatražila je da se AfD kao ‘ideološki začetnik desničarskog terora’ stavi pod nadzor Ureda za zaštitu ustavnog poretka, a od pojave AfD-a na snazi je konsenzus vodećih stranaka o nesuradnji s tom strankom zbog povijesnog revizionizma i rasističke ideologije. Unatoč tome, nakon regionalnih izbora održanih u istočnonjemačkoj državi Tiringiji u listopadu 2019., CDU Angele Merkel prvi se put opasno približio probijanju sanitarnog kordona oko AfD-a, nakon što je na izborima s čak 31 posto glasova pobijedila Stranka ljevice, dok je AfD sa 23,4 posto glasova postao druga najjača stranka. Kako bi onemogućili da Die Linke formira vladu, 17 regionalnih zastupnika CDU-a napisalo je otvoreno pismo u kojemu su apelirali da se održe pregovori ‘sa svim demokratski izabranim strankama’, što uključuje i AfD. Nedugo zatim nakratko je bila formirana i vlada liberala koju su podržali i CDU i AfD, no nakon pritiska ljevice, zelenih i nacionalnog CDU-a ta je vlada raspuštena 8. veljače i najavljeni su novi izbori.
Njemačke sigurnosne agencije procjenjuju da u zemlji djeluje oko 32 tisuće nasilnih desnih ekstremista, od kojih njih na stotine unutar represivnog sustava. Između 2017. i 2018. godine broj zločina iz mržnje porastao je sa 1200 na 1664
Šef AfD-a u Tiringiji Björn Höcke ujedno je i vođa ekstremnog krila te stranke, dok ono ‘umjerenije’ uglavnom sačinjavaju razočarani bivši članovi CDU-a. Početkom prošle godine u njemačkim medijima analizirali su se dijelovi knjige intervjua s Höckeom, u kojemu on izlaže i neke bizarnosti, poput ideje da se po istočnoj Njemačkoj osnuju ‘galska sela’ nacionalnog otpora, izolirane zajednice koje bi služile kao jezgre buduće etnički čiste države.
Iako se AfD rutinski ograđuje od desničarskog terorizma koji buja po Njemačkoj, pa je tako i masakr u Hanauu proglasio ‘djelom jednog luđaka’, Ured za zaštitu ustavnog poretka nakon ubojstva Waltera Lübckea objavio je da je njegov ubojica povezan s AfD-om na više načina. U vrijeme predizborne kampanje u Hessenu 2018 dijelio je njihove letke, te više puta uplaćivao donacije i prisustvovao nekoliko partijskih sastanaka.
Iako žrtva najdrastičnijeg zločina, Lübcke je pak bio samo jedan u dugom nizu lokalnih političara na meti desničarskih nasilja, kojih je toliko da ta brojka ukazuje kako se radi o smišljenoj strategiji s ciljem, kako je rekao bivši gradonačelnik Tröglitza, da ‘na istoku zemlje demokrati doslovno teren prepuste krajnjoj desnici’.
U tekstu koji je nakon pokolja u Hanauu objavio New York Times tako se navodi da je prošle godine bilo 1240 napada na lokalne dužnosnike, te da se u 40 posto lokalnih jedinica vlasti događaju prijetnje i uznemiravanja. Od ukupno 11 tisuća gradonačelnika njih 1500 prijavilo je policiji konkretne prijetnje, a svih povezuje liberalan stav prema emigraciji. Henriette Reker, primjerice, ubodena je nožem u vrat u vrijeme predizborne kampanje za lokalne izbore 2015., a već sutradan, dok je još bila u komi, izabrana je za gradonačelnicu Kölna. Nakon ubojstva Lübckea četiri godine kasnije dobila je pismo u kojemu stoji da je ‘faza čišćenja tek počela’ i da će u 2020. godini biti još ubojstava, uz pozdrav ‘Sieg Heil und Heil Hitler’.
Rezultat ovih napada je da su mnogi lokalni političari zbog prijetnji zašutjeli, naoružali se ili dali ostavke, a mnoga mjesta uopće ne mogu pronaći kandidate za političke funkcije. Spomenuti gradonačelnik sela Tröglitza Markus Nierth, inače pastor, počeo je dobivati prijetnje nakon što je objavio namjeru da primi 40 izbjeglica. Budući da je, kako kaže, lokalna zajednica njega i obitelj potpuno izolirala, vjerojatno će se i odseliti iz mjesta u kojemu je kanio provesti penzionerske dane.
Njemačke sigurnosne agencije procjenjuju da u zemlji djeluje oko 32 tisuće nasilnih desnih ekstremista, od kojih njih na stotine unutar represivnog sustava. Između 2017. i 2018. godine broj zločina iz mržnje porastao je sa 1200 na 1664, sve to unatoč tome što Njemačka ima izrazito restriktivnu kontrolu posjedovanja oružja, kao i zakon o govoru mržnje kojim se od vlasnika društvenih mreža traži da u roku od 24 sata uklone sporne sadržaje pod prijetnjom globe od maksimalnih 50 milijuna eura.
Porast ekstremno desnog nasilja ponovno je otvorio i diskusiju o djelotvornosti zabrane takvih organizacija, pa i kritike na račun njemačkih vlasti da nedovoljno koriste ustavne i zakonske mogućnosti za suzbijanje desnog ekstremizma i da su im potezi uvijek reaktivni umjesto proaktivni. Primjerice, unatoč tome što BfV u više izvještaja izdvaja neonacističku organizaciju Combat 18, za koju se zna da je naoružana i usto povezana s već zabranjenom skupinom Blood and Honour, Ministarstvo unutarnjih poslova tek je nedavno zatražilo da se zabrani i Combat 18.
S druge strane, studija pod naslovom ‘Desničarski ekstremizam: Znakovi, simboli i zabranjene organizacije’, koju je 2018. objavio BfV, pokazuje i da je u periodu od 1980. do 2016. zabranjeno ukupno 49 organizacija, pri čemu najviše u tri velika vala; u ranoj fazi denacifikacije 1950-ih i početkom 1960-ih godina, kada je zabranjeno 25 odnosno 11 organizacija sastavljenih mahom od bivših nacista, zatim 1980-ih kada je zahvaljujući nekoliko zabrana privremeno razbijena organizacijska struktura militantnog neonacizma, te 1990-ih, kao reakcija na seriju rasistički motiviranih bombaških napada, paleži i pogroma, kada je zabranjeno 11 organizacija. Među njima su dvije političke stranke, ali ne i najstarija neonacistička stranka NPD, čiji je bivši predsjednik Udo Voight čak bio i zastupnik u Evropskom parlamentu. U studiji se navodi i da je presudni faktor za odluku o zabrani uvijek bio privlači li neka organizacija ‘značajnu negativnu pozornost u Njemačkoj i u međunarodnim medijima’, te da se u slučaju izostanka negativnog publiciteta skupinama uglavnom dozvoljava da postoje ‘čak i kada faktički postoje uvjeti za zabranu’.
Iz toga se dade zaključiti da njemačke vlasti već desetljećima nastoje balansirati represiju s drugim vrstama prevencije, pri čemu se i u izvještaju BfV-a konstatira da je praktički nemoguće empirijski dokazati jesu li zabrane djelotvorne ili pak organizacije potiču da razvijaju kreativne strategije i prilagođavaju se novim okolnostima. No isto tako, u izvještaju se konstatira da je u periodima kada zabrane nisu primjenjivane bujao i broj ekstremno desnih organizacija, dok zabrane, s druge strane, ‘u pravilu dovode do izolacije takvih organizacija u političkoj kulturi Njemačke’.
