Do ovog rata Gradina je bila nadaleko poznato selo. Nema sredovječnog stanovnika na potezu od Triglava do Vardara koji nije čuo za mjesto u kojem se rodio proslavljeni pionir-bombaš Boško Buha, mladi partizan i jedna od najvećih ikona Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji. Dolazile su ovdje raznim prigodama pionirske i omladinske delegacije iz cijele države, da u rodnoj kući i na bistu ispred osnovne škole koja je nosila njegovo ime, polože vijence i odaju počast narodnom heroju.
Boško je rođen 1926. godine u obitelji koja je, zajedno s većinom Srba, nakon uspostave NDH i ustaškog zuluma, već 1941. godine morala napustiti Gradinu. Spas su potražili u Srbiji gdje se Boško odmah pridružio Mačvanskom partizanskom odredu. Poginuo je 27. rujna 1943. godine nedaleko od sela Jabuke, kod Pljevalja u Crnoj Gori, kao borac 2. Proleterske brigade i vođa bombaškog odjeljenja kada je upao u četničku zasjedu. Danas u Gradini blijedi uspomena na hrabrog antifašistu – škola već odavno ne nosi njegovo ime, na rodnoj kući više nema spomen-ploče. Ostale su rupe od vijaka koji su je držali, a poprsje djeteta-heroja je traktorom odvaljeno i odvezeno u nepoznatom pravcu.
S koliko je samo sjete, prepričavali su to suborci, pa je taj fakat ostao zapisan i ušao u igrani film ‘Boško Buha’, mali bombaš pričao o slavonskoj ravnici i snu da će se nakon rata vrati u svoju Gradinu i tamo graditi mirnodopski život na poljoprivrednom imanju. S nostalgijom su, prisjeća se 83-godišnji Vladimir Beatović, isto tako zborili i ostali stanovnici Gradine koji su protjerani sa svojih ognjišta. U ovaj kraj doselili su nakon Prvog svjetskog rata iz hercegovačkih općina Gacko, Nevesinje i Trebinje. Beatovićeva obitelj izbjegla je nakon izbijanja rata u mjesto Rekovac, 24 kilometara južno od Kragujevca. Tamo su mu poginula dva brata i majka, a on se nakon rata vratio u Gradinu.
- Svi mi se čude kad danas pričam da sam i ja izbjeglica jer prvo pomisle na ovaj zadnji rat. Istjerani smo na Vidovdan 1941. godine, a devedesetih nisam htio nigdje ići jer za to nije bilo razloga, dosta mi je bilo jedanput da napuštam dom. Svoj sam na svome, nikome ništa nažao nisam učinio, bio sam dobar sa svima i to mi je spasilo glavu. Moja kuća nije propucana, na druge su pucali. Jedne večeri došla su njih trojica, ušli u moju kuću naoružani, pitali imam li oružja. Dao sam im lovačku pušku i pištolj koji su mi uredno vraćeni nakon rata. Drugi ljudi su se bojali tražiti svoje natrag, ali ja sam bio uporan – govori nam čika Vlado.
Prije 1991. godine ovdje je živjelo pedesetak srpskih obitelji. Prema popisu, bilo je 235 Srba, a danas su ostale tek četiri porodice. Uglavnom su otišli u Vojvodinu, mijenjajući kuće s Hrvatima iz Slankamena. Bilo je svakodnevnih zastrašivanja i pritisaka. Jedna je žena ubijena u bombaškom napadu, šest kuća je minirano, a dvije još i danas stoje srušene jer vlasnice krš ne mogu ili ne žele ukloniti.
- Kad šećem Gradinom i prolazim pokraj miniranih kuća teško mi je jer znam čega se ti ljudi odricali, kako su se mučili i patili da bi ih sagradili - kaže Vladimir.
Oni koji su ostali, brinu o crkvi i groblju. Pravoslavni parohijalni hram Svetog Mučenika Pantelejmona sagrađen je neposredno pred Drugi svjetski rat, a srušen je 1942. godine. Na mjestu starog hrama, pokraj groblja u južnom dijelu sela, 1988. godine započela je gradnja novog hrama kojem su podignuti zidovi svetišta. Zbog rata gradnja nije završena pa su zidovi sve do prošle godine bili obrasli u šiblje.
- Početkom četrdesetih i sada krajem osamdesetih održano je tek po jedno bogoslužje. Organizator gradnje bio je Milutin Beatović, zvona su naručena iz Sjedinjenih država. Narod je bio jako sretan, ali radost nije dugo trajala. Tako je bilo i sada, pred novo zlo. Kasnije su građu pokrali, sve razvukli - sjeća se Vladimir i naglašava: vjera i običaji od kada je svijeta ne mogu nestati pa koliko god se netko trudio da to zatre, nikad u tome ne uspijeva.
Prošle godine, crkva je konačno obnovljena donacijom Gradinjana koji žive u Srbiji, a 5.000 kuna izdvojila je Općina. Okoliš je pokošen i uređen pa se gotovo 500 ljudi okupilo 9. kolovoza na Svetog Panteliju, da s virovitičkim parohom Jovicom Gačićem proslave taj čin. Okupljanje je bilo nabijeno emocijama, jer mnogi su po prvi put nakon izbjeglištva došli u Gradinu, ali sve prošlo u najboljem redu. Unatoč pozivu, na skup nije došao nitko iz Općine, a lokalni HSP je u obnovi crkve vidio ‘skrivene namjere na tragu onih iz 90-tih godina prošlog stoljeća’ i medijima poslao opširno priopćenje tvrdeći da je ovaj ‘događaj bio u službi sijanja razdora između dva naroda, pretvaranje hrvatskih Srba u narod žrtvu, ali i aspiracija za teritorijem Republike Hrvatske, tzv. omeđivanje srpskih zemalja za budućnost, za nove prilike’. I tako dalje. No nitko se nije navukao na pamflet i huškanje pa je priopćenje ostalo gotovo nezapaženo.
Groblje se, kažu nam u Gradini sada uredno održava, ali unatoč molbama Vijeća srpske nacionalne manjine da općina postavi kontejnere za odlaganje komunalnog otpada i plastike, to još nije učinjeno.
- Ne tražimo puno. Ružno je vidjeti smeće po rubovima groblja, a osim estetskog to je i ekološki problem pa ne razumijem nezainteresiranost lokalne vlasti – kaže predsjednik Općinskog vijeća Gradine Goran Putnik.
O ovdašnjim Srbima i životu u Slavoniji nema puno pisanih tragova. Tek je nedavno, 2017. godine, poznati rukometni trener Risto Buha napisao monografiju i snimio film o Gradini i doseljenicima iz Hercegovine, u kojima tvrdi da je bila najrazvijenije selo u SFRJ. ‘Napravili su je Gačani, Trebinjci, Nevesinjci… Buhe, Zirojevići, Košutići, Rebići, Nenadići, Manjaci, Pušare, Šolaje, Borkovići…’- ustvrdio je Buha. Monografiju nismo čitali, a film nismo gledali. Kažu da traje tri sata i da je bogato dokumentaran. Puno je podataka o učesnicima dva svjetska rata iz Gradine, o srpskim dobrovoljcima koji su sa ruskog fronta do Sibira putovali željeznicom preko Kine šest mjeseci da bi stigli na Solunski front… Dokumente je tražio i u arhivama Talijanske ratne mornarice.
No nas je zanimalo prije svega da Gradina nije više ono što je bila prije Domovinskog rata - razvijeno i bogato mjesto. Dijeli sudbinu svih sela u Slavoniji iz kojih ljudi trbuhom za kruhom odlaze u bogate zemlje Europske unije.
- Imali smo 30 jutara zemlje, deset krava i konje. Otac je umro kad mi je bilo 16 godina pa sam od svoje desete na polju. Svaki sam dan po jutar zemlje orao plugom. Završio sam prvo srednju pa onda višu poljoprivrednu školu i nakon toga se zaposlio u PIK-u koji je sa 4.600 hektara bio gigant. U ono vrijeme imao je moderniju mehanizaciju nego mnogi danas. Nekad smo bili bogati, a sada smo jedna od najsiromašnijih općina. Vrag je došao po svoje, sve su pokrali i obezvrijedili - govori nam gospodin Beatović.
Razgovor opet vraćamo na nesretne ratove. Koliko god čovjek želio pobjeći od toga, ne može jer su tragovi svugdje oko nas, a najviše u ljudskim dušama. Slučaj obitelji Buha to zorno pokazuje. Boška su u prošlom ratu protjerali ustaše, a kao partizana ubili četnici. Pedesetak godina kasnije, Boškov nećak Nebojša (Nebojšin otac Pajo je brat Boška Buhe) poginuo je kao hrvatski vojnik, pripadnik 81. gardijske bojne iz Virovitice. Ubijen je prvog dana operacije Bljesak, u Cagama, mjestu koje se nalazi na cesti prema Lipiku, sjeverno od Okučana. Nije trebao ići u akciju jer je zbog ozljede oka na terenu imao operaciju i trebao je biti na bolovanju. Kad su vojnici došli u njegovu kuću da razduži mitraljez rekao im je: ‘Ne može, kud Garo, tud i ja’. Ime Garo dao je mitraljezu od kojeg se nije htio odvajati. ‘Baš je bio hrabar, kao njegov stric Boško. Neno je pucao iz mitraljeza, a Boško je bacao bombe. Valjda i dragi Bog takve dobre ljude mekanog srca hoće k sebi pa je zato uzeo i mog sina - kazala je novinarima njegova majka Jagica Buha koja je donedavno živjela u kući kojoj su obojica rođeni. Htjeli smo razgovarati s gospođom Jagicom, ali smo naišli na lancem i lokotom zabarikadirana vrata. Doznali smo da se razboljela i da sada živi kod kćeri u Đakovu.
- Ništa nema gore od nacionalizama. Poštuj svoje, cijeni tuđe, kažem ja. Ljudi su dozvolili da ih se izmanipulira i zato sa zabrinutošću gledam u budućnost jer svako malo netko izvuče ratne sjekire. Mnogim Srbima i mnogim Hrvatima rat je dobro došao. Sav šljam u takvim situacijama izađe na površinu. Naša povijest je tragična, uvijek govorimo ‘ne ponovilo se’, a ona se ponavlja i u tom ludilu moramo voditi računa kako biti čovjek pa uvijek govorim: Dobro radi, dobromu se nadaj - završava nam priču Vladimir Beatović.
Napuštamo Gradinu sa željom da na onoj kući, na koju se zato što je u njoj rođen partizanski narodni heroj i pucalo, jednog dana osvane spomen i na Boška i Nebojšu. I da vrate ono Boškovo poprsje kod škole i njemu dodaju Nebojšino. Ne zato da bismo izjednačavali kosti poginulih u raznim ratovima, nego kao podsjetnik na fascinantnu priču jedne obitelji i poruku da se zlo više nikad ne ponovi.
