U Hrvatskoj je, kao i drugdje, komunistički sustav koristio strah i neistinu kao načine djelovanja, rekao je nadbiskup Josip Bozanić na misi zahvalnici koja je u siječnju 2017. upriličena povodom 25. obljetnice međunarodnoga priznanja Hrvatske. Tom prilikom dometnuo je i da se komunizam ‘suprotstavljao hrvatskoj kulturi i osjećaju naroda’. Samo nekoliko mjeseci kasnije sisački biskup Vlado Košić, koji je od ranije poznat po filoustaškim izjavama kao što je ona da su sisački partizani ‘ubojice koji se slave kao neki veliki antifašisti’, gostovao je na promociji knjige akademika Josipa Pečarića o Marku Perkoviću Thompsonu. Košić je pred okupljenima izjavio da ustaštvo ne smatra fašizmom, već ‘organiziranim vojnim djelovanjem u obrani Hrvatske kao države’. Navedene izjave tek su manji dio onih koje dokazuju da se odnos Katoličke crkve prema Narodnooslobodilačkoj borbi nije promijenio u posljednjih 77 godina. Međutim, dobar dio klera ‘Stepinčeve crkve’ svih tih godina nije se previše zamarao što se među ‘sotonama’ i ‘ubojicama’ – komunistima i antifašistima – nalazi mnoštvo katoličkih vjernika, ali i svećenika. Naime, dio svećenika se u Drugom svjetskom ratu odmetnuo od crkvene hijerarhije i svrstao uz Narodnooslobodilački pokret.
Štabovima proleterskih brigada poslana je 1942. Titova naredba o ustroju vjerskih referenata zaduženih za vođenje knjiga poginulih i umrlih te održavanje vjerskih obreda u slučaju da narod to zahtijeva
O njima se malo toga zna jer su za vrijeme Jugoslavije bili u sjeni kolaboracije velikog broja svećenika s okupatorima i kvislinzima, a nakon osamostaljenja Hrvatske postali su neželjeni teret u procesu rehabilitacije ustaškog pokreta, a time i uloge Kaptola u Drugom svjetskom ratu. Tek je 1982. istraživač Ćiril Petešić predstavio knjigu ‘Katoličko svećenstvo u NOB-u 1941-1945’. U njoj se poimenično nabraja 75 katoličkih svećenika u Jugoslaviji koji su dali podršku NOP-u. Oni iza sebe nisu imali ni Vatikan, ni Kaptol, ni katolički tisak. Djelovali su kao pojedinci i uglavnom potajno. A nekima koji su bili simpatizeri partizana ili su s njima djelovali prijetilo se suspenzijama. Od spomenutih 75 svećenika, njih 52 bili su Hrvati, 21 Slovenac, a dvojica Poljaci. Neki od njih nisu doživjeli kraj rata, a nekolicina ih je pratila vjernike u zbjegove u El Shatt, kao i ranjene partizane koji su evakuirani u Italiju. U Petešićevom djelu navode se još 43 imena svećenika koji su ubijeni zbog suradnje s NOP-om. ‘To nije bio ‘običan’ akt rodoljublja i junaštva, nego svjestan akt prkosa, akt ‘disidentstva’ i ‘izdaje’, akt kršenja poslušnosti politici najvećeg dijela ili gotovo cjeline crkvene hijerarhije koja je bila ljuti protivnik komunizma, NOB-a i pomagač kvislinške tvorevine NDH i okupatora, i to sve jači što je rat više trajao i bližio se kraju, da bi u zadnjim danima rata zapravo bio najodlučniji’, napisao je Dušan Bilandžić, partizanski borac i ravnatelj Instituta za radničku historiju, u recenziji Petešićeve knjige.
Komunizam i katoličanstvo
Za razliku od fašizma i nacizma, komunizam je u Katoličkoj crkvi od početka viđen kao konkurencija, odnosno kao utopijska ideja da se potlačenima osigura raj na ovom svijetu, ali bez Boga. Godine 1937. papa Pio XI. osudio je ateistički komunizam enciklikom Divini Redemptoris. Ranije je napisao i encikliku kojom je osudio nacizam, ali je nije htio obznaniti dok nije objavio osudu komunizma. Godinu dana ranije u listu ‘Proleter’ Josip Broz Tito je objavio tekst ‘Komunisti i katolici’ koji se temeljio na odluci Kominterne o nužnosti razvijanja jedinstvenog antifašističkog fronta. ‘Ostavimo za sada na stranu spor o raju na nebu, borimo se zajedno s onima koji vjeruju u raj protiv pakla na zemlji, pakla čiji plamen obuhvaća i katolike i nekatolike’, napisao je Tito, koji je u istom tekstu pružio ruku katolicima ‘za zajedničku obranu mira i dobrobit čitavog čovječanstva, za zajedničku borbu za ravnopravnost i slobodu hrvatskog i slovenskog naroda, protiv šesto-januarskih fašističkih klika, za život dostojan čovjeka’.
Na drugom zasjedanju zavnoh-a 1943. u Plaškom svećenik Svetozar Rittig održao je značajan govor o ‘bratstvu i slozi srpskog i hrvatskog naroda’
Već 23. lipnja 1942. štabovima proleterskih brigada poslana je Titova naredba o ustroju vjerskih referenata zaduženih za vođenje knjiga poginulih i umrlih drugova i drugarica, populariziranje NOB-a i održavanje vjerskih obreda u slučaju da narod to zahtijeva. Na oslobođenom teritoriju održavala se nastava vjeronauka za one koji su htjeli, slavili su se vjerski blagdani, održavala se crkvena vjenčanja, obnavljali crkveni objekti, štitili sakralni spomenici. Osim toga, partizani su imali obrede za blagoslov partizanske zastave i vojničke crkvene zakletve. Tako je istarski župnik Kuzma Jedretić u Vodicama kraj Opatije blagoslovio partizansku zastavu Trećeg omladinskog bataljona ‘Olga Ban’. Zajedno s mještanima oduzeo je 1943. mnoštvo oružja talijanskim vojnicima, a u znak odmazde nacisti su im zapalili selo te su Jedretića, zajedno s još 17 seljana, poredali u vrstu za strijeljanje. Tako su stajali sve dok se nisu pojavili partizani i spasili ih od sigurne smrti. Jedretić je bio jedan od 56 svećenika koji su potpisali spomenicu Savezničkoj komisiji za razgraničenje Julijske krajine, a zbog svega je dobio i Orden zasluga za narod III. reda.
Zanimljivo je da je pitanje vjeronauka u školama revolucionarna vlast odlučila staviti na odlučivanje roditeljima. Već 1943. krčki biskup Josip Srebrnić zbog toga je uputio žalbu ZAVNOH-u, na što mu je odgovoreno da je ‘NOP demokratski pokret, pa se taj demokratizam provodi po čitavoj liniji javnog života’ te kako ne mogu dopustiti da se djeca roditelja koji to ne žele prisilno podučavaju nauku vjere. Tako je po oslobođenju Dalmacije Predsjedništvo prosvjete ZAVNOH-a u Šibeniku provelo anketu iz koje saznajemo da su na dan 29. prosinca 1944. u tom gradu radila 32 vjeroučitelja te da 12,5 posto gimnazijalaca i 43,4 posto osnovaca nije išlo na vjeronauk. U istom periodu u Splitu se na nastavu vjeronauka nije prijavilo 33 posto gimnazijalaca i 28 posto osnovaca.
Marksistički kružok Mariborske biskupije
Nakon što je Hitler Štajersku i Gorenjsku priključio Trećem Reichu, te slovenske pokrajine našle su se pod okrutnom okupacijskom vlasti. Kako je zabranjen slovenski jezik, donesena je odluka da se svećenici iz Slovenije presele u NDH, kao i da se pravoslavni svećenici iz NDH presele u Nedićevu Srbiju. Već u prvoj godini okupacije iseljeno je oko 400 svećenika Mariborske biskupije. Mnogi od njih poslani su u nacističke logore, 12 ih se pridružilo partizanima, od čega su sedmorica poginula u borbama. Objašnjenje za relativno velik broj svećenika-partizana iz Mariborske biskupije leži u činjenici da je pri njoj djelovao marksistički kružok koji je vodio Jože Lampert. On je još za Kraljevine Jugoslavije bio trn u oku žandarima i crkvenoj vlasti zbog organiziranja Seljačko-radničkog pokreta pa je istjeran iz Dravske banovine. Potom je dobio mjesto župnika u Dabru kraj Otočca, a kad je izbio rat, povezao se s NOP-om. Nakon što su mu ustaše 1942. uništili stan, Lampert se priključio partizanima. Slovenska delegacija posjetila ga je 1943. u Otočcu te ga pozvala da sudjeluje na poznatom zboru u Kočevju, odnosno prvom slovenskom parlamentu. Povjerena mu je dužnost vjerskog referenta XIV. divizije, zbog čega ga je suspendirao ljubljanski biskup Rožman, vjerni nacistički i fašistički kolaboracionist. Na inicijativu savezne vlade, Lampertu je nakon oslobođenja ukinuta suspenzija.
Grupa svećenika iz sjeverne Dalmacije objavila je 1943. rezoluciju kojom je osudila okupacijske vojske i objavila podršku partizanima i uključenju Hrvatske u jugoslavensku državu
Ustaše su zatvorili tridesetak slovenskih svećenika, a osmorica od njih nisu preživjeli logor Jasenovac. Već početkom 1942. ubijeni su Franc Rihar i Jakob Sem, a pred sam kraj rata ubijen je i Franc Orešnik. Njihova sudbina ostala je zapisana u memoarima Antona Rantaša koji je u Jasenovcu završio zajedno s Francom Groblerom, Francom Kačom, Janezom Kodričem, Anzelmom Polakom i Janezom Rančigajem. Nisu očekivali da će tamo završiti, već su mislili da ih kao ‘pokoru za partizanstvo’ šalju katoličkim monasima u Banju Luku. Po dolasku u logor su ih opljačkali, skinuli do gola, ošišali i obrijali. Zbog svakodnevnih radova na kiši bili su potpuno iscrpljeni, a Rantaš je obolio od dizenterije, što mu je na kraju spasilo život. Od iscrpljenosti se 17. listopada 1942. nije mogao ustati pa su ga redari ostavili u baraci. Petorica drugih otišli su na nasip odakle se više nikad nisu vratili. Zbog ubojstva sedam slovenskih svećenika u Jasenovcu zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac je 24. veljače 1943. poslao protestno pismo Anti Paveliću. Iz tog pisma dolazi poznati citat: ‘Ovo je sramotna ljaga i zločin, koji vapi u nebo za osvetom, kao što je i čitav jasenovački logor sramotna ljaga za NDH.’ S obzirom na to da se radilo o privatnom dopisu, za taj njegov najžešći čin osude ustaških zločina javnost nije znala.
U službi istarskog naroda
Istra ima poseban odnos svećenstva i NOP-a jer je tamo antifašistička borba trajala još od 1920-ih. Pojedini izvori pokazuju da je 70 posto istarskih svećenika podupiralo partizane. Ljubo Drndić, pokretač NOP-a u Istri, posvjedočio je da su ‘kuće župnika bile sigurno sklonište aktivista’. Svećenici su sudjelovali i u radu Narodnooslobodilačkog odbora za Istru kad je to tijelo 1943. uputilo proglas o ‘priključenju matici zemlji i ujedinjenju s ostalom hrvatskom braćom’. Zbog velikog odaziva u partizane, bio je velik i broj žrtava. Udruge antifašista Rovinjštine na kanfanarskom trgu i danas polažu vijence za don Marka Zelka, kojeg su 9. veljače 1944. objesili nacisti. Zelko je Kanfanar spasio od spaljivanja, kao i živote preko dvije stotine uhapšenih mještana, no to je platio svojim životom.
Župnika Grdosela Šimu Frlića nacisti su odveli u zatvor u Trst i tamo ga pretukli na smrt. Pokopao ga je don Božo Milanović koji je u Trstu živio do oslobođenja i kojeg je Tito nakon rata odlikovao. Njega je nedavno u žižu javnosti vratila predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, pripisujući mu ključnu ulogu u pripojenju Istre matici zemlji. No činjenica je da je njegova važna uloga započela 1946., kad je Istra već bila oslobođena.
Prvoborac Rittig
Budući da je bio član predsjedništva ZAVNOH-a, Svetozar Rittig najpoznatije je ime među hrvatskim katoličkim svećenicima u NOB-u. Manje je poznato da je njegova borba s Pavelićem počela još 1929. Te je godine u govoru na sjednici Gradskog vijeća u Zagrebu osudio ciljeve ustaškog pokreta za koje je Pavelić bio spreman Dalmaciju prepustiti Italiji. Već koncem lipnja 1941. nadbiskupskoj oblasti je prenesena odluka da se Rittiga mora uhapsiti, pa je otišao u Novi Vinodolski, koji je tada bio pod talijanskom okupacijom, i tamo stupio u kontakt s NOP-om. Nakon pada Italije donesena je odluka da se Rittig pridruži ZAVNOH-u. Međutim, dan uoči njegovog dolaska u Otočac, u kojem su tada boravili članovi AVNOJ-a i ZAVNOH-a, ustaše su napali taj grad. Narednog dana, kad su se partizanske snage zajedno s Rittigom vratile u Otočac, tamo su ih dočekali leševi partizanskih ranjenika. Prvi zadatak u partizanima mu je bio da zajedno sa župnikom Grgom Starčevićem održi vjerski pogreb za 27 žrtava.
Na drugom zasjedanju ZAVNOH-a 1943. u Plaškom Rittig je održao značajan govor o ‘bratstvu i slozi srpskog i hrvatskog naroda’ kao putokazu budućim pokoljenjima, s obzirom na to da je Hrvatska ‘naša zajednička domovina, koju jednako ljubimo, pa zato za nju jednako i umiremo’. Taj govor objavljen je u Vjesniku Jedinstvene narodnooslobodilačke fronte Hrvatske, a štampan je i u izdanjima NOO-a za Hrvatsko primorje i Istru. Rittig je pri ZAVNOH-u obavljao ulogu koordinatora za vjerska pitanja s katoličkim i pravoslavnim svećenstvom na oslobođenom teritoriju. Održavao je i vezu s Nadbiskupskim duhovnim stolom u Zagrebu, pa je uoči ulaska partizana u Zagreb poručio nadbiskupu Stepincu da će partizanska komanda doći najprije k njemu te da se ulazak partizana u Zagreb dočeka zvonjavom crkvenih zvona. No nadbiskup Stepinac na svoj rođendan 8. svibnja 1945. nije pozdravio osloboditelje.
Institut, koji je Rittig 1952. osnovao u Zagrebu, nakon njegove je smrti preimenovan u Staroslavenski institut Svetozar Rittig, a njegovo ime iz naziva te institucije izbrisano je 1997. Slavko Mirković, novinar i suosnivač Matice hrvatske u Slavonskom Brodu, 2011. nije uspio održati znanstveni skup i postaviti spomen-ploču na Rittigovu rodnu kuću u Slavonskom Brodu zbog, kako kaže, ‘raznih opstrukcija’. Svoju borbu za očuvanje sjećanja na slavnog sugrađanina opisao je u članku na lokalnom portalu SBperiskop. Najzanimljiviji je bio njegov pokušaj da zatraži misu za 50. godišnjicu Rittigove smrti u crkvi sv. Marka u kojoj je nekoć bio župnik. Na to mu je dežurna časna sestra odgovorila: ‘Je li to možda onaj partizan? Mi njega ne volimo, a ne vole ga ni naši župljani. Zbog tog partizana i mise za njega uopće ne trebate u ponedjeljak ovdje tražiti župnika.’ Nešto kasnije u crkvi mu je prišao jedan gospodin i kazao: ‘Slušam vaš razgovor s dežurnom časnom. Pa kud ste vi to, dragi gospon, zabludili. Ma kakvi partizani, antifašisti, Rittig, sve je to bezbožna banda zločinaca. Kako bi nam bilo lijepo da su nam ostali naši ustaše i Reichswehr, naša zaštita od komunista, pa nam se komunisti sada opet ne bi nadmetali za vlast i predsjednika države.’ Ni moderna hrvatska historiografija nema milosti prema liku Svetozara Rittiga. U radu ‘Svećenik ministar u komunističkoj vladi’ povjesničar Miroslav Akmadža naziva ga ‘jednom od najkontradiktornijih crkvenih osoba 20. stoljeća u Hrvatskoj’, a sve njegove akte objašnjava opaskom da je bio ‘zaljubljenik u jugoslavensku ideju’.
Borbeni Dalmatinci
Ništa bolje se Katolička crkva ne odnosi ni prema fra Ivanu Tomasoviću koji je bio župnik u Miljevcima kraj Drniša. Od samog početka je provodio partizane kroz taj kraj i služio kao veza rukovodstva drniškog NOP-a sa Šibenikom. S Tomasovićem je u partizanima zajedno živio i radio prota Ratko Jelić. Kad bi partizani ušli u selo s pretežnom pravoslavnim življem, pred narodom bi govorio prvo Jelić, a onda Tomasović i obratno. Narod ih je izvanredno prihvaćao. Danas se na stranicama župe Miljevci pitaju ‘zašto Provincijska uprava takvoga čovjeka nije isključila iz zajednice’ i neutemeljeno ga optužuju za strijeljanje zarobljenih ustaša i domobrana nakon oslobođenja mjesta. Njegovo se pristupanje NOB-u objašnjavaju ‘zadojenošću jugoslavenskom idejom’, a kao krimen mu se stavlja to što je organizirao partizanski pokret, povezao se sa Srbima iz Nos Kalika i Drniša kao i miljevačkim komunistima. Kako bi otvoreno negirao ustaški genocid i veličao kvislinšku NDH, fra Žarko Maretić, autor članka o povijesti Miljevaca u Drugom svjetskom ratu na župnim web stranicama, kao reference koristi knjigu ustaškog stožernika Ive Rojnice koji je provodio holokaust u Dubrovniku, pamflet Ante Pavelića ‘Hrvatska pravoslavna crkva’ i Tuđmanova ‘Bespuća povijesnih zbiljnosti’.
Historijski revizionizam najviše je nagrizao spomen na fra Karla Ćuluma kojem je borački savez podignuo spomen-ploču ispred crkve u Zavojanima kraj Vrgorca s natpisom: ‘U ovom mjestu je živio i radio fra Karlo Ćulum župnik koji je zbog aktivnog učešća u Narodnooslobodilačkom pokretu zvjerski ubijen od ustaša 25. maja 1943 god. U znak sjećanja ovu spomen ploču podiže mjesni odbor SBNOR Zavojane, jula 1961 god.’. To je očito strašno izjedalo aktualnog župnika fra Marka Bitangu pa je napisao tekst u kojem tvrdi da su Ćuluma ‘ubili komunisti – partizani’. Kao i mnogi drugi spomenici NOB-u koji se konstanto nalaze na meti napada, nedavno je devastirana i spomen-ploča s njegovim imenom.
Kad se govori o svećenicima u Dalmaciji, mora se istaknuti Proglas katoličkog svećenstva i učiteljstva sjeverne Dalmacije. Grupa od 12 svećenika iz sjeverne Dalmacije i osam učitelja objavila je 29. prosinca 1943. rezoluciju u kojoj su osudili okupacijske vojske, ustaše, četnike i jugoslavensku izbjegličku vladu, i objavili svoju podršku partizanima i uključenju Hrvatske u federativnu jugoslavensku državu. ‘Obraćamo se svima onima, koji su sposobni da nose oružje, da stupe u NOV i time omoguće što skorije oslobođenje svoga naroda i domovine’, poručili su u proglasu.
Iz razgovora s antifašistima Zoranom Restovićem i Jurom Krstulovićem saznali smo da gotovo svako dalmatinsko mjesto ima priču o župniku i časnoj koji su pomagali NOB. Sutomišćica na otoku Ugljanu sjeća se 1. kolovoza 1943. Toga su dana fašisti postrojili stanovnike pred teške mitraljeze. Zahvaljujući don Ivanu Blasiću, koji je izašao pred njih, na kraju nitko nije ubijen, no pretučeno je desetak mještana, zapaljene su pojedine kuće, a sedmorica omladinaca poslani su u logoru na Molatu. Dalmatinski narod koji je završio u zbjegu u El Shattu sjeća se Bračanina don Andre Štambuka, svećenika hvarske biskupije koji je bio u Centralnom odboru zbjega te iznimno dobro organizirao prosvjetni odjel. Na Korčuli su svećenici i časne sestre u samostanu organizirali prikupljanje starog željeza kako bi partizani mogli proizvoditi ručne bombe ‘kragujevke’. Tišnjaski župnik don Ante Berak bio je veza za odlazak u partizane i aktivno je pomagao NOB, a tvrde da je po završetku rata po kazni poslan u misiju u Čile.
U Marini se nalazi samostan iz kojeg su četiri časne sestre otišle u partizane, tri su poginule, a jedna se vratila da bi nastavila živjeti kao domaćica. Biokovski-mosorski partizani sjećaju se svećenika koji je dolazio iz Makarske da bi ih vjenčavao i koji je bio veza za odlazak u partizane. Partizanski svećenik je bio i starigradski župnik don Ante Adžija, brat narodnog heroja Božidara Adžije. Štitio je pravoslavce i surađivao s partizanima, a ubijen je 1944. nakon zajedničke akcije zaposjedanja Starigrada od strane ustaša s Paga i Nijemaca i četnika iz pravca Obrovca.
Partizanski franjevci
U Čučerju, samo petnaestak kilometara od Kaptola, lokalni župnik don Ivo Suić surađivao je s NOP-om. Njegov dnevnik, objavljen 1958. godine, otkriva kako je hranio i skrivao partizane koji su djelovali po Medvednici. Nakon što su partizani ubili dvojicu ustaških časnika, u selo je stigla kaznena ekspedicija i pozatvarala 50 seljana u školi, a pojavio se čak i sam poglavnik. Dva dana kasnije, 7. listopada, u centru Čučerja obješeno je 20 talaca iz zagrebačkih zatvora, a među njima je bila i ‘trudna učiteljica’. Iako mu je zapovjednik kaznenog odreda zabranio da zakopa obješene taoce, on ih nije poslušao. Spomen-ploča koja je podsjećala na taj ustaški zločin, a koja se nalazila na staroj školi u Čučerju, uklonjena je početkom 1990-ih. U ratnom dnevniku tadašnjeg političkog komesara, a kasnije i generala Ivana Šibla može se naći i šaljiv odlomak o svećeniku Josipu Kockoviću, članu Izvršnog odbora JNOF-a za Moslavinu, za kojeg Šibl kaže: ‘Narod ga voli i poštuje, doduše ne baš radi svetog života već što umije s ljudima, a kažu da je u mlađim danima umio i sa ženama… Kad drugi piju, pije i on. Kad drugi kunu, kune i on. Kad drugi bježe, bježi i on. Dakle, pravi narodni svećenik!’
Nesrazmjeran je bio postotak franjevaca među svećenicima-suradnicima NOB-a. Ključnu ulogu u tome imalo je pismo Uprave Franjevačkog reda franjevcima na području NDH od 24. srpnja 1941. u kojem se poziva na zaštitu progonjenih Srba, Židova i ostalih te se zabranjuje članstvo u Ustaškom pokretu. Prevladavajuća struja u Franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj ostala je vjerna uputama i na vrijeme je prepoznala zločine ustaške ideologije. Ugledni franjevci poput fra Josipa Markušića i fra Bone Ostojića sudjelovali su na Drugom zasjedanju AVNOJ-a, a tijekom rata u Jajcu su spašavali taoce, pravoslavce i Židove. Stoga su od Josipa Broza Tita odlikovani Ordenom bratstva i jedinstva I. reda. Danas njihov duh još živi u riječima i djelima fra Marka Oršolića, fra Drage Bojića i fra Ivana Šarčevića.
Partizanski hodže i popovi
U NOP-u je sudjelovao i niz vjerskih službenika islamske i pravoslavne vjeroispovijesti. Jedan od istaknutijih je Zahir Havić, hodža iz Slatine kraj Foče. Četnici su između 1941. i 1943. ubili oko 90 stanovnika njegovog rodnog sela, od čega 30 djece. Ustaše i nacisti nastojali su da muškarce iz muslimanskih sela koja su bila izložena takvim pokoljima regrutiraju u svoje redove, no hodža Havić je s grupom mještana u veljači 1942. pristupio Prvoj proleterskoj brigadi. Nakon Bitke na Sutjesci Havića su uhvatili ustaše i predali ga Nijemcima, koji su ga sproveli u logor na Starom sajmištu, gdje je ubijen. Četvorica vijećnika AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a bili su imami: Mehmed Mujkić, Halil Sarajlić, Omer Maksumić i Sulejman Topić. Prije nekoliko godina u javnosti se pojavila priča o slici autora Aleksandra Lucijana koja prikazuje kako nacisti odvode na strijeljanje imama Smaila Buljubašića, na čijoj ahmediji sija crvena petokraka. Slika prikazuje stvarni događaj iz siječnja 1943. godine, kad su nacisti i ustaše upali u selo Vrnograč za vrijeme Četvrte neprijateljske ofenzive te pobili vijećnike NOO-a. Dolaskom na vlast Stranke demokratske akcije (SDA) sa slike je skinuta zvijezda, no prije nekoliko godina je rekonstruirana te sad krasi Gradsku vijećnicu u Velikoj Kladuši.
Pravoslavno svećenstvo je doživjelo gotovo potpuni progon iz NDH već u prvoj godini rata. Od njih 577 ubijeno ih je 217, a 350 je deportirano u Srbiju. Partizane je podržala manja grupa pravoslavnih svećenika iz Crne Gore koja je 1942. na Tjentištu objavila deklaraciju kojom se poziva na likvidaciju pomagača okupatora i na podršku NOP-u. Sličnu deklaraciju objavila je i grupa srpskih pravoslavnih svećenika koja se 15. studenoga 1942. okupila u selu Jasenici u zapadnoj Bosni. Na skupu su sudjelovali svećenici, studenti teologije i sjemeništarci koji su služili kao vjerski referenti ili borci u partizanskim jedinicama. Najistaknutije mjesto među pravoslavnim svećenstvom u NOB-u imao je Vlada Zečević koji je obnašao brojne dužnosti: bio je zamjenik političkog komesara Valjevskog partizanskog odreda, član Vrhovnog štaba NOV-a i POJ-a, Izvršnog odbora AVNOJ-a i Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije te povjerenik Vjerskog odsjeka Prvog zasjedanja AVNOJ-a. Uz sve to imao je i važnu ulogu u širenju istine o četničkoj kolaboraciji i zločinima okupatora među narodnim masama.
