Putovi prema banijskim selima ponegdje su strmi i blatnjavi, ponekad i bez oznaka. Zađete li šumskim stazama u potrazi za ljudima kojima je potres srušio i oštetio kuće, kako biste ih upitali za zdravlje ili potrebnu pomoć, mogli biste ostati bez mobilnog signala, pritom i zalutati, no takve se rijetke epopeje ipak sretno završe. Psihijatrica Ružica Vušković ondje je prvi put. Pokraj nje promiču Gornja i Donja Bačuga, Banski Grabovac, Pecki, Luščani... Pogledom obuhvaća krajolik i pomisli: ni minula trauma nije uspjela dokrajčiti banijska sela. Puno smo čvršći i snažniji nego što mislimo.

Ova psihijatrica je jedna od brojnih volonterki i volontera medicinskih timova, koji su pohitali pomoći nastradalom narodu kako bi se lakše nosio s novonastalim životnim okolnostima. Dosadašnji je radni vijek provela u SAD-u, pomažući socijalno ugroženim skupinama, a psihoterapijski je pomagala doživotnim zatvorenicima i Navajo Indijancima. Zato povlačimo paralelu između stanovnika Banije s potonjima: gradići poput Petrinje i Gline, njihova sela i zaselci, posebno od rata naovamo, dakle mnogo prije velikog potresa, životare na društveno-političkim marginama, ne vlastitom krivicom, pri čemu je prirodna katastrofa velik dio ljudi trenutno primorala na život u šatorima i kontejnerima, baš poput sjevernoameričkih Indijanaca, kojima je takav životni stil u rezervatu (i)pak uobičajen zbog njihovog vjerovanja u vlastitu božansku povezanost sa zemljanim tlom.

Psihijatrica Vušković zasad je obišla petnaestak obitelji s područja Petrinje i susrela se s pedesetak ljudi. Kod njih je primijetila nesanicu i anksioznost, pomalo i strah od nesigurne budućnosti. I bez obzira na trenutne životne okolnosti, uz nadalje učestalu trešnju tla i nadošlu zimu, većina stanovnika kontrolirano podnosi svoje stanje.

- Ljudima trebaju sigurnost i povjerenje, da osjete da nisu sami i zaboravljeni. Naš tim s Banije nije naišao ni na koga kome je trebao viši stupanj njege u smislu hospitalizacije. Reakcije ljudi nisu izlazile iz okvira očekivanih na postojeće traumatske događaje. Ohrabrujuće je da su svi otvoreni za razgovor i prihvaćaju pomoć. Naša je uloga prije svega napraviti dobru trijažu kako nam ne bi promaknuo nitko tko bi potencijalno zahtijevao hospitalizaciju - kaže za Novosti Ružica Vušković.

Ljude je prije svega važno educirati: ne možete li lako zaspati noću, pokušajte spavati preko dana, jer san je beskrajno važan za mentalno zdravlje. Možda je takav koristan savjet najteže provediv. Pa ipak, važno je imati na umu da je ponekad više od ičega drugog ljudima korisno preporučiti melatonin, valerijanu ili čaj od kamilice.

- Moramo biti pažljivi s našim intervencijama i davanjem psihofarmaka. Najvažnije je da nakon svake intervencije imamo adekvatan follow up, odnosno daljnje praćenje ljudi koje smo obradili - ističe psihijatrica Vušković.

S druge strane županije nalaze se jedna vodenica, zatim upečatljivo stablo, potom treba prijeći preko brane dabrova, što ju je konstruirala ta životinja izmijenivši pritom vodeni tok; onda, dakako, strmom blatnjavom cestom gdje automobil gubi svoju namjenu. Iz blata do koljena specijalizantica psihijatrije Sara Medved pristiže do jedne mnogočlane obitelji, pokušavajući doznati na koji način im može pomoći. Raspituje se kakav im je kratkoročni plan smještaja, očekuju li neku drugu pomoć, imaju li potrebu da ona osobno još nekog obavijesti o hitnosti dostave zamjenske kućice za život jer je njihova trenutno neupotrebljiva.

Dosadašnje banijsko iskustvo govori nam da se ljudi rijetko primarno tuže na psihičke teškoće, jer zasad imaju važnijih briga: pitaju se gdje će spavati, što će jesti i odjenuti – ističe psihijatrica Sara Medved

Na terenu nailazi na ljude koji se nakon potresa, gubitka kuća i poslova nalazne u akutnom stanju stresa. Čak i osobe koje bi mogle prespavati u kući, koja je nakon potresa ostala donekle čitava, ipak spavaju u automobilima ili kombijima. Sve osobne, njima bitne stvari drže izvan kuće i spremni su na evakuaciju u svakom trenutku. Netko čak spava u sjedećem položaju, katkad s nogama blago povinutima prema bradi. Tako se najbrže može reagirati na potencijalnu opasnost. Spremaju brzu hranu da ne borave previše u kuhinjama. Oni su svoje ponašanje prilagodili najmanje riskantnom scenariju. Nakon svega su najrizičnije osobe sklone suicidalnim mislima. Srećom su rijetke. No svejedno, liječnicima je velik izazov reagirati na vrijeme, prepoznati više ili manje očite simptome. Nije neobično da je potres samo pogoršao već otprije narušeno zdravlje takve osobe.

Naša sugovornica otkriva da joj dosadašnje banijsko iskustvo govori da se ljudi rijetko primarno tuže na psihičke teškoće, jer zasad imaju važnijih briga: pitaju se gdje će spavati, što će jesti i odjenuti. Uglavnom se žale na napetost, anksioznost i nesanicu, što je i razumljivo.

- Ne smijemo psihijatrizirati takve situacije i davati tek tako lijekove. Za te ljude nije sigurno da uz sedative spavaju kao "klade", jer ih to može priječiti u evakuaciji nakon mogućeg novog potresa. Moramo pristupati zdravorazumski. Prisutna nesanica je katkad i protektivna. Tako dajemo određene preporuke za lakši san, poput melatonina. Postoje i druge farmakološke prirodne metode, ali i psihosocijalna podrška, koja će sugerirati da smo mi uz njih na terenu i da mogu dobiti svaku pomoć, što je ljudima od izuzetne važnosti - kaže Sara Medved.

Rad s djecom nakon proživljene traume posebno je osjetljiv. Djeca se, prema riječima psihijatrice Medved, u fazi akutnog stresa mogu nakratko vratiti u ranije faze razvoja, mogu postati regresivna: mnoga od njih nisu se već duže vrijeme vidjela s drugom djecom niti su s njima zapodjenula kakvu vršnjačku igru. Ostaje im tek da podragaju mačku, psa ili kakvu drugu domaću životinju, pa pronađu u tom činu dodir utjehe i psihičkog mira. Takvu će djecu trebati ponovno obići, osluškivati i nadalje pratiti njihovo stanje. Promatrajući odrasle djeca upijaju strah, pa je jako važno da dijete prepozna da se roditelj može nositi s traumom.

Psihijatar Hrvoje Handl, također jedan od volontera iz mobilnog tima Hrvatskog psihijatrijskog društva, iščitava traumu u dječjim crtežima. Potom s njima razgovara o nacrtanim ljudima, kućama, raspadnutom namještaju, o tome zašto borave izvan kuće. Crteži otkrivaju dječje izvore nade koji se mogu prepoznati u obliku sunca, lustera, svjetlosti ili osmijeha na nečijem licu.

- Kad vam dijete kaže da mu je žao omiljene igračke jer se raspala u potresu, vidim u tome znak da se ono zapravo raspalo u sebi. S djecom će trebati nastaviti sustavno raditi i to sa svim uzrastima. Također im pokušavamo dati neki alat za relaksaciju poput disanja, dakle opuštanje primjereno njihovoj dobi. Ti su alati vrlo važni jer uz pomoć njih mogu podnijeti napetost i užas koji ih uhvate u trenucima potresa. Oni su sjajni učenici i već imamo rezultate koji se vide na terenu. Roditelji koji se bolje znaju nositi sa strahom i boli uče djecu da se to može podnijeti. Zato se cijela obitelj treba učiti spomenutim alatima. Snaga zajedničkog rada na postizanju mira može biti ljekovitija od svih psihoterapija - ističe Hrvoje Handl.

Hrvoje Handl (FOTO Marko Lukunić/PIXSELL)

Novo jutro na Baniji najavljuje magličasto sunce, koje će otkriti nove ruševine, ali i nade. Statistička, gotovo zadana predviđanja nakon prirodnih katastrofa poput zadnjeg potresa kazuju da bi oko 20 posto populacije moglo biti pogođeno ozbiljnim psihičkim tegobama, dakle svaka peta osoba: riječ je o problemima funkcioniranja u poslovnom ili interpersonalnom smislu.

Kad vam dijete kaže da mu je žao omiljene igračke jer se raspala u potresu, vidim u tome znak da se ono zapravo raspalo u sebi. S djecom će trebati nastaviti sustavno raditi, i to sa svim uzrastima – govori psihijatar Hrvoje Handl

I eto liječnika već u novom dvorištu. Iz kućice izlazi blijeda i naočigled prestrašena osoba s dozom nelagode i straha, pokušavajući iz samo sebi znanog razloga prikriti takvo stanje. No što ga više skriva, to se ono jasnije otkriva. Psihijatar Handl skicira dnevnik negdje u svojoj memoriji: "Osjećate da se u kućici događa još života koji se ne želi, ne može ili srami pokazati. Ovo je njihov delegat. Polako otkrivate da ne može spavati, da se trza na svaki zvuk i svaku naznaku trešnje, da ga ponekad boli u križima, a ponekad u želucu, a katkad u cijelim leđima. Nastojite ponuditi neku riječ empatije, umirenja. Ponekad nemate osjećaj da uspijevate. Prolaze ljudi iz svih krajeva zemlje u raznim vozilima i pitaju: 'Trebate li najlona?' Odmah zatim: 'Imamo i jakne, trebate li njih?' Ili: 'Imamo hrane.' No oni već sve imaju. A nemaju zapravo ništa osim žive glave na ramenu i s njom su i sretni i silno nesretni. Date neki lijek. Napišete nalaz koji ćete uputiti njihovoj liječnici opće prakse."

Odlazi potom dalje, do neke druge kuće. Prolazi pored šume koju je uništio potres i pasa koji, kako kaže, više ne znaju čiji su. Ali zato ostaju upečatljive nove slike: neki čovjek, kojem je tavan propao nakon potresa, ulazi kroz njegov otvor i nekako se dovlači do svog kreveta, uzima pored njega razasute knjige, koje su očito vrijedne tog njegovog rizika. No promatrača i više od toga pogađa čovjekovo oduševljenje u trenutku dok otkriva da mu je ostala čitava štedna žarulja, koju potom spašava, sprema u džep jakne.

Liječnici također preporučuju terapiju suzama. I premda ima onih koji sebi predbacuju da stalno plaču i takvu emociju povezuju s vlastitom životnom nesposobnošću, plakanjem se energija traume prazni.

- Ljudi koji su nekog izgubili u ovoj katastrofi prirodno tuguju. Želim raditi sustavno s njima u skladu s drugom fazom koja će nadoći, a riječ je o grupnom sustavnom liječenju traume. Jako je bitno da ljudi plaču - ističe Hrvoje Handl.

Baniji je državna pomoć uskraćivana punih 25 godina. Barem u onom obimu zbog kojeg bi posebno mladi ljudi poželjeli ondje stati živjeti i raditi. Potres je svaku vrstu nebrige ogolio na svakoj cigli, nepostojećoj armaturi, nogostupu, šumskom putu. Primjećuju to i psihijatri koji su nam ovog puta dopali biti vodičima svojih i tuđih priča.

- Kao građanka sam zabrinuta za perspektivu tog kraja i dugoročni plan saniranja. Mislim da naše društvo nema adekvatan plan za takvo što. Dakle, zabrinjava me šira slika - naglašava Sara Medved.

Hrvoje Handl pak ističe da se boji daljnjeg egzodusa ljudi iz tog kraja, jer već svjedoči da neki mladi planiraju zauvijek otići, tražeći sigurnija mjesta za život i kod nas, ali i u inozemstvu. Postpotresno stanje samo je dodatni poticaj za takve odluke. Može se dogoditi da se takve odluke i ubrzaju u trenutku kad postojeći adrenalin na Baniji opadne, kad se tlo primiri i život zaokrene u monotoniju, a silna energija dobročinstva što se ondje nakupila krene popuštati, jer i to je svojstveno ljudskoj prirodi.

Baš tada može doći do pojačanih psihoza, pa je potrebno da su stručni timovi, i to ne samo liječnički, i dalje sustavno prisutni na terenu. No nevolja je, prema riječima psihijatrice Vušković s početka ove priče, što u 21. stoljeću nedostaje centralna državna organizacija koja bi koordinirala sve akcije i probleme vezane uz nastalu nepogodu. Nevjerojatno je, ističe ona, da nakon svega što smo prošli, i danas kao ravnopravna članica EU-a, nismo u stanju osigurati siguran smještaj za velik broj ljudi pogođenih potresom. Također ističe važnost dugoročnog i planskog ostanka na Baniji i pomoći tim ljudima, ali i potrebu da izvučemo neke korisne pouke za ono što nas tek čeka.