Drndavi bus vozio nas je kroz Jeruzalem dok smo se držali za ručke i upijali prve slike grada: palme, masline, kamene zgrade načičkane desecima klima uređaja i kilometrima kablova, jarmulku tj. kapicu na glavi Židova koji je sjedio uz prozor… Stajala je vojničkom disciplinom na glavi, učvršćena špangicom. Amerikanac s kojim smo putovali ju je očito promatrao s jednakom znatiželjom, jer je odjednom na sav glas, kao da jedini u busu znamo engleski, ispalio: "Dakle, oni te smiješne kapice učvrste ženskom špangicom! Uopće to nisam znao, izgleda urnebesno!" (Sveta) Zemljo, otvori se. Oživjelo je susramlje koje nam je već nanio dan ranije, kad je u izbjegličkom kampu svečano zaključio da bi "Palestinci i Izraelci trebali prestati ratovati", i oživjet će za par dana opet kad će u društvu stranaca nadmeno objašnjavati raspad Jugoslavije kao da i mi prvi put čujemo za to.
Upravo je to ono o čemu govori Joseph Kane u "Politici samopouzdanja": isticanje samopouzdanja kao vrijednosti same po sebi ne dovodi u pitanje naše izvore samopouzdanja već cementira status quo
Nisu svi, ni samo Amerikanci takvi – iako su postali karikaturalno utjelovljenje onog koji "nije svestan svoje nesvesti". To je onaj lik s faksa koji uvijek diže ruku i ima nešto za reći bez da išta kaže, to je grozomoran citat Marilyn Monroe "ako me ne možeš podnijeti u najgorem izdanju, ne zaslužuješ me ni u najboljem", to je proveren-za-sve Bane kojeg TV dnevnik forsira nešto, to je po svemu prosječna ženska koja sebe drži za desetku, to je besprizoran tip koji s 30 godina piše autobiografiju i dijeli mudrosti – zbog kojeg je Zuko Džumhur svojedobno preispitivao društvo u kojem svi mnogo govore, a ništa ne kažu, pitajući se žele li ljudi doista nešto reći ili samo biti na televiziji te konačno zaključivši da "nije sreća kad mladić od dvadeset godina hoće da uči pameti svog oca". To su oni koji pršte samouvjerenošću za koju čovjek ne vidi pokriće, pa zaključi kako su neke ljude roditelji možda ipak malo previše voljeli.
Sudeći po sve brojnijim glasovima i istraživanjima u psihologiji (naročito na Zapadu), nije riječ o cinizmu ostatka svijeta odraslog sa stražnjicom pod roditeljskom kuhačom. Riječ je o djelomično promašenoj ideji koja se rodila u Kaliforniji, poput pandemije proširila SAD-om, a potom pretvorila u svjetsku industriju u kojoj se godišnje obrnu milijarde dolara. Samopouzdanje.
Prije nego se učini da ovo ide u smjeru mega popularnog kanadskog psihologa čije-se-ime-na-ljevici-ne-smije-izgovoriti, a koji tvrdi da samopouzdanje kao takvo ne postoji, toliko duboko nećemo ići. Držimo se općeprihvaćene teorije o samopouzdanju kao ukupne slike koju pojedinac ima o sebi, osjećaju vrijednosti, unutarnjoj "sigurnosnoj mreži" koju je Maslow uključio u piramidu osnovnih ljudskih potreba. Čovjeku su potrebni priznanje i poštovanje drugih, ali i sebe – bez toga nema samoostvarenja, a vjeruje se kako doprinose sretnijem i ispunjenijem životu, kvalitetnim odnosima, lakšem suočavanju s izazovima… Shodno tome, vjerovalo se i kako je korijen mnogih psiholoških problema – nisko samopouzdanje. Time se 1960-ih bavio psiholog Nathaniel Branden, a od 1970-ih i razne udruge i nevladine organizacije, vjerujući kako nisko samopouzdanje šteti pojedincu te posljedično i cijelom društvu. "Možemo razviti društvenu vakcinu – samopouzdanje. Možemo se uzdići iz kriminala, nasilja, alkohola, droga, maloljetničke trudnoće, zlostavljanja djece, ovisnosti o socijalnoj pomoći, akademskih neuspjeha", izjavio je ekscentrični kalifornijski političar John Vasconcellos, (samo)uvjeren kako će jednim udarcem riješiti sto muha. Na njegovu inicijativu i lobiranje 1986. godine osnovana je radna skupina čiji je zadatak bio istraživati implikacije samopouzdanja te poticati isto. Premda se sve nekako odvilo navrat-nanos, bez dovoljno istraživanja koja bi potkrijepila nategnutu tezu i unatoč činjenici da su prvih godinu dana samo mozgali oko toga koja je definicija samopouzdanja, Vasconcellosova radna grupa dobila je budžet od oko 250 tisuća dolara godišnje i pažnju javnosti. Ljudi su se masovno javljali za volontiranje, podršku su pružili čak i oni koji su se do jučer rugali s idejom, a kad je velik dio medija svemu pristupio sa skepsom i porugom, Vasconcellos ih optužio da pate od, pogađate – niskog samopouzdanja.
No nije sve bilo uzalud. Ideje o prihvaćanju sebe su sigurno pomogle osnažiti i osvijestiti dio žena i pripadnika manjina ili marginaliziranih skupina
Počelo je kao dobra premisa koju bi osporavao samo sadist ili potpuna sirovina od čovjeka: kritiziranje, omalovažavanje i/ili previsoka očekivanja loše utječu na djecu te je važno postaviti dobre temelje za razvoj njihova samopouzdanja. No u jednom trenutku cijeli vlak otišao je u drugom smjeru. Škole su počele uvoditi nove dječje igre u kojima nema pobjednika i gubitnika, počele su se dijeliti medalje za sudjelovanje i ideje da djecu treba štititi od bilo kakve kritike, što su mnogi protumačili kao kapitulaciju i podilaženje koje će izazvati više štete nego koristi.
Od niza bizarnih primjera koje je u knjizi "SHAM: Kako je self-help pokret Ameriku učinio bespomoćnom" istaknuo američki profesor i novinar Steve Salerno (npr. činjenicu da su profesori u nekim saveznim državama poput Kalifornije i Michigana mogli dobiti otkaz ako "prouzrokuju da se učenici osjećaju loše" – što god to točno značilo i uključivalo), jedino je bizarnija ideja da se osobni i društveni problemi mogu u tolikoj mjeri depolitizirati i svesti na problem samopouzdanja. Zamislimo Baltimore i likove iz TV serija "Žica": Bodieja, D'Angela i Snoop kako igraju dječju igru za poticanje samopouzdanja i suosjećanja, kada si dobacuju loptu i komplimente. Kakve bi si to komplimente oni mogli dobacivati? Sve osim toga da je Bodie frajerski prebio konkurentskog dilera a Snoop kupila odličnu bušilicu za skrivanje trupala bila bi smijurija koja završava poput D'Angela. Dio tih maloljetnih dilera i loših učenika uopće nema problem sa samopouzdanjem jer ga grade na ulicama, u odnosima s drugim dilerima, stjecanjem moći nad drugima i sl. Upravo je to ono o čemu govori Joseph Kane u "Politici samopouzdanja": isticanje samopouzdanja kao vrijednosti same po sebi ne dovodi u pitanje naše izvore samopouzdanja već cementira status quo. Umjesto da financiraju programe poput Vasconcellosovog, vlasti bi se trebale zapitati koliko je strukturalnih i institucionalnih uzroka za nisko samopouzdanje, kao što su siromaštvo, rasizam, nezaposlenost, nedostatak perspektive…
John Vasconcellos, kalifornijski političar (Foto: Shimorani Kant)
Umjesto toga, skočilo se na instant površna rješenja. Samopouzdanje je postalo nacionalna opsesija, a mašinerija se proširila i na "odrasle" sfere. Tvrtke su angažirale savjetnike koji su tvrdili kako mogu motivirati radnike, knjižare su preplavile jeftine knjige o samopomoći, pokrenuti su seminari i tečajevi pod vodstvom onih koji nas ujedinjuju s Miroljubom Petrovićem u grimasi na spomen – life coacheva. Možeš biti što god želiš, ti si poseban, ti si predivan, bile su baby mantre uz koje smo ispratili 20. stoljeće, a koje su 2007. godine slavile punoljetnost u obliku " You're doing amazing sweetie!" – podrške, koju je iza kamera i reflektora izvikivala mama Kris svojoj kćeri Kim Kardashian dok je ova pozirala za Playboy. "Umjesto sretnih i ispunjenih pojedinaca, dobili smo generaciju narcisa!" tresnuli su novinari šakom o stol, a javnost se ohladila od ideje da će ogledala u kafićima s ofucanim motivacijskim porukama doprinijeti društvenoj promjeni. Ako su svi posebni, onda nitko nije.
Dio udruga i nevladinih organizacija nastavio je rad u optimističnoj vjeri, čak i nakon što su novija istraživanja pokazala da ne postoji direktna korelacija između samopouzdanja i određenih problematičnih ponašanja. Štoviše, brojni kriminalci i ubojice imaju lijepo mišljenje o sebi! Sve veći broj psihologa, poput Alberta Ellisa i Josepha Burga, kritizirao je ideju da će samopouzdanje samo po sebi biti garancija ili značajniji čimbenik uspjeha. Ako samopouzdanje nije utemeljeno u stvarnosti i zaslugama, teško će ga popraviti hvalospjevi i tepanja okoline. Takvo krhko, rentijersko samopouzdanje oslanja se na vanjske "hranilice" i izvore validacije. Upravo potraga za njima može uzrokovati depresiju i anksioznost, fokusiranost na sebe može narušiti međuljudske odnose, a kad pozitivna povratna informacija izostane, kula od karata se urušava. Lako će se dogoditi da izostanu kada čovjek izađe iz sigurne zone u stvarni život, jer baš taj iluzorni optimizam i samopouzdanje vode u precjenjivanje samoga sebe i konačno, poraz. Djecu ono može "zamrznuti" u uvjerenju da su dovoljno dobra i isklesana, što može dovesti do gubitka radnih navika ili straha od izazova tj. neuspjeha. Osobi koja je svjesna svojih slabosti prazne riječi mogu stvoriti još gori osjećaj jer je svjesna procjepa između onoga što se govori i što jest. S druge strane, stvarni uspjesi i ostvarenja mogu pozitivno utjecati na samopouzdanje, a iskrena povratna informacija više će pomoći i usmjeriti osobu.
No nije sve bilo uzalud. U medijima i široj javnosti je prepoznat je značaj razvoja (zdravog) samopouzdanja kod djece, ali i odraslih – ideje o prihvaćanju sebe su sigurno pomogle osnažiti i osvijestiti dio žena (primjerice u kontekstu nametnutih standarda ljepote) i pripadnika manjina ili marginaliziranih skupina. Samo, nakon svega ostaje osjećaj da se otišlo predaleko i promašio ceo fudbal. Stoga se u posljednje vrijeme govori o drugoj metodi koja ide linijom indiferentnosti i ideje psihologa Alberta Ellisa da se ljudi uopće ne bi trebali opterećivati time da su i jesu li vrijedni. Biti sposoban sagledati sebe, dobre i loše trenutke, imati za njih razumijevanja i suosjećanja, a opet slegnuti ramenima i zaključiti kao, opet, dobri stari Zuko: "Svi smo mi koješta."
U protivnom nam ostaje pitanje iz filma "Sjećaš li se Dolly Bell?", poznatog po Dininoj afirmaciji "Svakog dana u svakom pogledu sve više napredujem" i pokušaju da svom drugu, nervoznom zbog susreta s fatalnom Ljubicom, objasni: "Ne uči se hipnoza zbog toga. Hipnoza treba da promijeni svijet. Kad čovjek ostvari vlast nad samim sobom, pomoću svjesne autosugestije, razumiješ?". Na to mu ovaj odgovara: "Ma dobro to. A što ću ja sutra?"
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
