Dimenzije domaćeg izdavačkog pothvata kakav je objavljivanje prijevoda kapitalnog naslova političke teorije ‘Izvori totalitarizma’ Hannah Arendt (1906. – 1975.) – knjiga prvi put izlazi 1950. godine, završna verzija teksta objavljena je 1968. – na prvi pogled ne treba preuveličavati. Iz pristojnosti, možda, prema datumu ostalih svjetskih izdanja, zbog činjenice da je knjiga u izdanju beogradske Feminističke izdavačke kuće 94 objavljena 1998. godine ili činjenice da je tekst u cijelosti dostupan na internetu, na različitim jezicima i izdanjima.
Ipak, kako je kriterij dostupnosti teksta odavno, nažalost ili nasreću, devalvirao, u siromašnim kulturnim sredinama poput naše kulturni događaj je knjiga kojom izdavač nedvosmisleno dokazuje, bez obzira na datum prvog izdanja, plemenitu brigu za mentalno zdravlje najšireg kruga svojih čitatelja. Uvjerenje o prevenciji mentalnog zdravlja literaturom oduvijek je, podsjetimo se, izgledalo komično konzervativno. Sad nam se, međutim, čini da se skoro isplati biti patetičan u najavi ovog prijevoda Arendtove. Kažemo skoro, jer svako prekoračenje u žanrovski i politički nejasnom, raspršenom i površnom ‘arendtizmu’ kojim obiluje suvremeni, pogotovo publicistički diskurs, duboka je greška u tretmanu čitavog povjesničarskog, analitičkog, aktivističkog i literarnog posla što ga je autorica obavila. Studiranjem ‘Izvora totalitarizma’ u cijelosti, točno patetično kazano – prepuštanjem dijakronijskoj logici tog knjižnog tkiva, svaka se nepravda ili pomodno tretirana arendtovska ‘tezičnost’ ispravlja u korist konstrukcijske čistoće sistemskih problema, ali i u ime čistog literarnog užitka što je umnogome, posve logično, kastrirano prethodnim, domaćim izdanjem ‘Totalitarizam’ (Politička kultura, Zagreb 1996.), gdje je uz predgovor Žarka Puhovskog objavljen samo njegov treći, najcitiraniji i najprijeporniji dio.
Totalitarna ideologija, shvaćena po Arendtovoj kao zaključno devastirajući ali logično utemeljen poredak (dovršen klasnom razgradnjom u ‘društvo masa’), povijesno je determinirana ali i beskonačno manipulativna: čovjeka svodi na manipuliranog, neslobodnog, atomiziranog pojedinca
‘Totalitarizam’ Arendtove, koji u analitici i logici čitave studije predstavlja – a to je veoma važno – pažljivo izveden zaključak knjige kao ‘pojavu bez presedana, dalekosežnih posljedica’ u dijalektici suvremenog političkog mišljenja, uvriježio se kao jedino, opće debatno mjesto u određenjima ‘za’ ili ‘protiv’ Arendtove. Taj formalistički funkcionalizam ključnih pojmova Arendtove, naslijeđen uporabom zaključnog dijela ‘Izvora’, desetljećima cirkulira debatnom političkom analitikom uz učinak dvostruko kodiranog procesa: istovremeno postavlja Arendtinu definiciju totalitarizma (kao teoriju totalne dominacije putem ideologije i terora) kao osnovnu referencu, ali joj oduzima moć detaljne (auto)argumentacije, sadržane u vrlo kompleksnom analitičko-povijesnom korpusu prethodnih dijelova iste knjige.
‘Izvori totalitarizma’ u izdanju Disputa objavljeni su uz pedantan urednički rad i tročlanu redakturu prijevoda (Damjan Lalović, Žarko Puhovski, Luka Ribarević), prema izdanju iz 1968. godine, dakle uz sve autoričine predgovore dijelovima knjige. Ako je tek govoriti o plauzibilnom izdavačkom tajmingu, izgleda da nema boljeg povijesnog trenutka od podsjećanja na mišljenje, angažman i rad Hannah Arendt. Mediji širom internetskog svijeta, u ohrabrenju dostojanstva patnje izbjeglica u Europi, objavljuju posljednjih dana njezin tekst ‘Mi, izbjeglice’, izvorno objavljen 1943. godine. U Beogradu se, u sinkronicitetu s brojnim drugim europskim gradovima uključenima u projekt ‘Why Artivism’, krajem rujna u Centru za kulturnu dekontaminaciju održavalo maratonsko javno čitanje upravo ‘Izvora totalitarizma’ uz motivaciju Arendtine teze da ‘totalitarne ideje nadživljuju totalitarne režime’.
Arendtina pisma, tekstovi, dijelovi tekstova, citati ili tek motivi njezine biografije postali su najsigurnije diskurzivno (artističko, debatno, medijsko) oruđe u suočavanju sa suvremenim grozotama na tlu Europe: možda i zato što (prevladavajuća) liberalna čitanja Hannah Arendt njezino određenje sistema totalitarizma suprotstavljaju ‘liberalizmu en général’, kao grubu skicu čiju se točnost možda ne isplati ugrubo demantirati, ali se itekako isplati detaljno elaborirati. Naime, na neophodnu ograničavajuću upotrebu totalitarizma kao političke kategorije upozoravala je najprije sama Arendt (a onda i svi ozbiljni politički suvremeni analitičari, često s posve drugačijih političkih i argumentacijskih pozicija), ograničavajući pojam totalitarnog poretka na nacizam i staljinizam (jer ih određuje sprega ideologije i terora), a ne uvrštavajući, primjerice, talijanski fašizam. Pritom je itekako poznato (ali i sporadično zloupotrebljavano s političke desnice) da komunizam socijalističkog tipa, socijalizam Jugoslavije, uopće nisu bili u autoričinom analitičkom radaru, kao što se za njom često povlači teza po kojoj je ‘Balkancima’ kao pripadnicima malih naroda suspektno povijesno uvjetovano ‘pravo na nacionalnu državu’. Ulog u kritiku te, ali i svake Arendtine teze podrazumijeva, nasreću ili nažalost, dubinsku analizu svih (!) Arendtinih pojmova koje na temeljima povijesne (humanističke, filozofske, političke) tradicije po nepogrešivo argumentacijskoj niti gradi autorica u ‘Izvorima totalitarizma’.
Kako se, primjerice, prvo formativno mjesto analize kod Arendt ili proces ‘erozije političkog’ odvija pojavom antisemitizma i zatim uspostavlja ‘dvosmislenom emancipacijom Židova’ i ‘nesvodivosti’ Židova na klasu i sve ostale proizvodne odnose unutar bilo koje države, objašnjeno je u prvom poglavlju ‘Antisemitizam’. Kako se politička emancipacija buržoazije dogodila kroz ‘rasizam aristokracije’ protiv ‘nacije građana’, čime je došlo do rastakanja nacionalne države i kraja prâva čovjeka kao ‘slobodnog’ pojedinca, Arendt piše u drugom poglavlju o ‘Imperijalizmu’. Totalitarna ideologija, shvaćena po Arendtovoj kao zaključno devastirajući ali logično utemeljen poredak (dovršen klasnom razgradnjom u ‘društvo masa’), povijesno je determinirana ali i beskonačno manipulativna: čovjeka svodi na manipuliranog, neslobodnog, atomiziranog pojedinca. Teza o atomizaciji kao glavnom obilježju totalitarnog poretka, odsustvu bilo kojeg tipa solidarnosti među ljudima, važno je pak mjesto lijeve kritike Arendtine teorije. Iznikla na Arendtinoj nesklonosti prema marksističkim kategorijama rada (jer je ‘rad najmanje slobodna od svih ljudskih aktivnosti’), uz očito zanemarivanje društvene prirode pojma rada kod Marxa, kritika Arendtinog sistema totalitarizma pogađa, onda, u samu srž problema klase. U suvremenosti kapitalizma 21. stoljeća problematika ključnih stavova Arendtove samo se, vidimo, umnožava, zbog čega je dragocjeno svako novo čitanje.
