Prvi put u povijesti znanstvenici su otkrili aktivno curenje metana s morskog dna na Antarktici. Budući da je metan staklenički plin koji grije planet mnogo više nego što to čini ugljični dioksid, riječ je o pojavi koja će utjecati na ubrzavanje procesa globalnog zagrijavanja. Rizik od mogućnosti curenja tog plina već dugo brine znanstvenike, koji su ranije ustanovili da ga pojedini mikroorganizmi konzumiraju i tako sprječavaju njegov odlazak u atmosferu. No kako se navodi u radu troje znanstvenika objavljenom prošlog tjedna u časopisu The Royal Society, to nije slučaj na Antarktici. ‘Nemamo dobre vijesti. Mikrobima je tamo trebalo više od pet godina da se uopće počnu pojavljivati, a čak i tad je metan nastavio ubrzano curiti s dna’, rekao je za The Guardian Andrew Thurber, profesor sa Sveučilišta države Oregon koji je sudjelovao u istraživanju.
Ogromne količine metana nalaze se pod morskim ledom, a procjenjuje se da se na teritoriju Antartike nalazi četvrtina ukupnih prirodnih zaliha tog plina. Američka svemirska agencija NASA je 2018. upozorila da na ubrzavanje procesa curenja utječe topljenje leda te da se takve pojave ranije nisu uzimale u obzir prilikom izrade klimatskih projekcija. ‘Naši rezultati sugeriraju da se točnost budućih globalnih klimatskih projekcija može poboljšati računanjem vremena koje će mikrobnim zajednicama trebati da reagiraju na nove količine metana’, zaključili su znanstvenici u časopisu The Royal Society.
Curenje metana s morskog dna u vodama oko Antarktike ronioci su prvi put uočili 2011. u Rossovom moru. Kako bi detaljnije proučili ovu pojavu, na isto mjesto su se vratili pet godina kasnije. Budući da se Rossovo more još uvijek nije značajnije zagrijalo, istraživači smatraju da na taj proces ovaj put najvjerojatnije nije utjecalo globalno zagrijavanje. No ni tu hipotezu neće moći testirati u kratkom roku jer je njihov daljnji rad usporila pandemija koronavirusa.
Znanstvenici su ranije ovoga mjeseca upozorili i na opasnost od otapanja glečera Thwaites, koji se na zapadnom dijelu Antarktike proteže na površini od 120.000 kvadratnih kilometara. Početkom godine tim istraživača prvi je put uočio prisutnost tople vode u vitalnoj točki tog ledenjaka, koji mnogi nazivaju glečerom sudnjeg dana. Njegovim naglim otapanjem nivo svjetskih mora podigao bi se za više od pola metra, nakon čega bi se u ocean urušili i drugi ledenjaci zapadne Antarktike, pa bi nivo ubrzo porastao za dva do tri metra. Posljedice toga bi za mnoge obalne gradove bile katastrofalne. Posljednja mjerenja pokazala su da je temperatura mora na tom mjestu nešto već od nula Celzijevih stupnjeva, što je za dva stupnja toplije od prosječne temperature na tom dijelu. ‘To je jako loša vijest jer na takvom području ledenjak neće moći opstati’, rekao je David Holland, jedan od znanstvenika koji je proveo istraživanje.
Nivo mora nije se mijenjao dvije tisuće godina, odnosno sve do industrijske revolucije i pojačanog korištenja fosilnih goriva, što je utjecalo na porast emisije ugljičnog dioksida. Godišnja stopa porasta razine mora otprilike se udvostručila od 1990., a na tu pojavu utjecala je činjenica da se Antarktika i Arktik zagrijavaju brže od ostatka svijeta. Na Arktiku su ove godine temperature dosegle rekordne razinu – u lipnju je u Sibiru zabilježenu 38 Celzijevih stupnjeva. Takve temperature izazvale su brojne požare, zbog čega su ruske vlasti u sedam regija morale proglasiti izvanredno stanje.
Ubrzano otapanje leda ostavlja utjecaj i na brojne životinjske vrste. Ukoliko se globalno zagrijavanje nastavi postojećim tempom, znanstvenici upozoravaju da bi polarni medvjedi mogli izumjeti do kraja ovog stoljeća. Otapanje morskog leda prisililo bi te životinje da se presele na kopno, gdje bi ostale bez dominantnog izvora hrane. Smanjenje unosa nutrijenata u kratkom razdoblju bi dovelo do drastičnog pada njihove reprodukcije i utjecalo na njihovo preživljavanje. ‘Ako emisije stakleničkih plinova nastave rasti u skladu s dosadašnjom praksom, vrlo je mala šansa da polarni medvjedi opstanu bilo gdje u svijetu, osim možda na vrlo visokom Arktiku. Čak i ako emisije smanjimo na umjerenije razine, izgubit ćemo, nažalost, dio te populacije, posebno one koja obitava na samom jugu’, upozorio je Peter K. Molnar, glavni autor studije koja je objavljena u časopisu Nature Climate Change.
