Devet je mjeseci proteklo otkad je tvornicu slatkiša Kraš preuzela mesna industrija Pivac, a iz pogona na zagrebačkim Ravnicama još nisu počele izlaziti čokoladne kobasice ili bombonijere sa čvarcima, i jetrene karamele ili špek-vafli. No takve bi promjene u konditorskom asortimanu barem izazvale senzaciju, dok na sadašnja kudikamo dramatičnija zbivanja malo tko obraća pažnju. A čak osam od tih devet mjeseci u Krašu traje intenzivna prerađivačka djelatnost nad zatečenim mu radništvom, uz poneke ovdje neistražene recepture. I uzalud Radnička fronta (RF) tjednima upozorava na socijalno pogubne efekte takve proizvodnje, jer je pažnja naše medijske javnosti uglavnom potrošena još prošle jeseni, dakle, kad se pokazalo da Kraš ipak neće pasti u šape jednom tajkunu iz Srbije.
Umjesto toga, domogla su ga se trojica hrvatskih, pa je interes medija splasnuo čim je iz priče nestao potencijalni međunacionalni ogled. ‘Mi smo trebali pitati pošto industrija braće Pivac, ako je netko morao preuzimati nekog’, tumače nam Kraševi radnici s kojima smo u diskreciji porazgovarali o aktualnim previranjima iza tvorničke porte. ‘Naši proizvodni procesi, sofisticirana tehnologija, slavna tradicija i stabilno tržište, ukratko, jasno pokazuju tko je tko. No preko noći je ispalo da više ne možemo biti samosvojni, i sad se možemo samo nadati da nas novi vlasnik neće sve upropastiti’, nastavljaju oni koji su još lani bili u naizgled idealnoj poziciji strateškog partnera – velikog suvlasnika, naime – kompanije u kojoj rade. Sad pak kad ih se priupita zašto je presudni paket od 18 posto radničkih dionica uopće prodan, odgovor izgleda kao nam je čitavo vrijeme pred nosom.
‘Zato da bi bogataši postali još bogatiji’, slušamo dalje, ‘a samom Krašu to nije bilo nužno. Stvorio se pritisak i dojam da će nas otkupiti Nebojša Šaranović, i zatim valjda preseliti proizvodnju u Srbiju. Ljudi su tako zaplašeni pristali na sve, da ne ostanu bez udjela i radnih mjesta. Marica Vidaković, naša sindikalistkinja i prokuristica, upravljala je čitavim postupkom koji se odvio kao neko grubo iznenađenje. Trenutak prije izgledalo je da smo posve stabilni, pa najednom kao da propadamo. Danas nitko nema pojma je li to sve bilo nekako inscenirano, možda čak dogovoreno među svim tim pojedinačnim moćnijim akterima, samo da se izazove vanredna situacija i šok između nas oko 1600 zaposlenih. Spasili se nismo, nego se tek sad suočavamo s istinskim problemima, gubitkom radničkih prava i neizvjesnošću oko radnih mjesta.’
Još ćemo se vratiti na okolnosti uoči okrupnjavanja udjela Pivčevih do sadašnjih preko 50 posto dionica Kraša, ali prvo zaokružimo sliku posljedica tog momenta. Kako prepričavaju naši sugovornici, radnički predstavnici danas ponovno trže radničkim pravima: ‘Naše dioničarstvo, tzv. ESOP, žrtvovano je s izlikom da je to jedina preostala prilika da obranimo svoja radnička prava. No čim su Pivci preuzeli Kraš, ljude se počelo anketirati o umirovljenju. Bruto plaća smanjena je za gotovo 1500 kuna, oko 40 ljudi ušlo je u program zbrinjavanja, i otpremnine su smanjene, a sad je u proceduri još nas 40. Kraš je svejedno uzeo državni novac za potpore u koroni, bez obzira na 127 milijuna kuna dobiti u prošloj godini. Kolektivni ugovor je izigran i prerađen, a sindikat nam ne omogućuje uvid u sporazum s novom upravom.’
E pa tu smo već morali prekinuti razgovor i zamoliti da nam ponove i dodatno objasne detalj o sporazumu koji je uprava Pivčevih sklopila sa Sindikatom zaposlenih u poljoprivredi, prehrambenoj i duhanskoj industriji i vodoprivredi (PPDIV). I nismo bili pogrešno čuli, nego je glavna povjerenica Kraševe podružnice PPDIV-a Marica Vidaković zaista odgovorila članstvu da neće na internoj elektroničkoj mreži predočiti akt koji je potpisala zajedno s novom upravom. ‘Što se tiče Socijalnog sporazuma’, piše u zapisniku sindikalnog sastanka održanog 10. veljače u salonu Tortica, ‘novi poslodavac ne želi da se on objavi.’ Bez daljnjih eksplikacija, suvišnih oblatni te posipa štaubcukerom, i jednostavno poput čajnih kolutića, tek ovlašno brendiranih pod imenom Tea Rings – NE ŽELI.
Taj će sporazum, tajniji od recepta za Bajaderu i Bronhi zajedno, vjerojatno u predstojećem razdoblju isplivati negdje u javnosti. Objava ipak neće pomoći usplahirenim radnicima, dok se na njih dalje vrše pritisci oko smanjenja broja radnika – mada PPDIV tvrdi da toga biti neće – ako povrh svega toga ne oživi i jedan drugi zapis. Onaj koji je grupa radnika Kraša početkom godine poslala DORH-u u vidu kaznene prijave protiv Marice Vidaković, direktorice Kraš ESOP-a Tanjice Liktar, i članova uprave Damira Bulića, Alena Varenine i Dinka Klepe. Tamo se navodi kako su oni zajedničkim djelovanjem nauštrb radnika-dioničara sebi osigurali ekstraprofit, a taj mehanizam je već poznat iz rijetkih medijskih obrada teme (recimo, emisija Potraga na RTL-u 24. veljače) koje, međutim, očito nisu rezultirale iole povoljnim ishodom za radnike.
‘Možemo Vam odgovoriti da, u predmetu za koji pitate, su u tijeku izvidi, ali o istima ne možemo detaljnije obzirom da su izvidi tajni na temelju odredbi Zakona o kaznenom postupku’, odgovorio nam je dopisno zagrebački općinski državni odvjetnik Krunoslav Stjepan Rajačić na pitanje o trenutnom statusu te kaznene prijave. Načelno, ima nade da prijavu nije zauvijek pokrila prašina, a njezin potencijal svakako – u najmanju ruku – nije za podcjenjivanje. Ovdje ćemo samo ukratko podsjetiti na osnovni joj naglasak; faksimile tog dokumenta, kao i gore citiranog zapisnika sindikalnog sastanka, donosimo uz ovaj članak u web-izdanju Novosti. Te s nadanjem, dabome, kako će narečeni izvidi uskoro postati javni, imajući na umu da je riječ o materiji više nego prohodnoj i provjerljivoj.
U kaznenoj prijavi, tako i nastupu naših sugovornika, ističe se da je procesu prodaje ESOP-a suvlasnicima braći Pivac već prethodila nepravedna distribucija udjela među radnicima-dioničarima. Točnije, prvo su neki od njih zakidani još i ranije, npr. dok je na čelu Kraša bio Nadan Vidošević, a zatim je uoči isforsirane prodaje ESOP-a došlo do gomilanja dionica u portfeljima menadžera i biranih radničkih predstavnika koji su raspolagali povjerljivom informacijom o tajkunskom interesu za konačno preuzimanje. Tajnovitost u Kraševim sindikalnim krugovima, u odnosu na radnike, po svemu sudeći ne datira tek od spomenutog sporazuma s novom upravom. Štoviše, iz prijave se doznaje i da su dioničari među radnicima bili izvrgnuti pritiscima da pristanu na prodaju ESOP-a braći Pivac.
Ozračje straha nastavlja tako bujati do dandanas, podalje od kurtoaznih susreta u salonima Griotte ili Dorina, tamo gdje se važe, toči, sipa, drobi, topi, miksa, peče, reže i kartonira. Ako su onako lako mogli izgubiti svoju suvlasničku poziciju koja se u javnosti niz godina smatrala uzornim zalogom stabilnosti tvornice i pripadajućih radnih mjesta te razvoja u skladu s nekim širim društvenim potrebama, onda s ovom radničko-najamničkom teško mogu biti sigurni i za golo zaposlenje. A to otvara dodatnu temu čak i onkraj nekih koje RF ističe u svom apelu – privatizacije kao problematičnog temelja prije svih ovih naknadnih peripetija, pa još i hrvatskog zanemarivanja vrijednosti materijalne proizvodnje.
Danas je vidljivo da je ESOP, s namjenom zaštite radničkog i općedruštvenog interesa, bio otporan na neprijateljsko preuzimanje – na kakvo je ranije upozoravala i sama Vidaković – sve dok nije rastočen iznutra. Nije to ni čudno: kapital će prije ili kasnije, uslijed nerazmjerno visokog stalnog pritiska, uspješno provrtjeti rupu za konačni prodor, ako sve ostane na pukoj izdržljivosti udruženih radničkih dioničara. Oni naprosto ne mogu zadugo opstati na tržišnoj vjetrometini kao model suvlasništva, ako im se pozicija zakonski ne obrani od mogućnosti preuzimanja sa strane. A to ne ide u nedostatku tzv. političke volje za koju se treba izboriti, i funkcija države mimo koje čitavo društvo u današnjem kapitalizmu ostaje nalik Domaćici bez modli, Bananku bez aditiva.
Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
