Prihvaća se prijedlog rektora Damira Borasa da se Draganu Čoviću, vodećem političkom predstavniku Hrvata u Bosni i Hercegovini, dodijeli počasni doktorat Sveučilišta u Zagrebu – odlučio je Senat te institucije na sjednici održanoj 15. svibnja. Predsjednik HDZ-a BiH i član Predsjedništva BiH postat će tako 99. doctor honoris causa najveće akademske ustanove u Hrvatskoj, u izboru započetom 1913. godine s Tadijom Smičiklasom, i nastavljenom imenima poput Tomaša Masaryka, Nikole Tesle, Lavoslava Ružičke, Vladimira Preloga, Nielsa Bohra, Wernera Heisenberga, Dorothy Hodgkin, Romana Jakobsona, Gyorgyja Lukacsa, Linusa Paulinga i Northropa Fryea. Dragan se Čović među njih nije ugurao zahvaljujući prezimenjaštvu sa zagrebačkim prorektorom i sektorskom sivom eminencijom Antom Čovićem, nego zbog notorne sklonosti Damira Borasa trgovini institucionalnim i statusnim vrijednostima.
Ovo potonje, naravno, nije obrazloženje Senata, nego naš slijed logičnih pretpostavki o sramotnoj odluci da se najviša počast ukaže teško kompromitiranom političaru iz susjedne države i sestrinske stranke ovoj koja danas vlada Hrvatskom. No glasanje članova Senata nije prošlo glatko niti aklamativno, kao što je inače običaj s takvim svečanim imenovanjima, nego je zasjenjeno osjetnim brojem nepristajućih glasova – 17 od približno 70, a s ukupno pet protivnih i 12 suzdržanih, kako saznajemo.
Dizanju ruku za ili protiv, međutim, prethodilo je izlaganje triju članova Senata koji su upozorili na fakte zaobiđene u Borasovu prijedlogu i pozitivnom obrazloženju povjerenstva za dodjelu. Đurđica Čilić s Filozofskog fakulteta navela je niz problematičnih mjesta u ovom slučaju, dok su Vesna Vlahović Štetić s iste adrese, i Damir Bakić s Prirodoslovno-matematičkog fakulteta, stali uz njezin iskaz i apel. Moglo se čuti da nije vjerodostojna konstatacija kako je Dragan Čović karijeru započeo ‘u teškim trenucima ukidanja Hrvatske Republike Herceg-Bosne’. Jer, u međunarodnopravnom smislu ta republika nije postojala, a njezin projekt – čiji je Čović politički nastavljač – prokazan je i na Međunarodnom sudu u Haagu te znači tragediju za hrvatski narod u BiH, kao i ostale. Taj krunski argument pobija naime tezu predlagača da je Čović zaslužan u obrani i afirmaciji hrvatskog narodnog interesa u susjednoj državi, pa i povezivanju s drugima.
Štoviše, u istom kontekstu Čilić je istaknula da povjerenstvo nije pažljivo upotpunilo biografski dio izvještaja o nekadašnjoj generalno-direktorskoj funkciji Dragana Čovića u mostarskom poduzeću Soko. O tome su njegovu razdoblju Novosti krajem prošle godine donijele autentična svjedočanstva, a podastrta je i službena dokumentacija: Čović je od hrvatskih ratnih vlasti u BiH 1993. tražio i dobivao besplatnu – točnije, robovsku - radnu snagu u vidu povećeg broja Bošnjaka tada zatočenih u obližnjem koncentracijskom logoru Heliodrom. Zarobljenici tvrde da ih se u Sokolu nije tuklo, ali jest im se prijetilo, a upućivanje na prisilni rad odobravao je lično Berislav Pušić, glavni upravitelj zatvora i logora Hrvatskog vijeća obrane, koji je nedavno pušten s odsluženja 10-godišnje zatvorske kazne za ratni zločin.
Sveučilište u Zagrebu opterećeno je tako hipotekom pristajanja na tešku ljagu u kontekstu ratnog zločina, mada su istom prilikom navedene i Čovićeve mirnodopske dubioze, a u pogledu privredno-kriminalnom. Za njim se tako i dalje vuku repovi sumnjivih sudskih procesa oko npr. privatizacije Hrvatske pošte i telekoma u Mostaru, ili odjek afere s prenamjenom javno-rekreacijskog zemljišta u obiteljsku građevinsku parcelu Čovićevih.
Konačno, politički rad Dragana Čovića ukazuje na odgovornost za kroničnu ucjenu nad Hrvatima u BiH, odnedavno formaliziranu i koalicijom s Miloradom Dodikom, etnopolitičkim rasturačem te zemlje iz srpskih redova. Efekti takve politike najbolje se vide iz rakursa Hrvata u entitetu Republika Srpska, Srba u Federaciji BiH, te Bošnjaka u većinskim srpskim i hrvatskim krajevima.
Nije da pritom od krivnje aboliramo ni bošnjačku stranu u postupku, no vratimo se radije Damiru Borasu i putru što mu s glave sve obilnije curi za vrat, dok neistomišljenike iz Senata optužuje – zbog protivljenja nagrađivanju Čovića – i za politizaciju sveučilišta, što god to njemu značilo. Zato ne skidajmo oka s potencijalnih njegovih poslova s Mostarom u kojem je baš neki dan, u društvu Čovića i predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović, primio ugledno bosansko-hercegovačko priznanje Večernjakov pečat, za koje je kandidiran po činjenici da mu je - otac rođen u Ljubuškom.
