Izolacija, ekonomska nesigurnost, kućanska preopterećenja, izostanak društvenih događanja, strah od virusa i potresa, briga za sebe i voljene – za većinu ljudi život se drastično promijenio od lanjskog proljeća. To sa sobom nosi različite posljedice, a jedna od većih i izazovnijih svakako je ona po psihičko zdravlje. U dva vala istraživanja time su se bavile psihologinje iz istraživačke grupe Covidovih 13, koju čini 12 članica Odsjeka za psihologiju sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta i jedna sa Zdravstvenog veleučilišta Zagreb. Prvi val istraživanja "Kako smo: život u doba pandemije koronavirusa" proveden je lani u svibnju, a drugi u studenom i prosincu. U istraživanju je sudjelovalo više od 6100 osoba u dobi između 18 i 95 godina.

- Tijekom prvog velikog zatvaranja te nakon zagrebačkog potresa dobili smo podatke da su promijenjeni uvjeti života zamjetno utjecali na psihičko zdravlje, a još lošije pokazatelje psihičkog zdravlja zabilježili smo u drugom valu istraživanja prije točno godinu dana - govori nam članica Covidovih 13, docentica Tanja Jurin, predstojnica Katedre za zdravstvenu i kliničku psihologiju Odsjeka za psihologiju FFZG-a.

Naši kapaciteti u okviru sustava javnog zdravstva su i prije pandemije bili nedovoljni, a sada su liste čekanja dugačke i u privatnim praksama – kaže psihologinja Tanja Jurin

Jurin ističe kako osnova psihičkog pogoršanja leži u stresorima kojima smo bili dugotrajno izloženi. Kod svakog od nas to je neka druga kombinacija stresora, no najistaknutiji su bili potres, promijenjeni uvjeti života, slabije dostupna zdravstvena skrb i odvojenost od članova obitelji. Osjećaji straha, neizvjesnosti i manjka kontrole pojačali su simptome anksioznosti. Doživljaj gubitka starog načina života, manjak socijalnih kontakata, briga oko egzistencijalnih problema i osjećaj bespomoćnosti oko nepovoljnih posljedica pandemije manifestiraju se pak kroz simptome depresivnosti.

- Posebna pažnja posvećuje se osjećaju usamljenosti koja je za Europljane i prije pandemije bila problem, a koji se sada u pandemiji dodatno produbio. Prikupili smo podatke i o navikama spavanja te se pokazuje da gotovo 40 posto osoba doživljava takve teškoće. Na temelju naših podataka možemo potvrditi da i u Hrvatskoj imamo ono što se zamjećuje u većini zemalja, a to je tiha pandemija psihičkih problema uz pandemiju koronavirusa - kaže Jurin.

Istraživanje Covidovih 13 u prvom valu je zabilježilo 55 do 60 posto ispitanika bez psihičkih teškoća, dok je u drugom valu broj osoba bez ikakvih smetnji bio tek 33 posto. U prvom valu istraživanja 40 do 45 posto ispitanika imalo je izražene razine anksioznosti, stresa ili depresivnosti.

- Svaka peta osoba se tijekom krize nosila s jakom ili izrazito jakom depresivnošću. Svaka treća osoba koja je već imala smetnje doživjela je pogoršanje psihičkog zdravlja u pandemiji, dok među onima koji prije nisu imali smetnje svaki četvrti spominje pojavu psihičkih smetnji. Pojedinci koje smo pratili i u drugom valu ispitivanja pokazali su dodatno pogoršanje svih simptoma - navodi Jurin.

Iz istraživanja je jasno da nismo svi jednako pogođeni pandemijom, jer su nam različite početne pozicije. Pokazalo se da su posebno ranjive žene, i to one s malom djecom, ljudi koji žive sami, mladi, osobe koje su već imale psihičkih teškoća, rizični za covid-19, oni koje se još uvijek boje potresa, nezaposleni i siromašniji građani i građanke. Socioekonomski faktori su oduvijek bili važni za razumijevanje zdravlja i bolesti, kako kod oboljenja, tako i kod mogućnosti liječenja. I ranija su psihološka istraživanja, i u Hrvatskoj i u svijetu, pokazala da postoji jasna poveznica između lošijeg socioekonomskog statusa i narušenog psihičkog zdravlja.

Naši kapaciteti u okviru sustava javnog zdravstva su i prije pandemije bili nedovoljni, a sada su liste čekanja dugačke i u privatnim praksama – kaže psihologinja Tanja Jurin

- Tu se radi o siromaštvu, o gubitku posla, o egzistencijalnoj neizvjesnosti, što su oduvijek čimbenici koji mogu ugroziti psihičko zdravlje. Kako su siromašnima manje dostupni liječenje i podrška, to je jedan začarani krug koji onda održava sve te teškoće. Pandemija je na tom planu donijela dodatne probleme jer je velik broj ljudi završio u lošijim financijskim uvjetima. Pritom se povećao i osjećaj straha, doživljaj da nam tek predstoji ekonomska kriza, naslućivanje katastrofe. Imamo već iskustva ozbiljne ekonomske krize iz ne tako davnog perioda i iščekujemo da će nam pandemija tek doći na naplatu. Bilo da se radi o neizvjesnosti oko posla ili stvarnom gubitku posla, to su značajni okidači strepnje za brojne ljude - objašnjava Jurin.

Zanimljivo je u ovom kontekstu spomenuti i jedno drugo istraživanje o psihičkom zdravlju, koje je u rujnu provela Agencija za znanost i visoko obrazovanje (AZVO), a u kojem je sudjelovalo gotovo 4300 studenata i studentica. Istraživanje je pokazalo da 52 posto njih doživljava svoje psihičko zdravlje lošijim u odnosu na život prije pandemije. Pedeset posto ispitanika navelo je osjećaj socijalne izolacije i osamljenosti, a isti postotak probleme s pozornošću i koncentracijom.

Kada je u pitanju ekonomska nesigurnost, indikativna je kategorija studentskih poslova, gdje 43 posto studenata i studentica smatra da je pandemija negativno utjecala na ponudu takvih poslova, što je doprinijelo psihičkim poteškoćama, pogotovo onih koji se u većoj mjeri sami financiraju. Među sudionicima istraživanja njih 22 posto navelo je da se financiraju u potpunosti samostalno, a zbog smanjene su ponude poslova ostali bez izvora zarade. Zbog straha od društvene stigme, 12 posto ispitanika reklo je da ne bi zatražilo stručnu psihološku pomoć, dok je 15 posto njih reklo da bi se neadekvatno osjećali kada bi primali takvu pomoć. Osim stigme koja koči ljude u traženju pomoći, bitan je otegotni faktor i priuštivost te dostupnost usluga psihološke pomoći i liječenja. Do besplatne pomoći mnogi ne mogu doći, a najniža cijena privatne individualne terapijske seanse iznosi 300 kuna po satu.

- Barem što se Zagreba tiče, što je bilo ponajviše potaknuto potresom, struka je u pandemiji prepoznala potrebu građana i nudila različite oblike pomoći, od telefonskih i online pružanja podrške, savjetovanja u kriznim situacijama, pokretanja online platformi koje su nudile edukativne sadržaje i sl. No smatramo da takvi oblici pomoći nisu dostatni. Međutim, uvjeti su bili takvi i, nasreću, digitalno doba je omogućilo brzu prilagodbu na nov način pružanja podrške. Problem je što to nije bilo sustavno organizirano i vođeno. Psihološku struku se nije ozbiljno slušalo, a u mjerama za sprječavanje pandemije koronavirusa nisu se razmatrale mjere za očuvanje i unapređenje psihičkog stanja ljudi. Sustav zdravstva bio je, te je i dalje preokupiran pandemijom na drugoj razini, a ovom se tihom pandemijom psihičkog pogoršanja ne bavi - priča Jurin.

Tanja Jurin

Navodi kako je zabilježen porast traženja usluga psihološke podrške i liječenja. U istraživanju Covidovih 13 na studentima dobili su podatak kako je tijekom pandemije 12 posto studenata zatražilo i koristilo stručnu psihološku pomoć jednom ili više puta, a još sedam posto je imalo potrebu za takvom uslugom, ali je nisu uspjeli dobiti.

- Dodatnu zabrinutost izazivaju podaci o značajno većem broju studenata koji iskazuju da će možda (43 posto), vjerojatno (17 posto) ili sigurno (devet posto) u budućnosti trebati stručnu psihološku pomoć, u odnosu na postotke ovih odgovora (27, osam i tri posto) dobivene na uzorku studenata lani u svibnju. Od svih oblika stručne pomoći najveći postotak (77 posto) preferira razgovor sa stručnjakom tj. psihološko savjetovanje - kaže Jurin.

O porastu traženja usluga liječenja govori nam i psihijatrica i psihoterapeutkinja Tihana Jendričko, pročelnica Zavoda za psihoterapiju pri Klinici za psihijatriju Vrapče.

- Od početka pandemije u svom kliničkom radu bilježimo određeno povećanje pojave psihičkih poremećaja u odnosu na ranije godine, kroz porast broja usluga za oko 20 posto. Kako smo željeli biti dostupni svim potrebitima, naša je bolnica već tjedan dana nakon uvođenja mjera, krajem ožujka lanjske godine, započela s organiziranjem pomoći putem udaljenih veza utemeljenjem telepsihijatrijske skrbi. U tu smo svrhu izradili niz programa u kojima podučavamo ljude kako se adekvatno nositi sa stresom, situacijama krize, razvijamo programe za sindrom sagorijevanja kod zdravstvenih djelatnika, uz različite druge dnevno bolničke i ambulante programe za liječenje specifičnih psihičkih poremećaja - kaže Jendričko.

Jurin ukazuje i da treba pažljivo razmotriti utjecaj stigme i neinformiranosti, koji je evidentan u činjenici da ljudi imaju teškoća s traženjem pomoći te da je mnogi tek godinama nakon pojave smetnji prvi puta i potraže.

I u Klinici za psihijatriju Vrapče zamijetili su da su psihičke smetnje vezane uz pandemiju brojne, a najprisutnije su depresivne i anksiozne smetnje, poremećaji spavanja i prilagodbe

- Naši kapaciteti u okviru sustava javnog zdravstva su i prije pandemije bili nedovoljni i postojale su liste čekanja, a sada su liste čekanja dugačke i u privatnim praksama. Kad bi zaista ukalkulirali sve one kojima je pomoć potrebna, odnosno, kada bi je svi kojima je potrebna zaista i tražili, imali bismo liste kojih bi se istinski zgrozili. U našem Savjetovalištu za studente, koje je potpuno besplatno, također imamo liste čekanja. Nisu samo bolnice mjesta na kojima ljudi mogu besplatno dobiti pomoć, ali svugdje su takva mjesta preopterećena - objašnjava ona.

I u Klinici za psihijatriju Vrapče zamijetili su da su psihičke smetnje vezane uz pandemiju brojne, a najprisutnije su depresivne i anksiozne smetnje, poremećaji spavanja i prilagodbe, a nešto rjeđe i posttraumatski stresni poremećaj.

- U počecima pandemije kao ranjive skupine isticale su se osobe sa psihičkim poremećajima, oboljeli od covid-19 virusa, kronični bolesnici i zdravstveni djelatnici. Tu su također osobe starije životne dobi, adolescenti. Međutim, mislim da s protekom vremena možemo reći kako su zapravo svi članovi društva postali pogođeni. Važni čimbenici koji dodatno djeluju kao čimbenici rizika su siromaštvo, neadekvatni životni uvjeti, nedostatak obiteljske i socijalne podrške, egzistencijalna ugroženost ili nesigurnost - navodi Jendričko.

Sve ovo jasno daje do znanja da ne smijemo zanemariti teške i dugotrajne učinke koje će pandemija tek imati u pogledu psihičkog zdravlja. Dugotrajna izloženost stresu umara, troši resurse za nošenje sa svakodnevnim izazovima, iz čega može proizaći niz razarajućih psihičkih ishoda. U uvjetima prolongirane neizvjesnosti ljudima naprosto ponestaje snage da se na bolji način nose s neugodnim emocijama.

- Ako su smetnje u začetku, onda bi i kratkotrajna psihološka pomoć mogla biti dovoljna, ali s vremenom se smetnje mogu kronificirati i postati teže, a onda je potrebno i dugotrajnije liječenje, za koje su kapaciteti ozbiljno limitirani. Pitanje psihičkog zdravlja je i inače uvijek više po strani nego što bi trebalo biti. Kada govorimo o najranjivijima tj. djeci, onda su podaci jako zabrinjavajući. Šezdeset i pet posto djece iskazuje da im se život promijenio na gore. U ukupnom uzorku su svaki peti dječak (21,6 posto) i svaka treća djevojčica (37 posto) izvijestili o teškoćama psihičkog zdravlja u pandemijsko doba. Poznato je da od 20 posto djece koja imaju psihičke smetnje tek svako peto dobiva pomoć - govori Jurin.

Ističe kako bi u trenutnim uvjetima bilo važno prepoznati ulogu najbrže i najlakše dostupne stručne osobe svakom djetetu, a to bi trebao biti školski psiholog.

- Nažalost, trenutno ni ova kriza niti podaci nisu još uvijek dovoljno dobar argument da svaka škola ima psihologa koji će pomoći u prepoznavanju, trijažiranju i usmjeravanju djece dalje u sustav zdravstva kada je to potrebno. Nema boljeg primjera koliko se psihičko zdravlje u ovoj krizi podcjenjuje - zaključuje Jurin.

Iako je evidentno da ćemo teška vremena teško moći izbjeći, Jurin nas ostavlja sa zrnom nade koje bi trebalo čim prije i čim šire zasijati. Ne kao površne riječi utjehe i kratkoročni slogan ohrabrenja, već kao infrastrukturu i materiju, praksu i politiku.

- Treba zapamtiti da smo svi skupa u neizvjesnoj situaciji, to ne treba poricati. Treba otvoreno razgovarati o psihičkim smetnjama, podučavati o teškoćama koje nas sve mogu snaći. Biti usmjereni na one pojedince u našoj okolini koji su u pojačanom riziku. Nikako ne stigmatizirati niti umanjivati psihičke teškoće. Pomognimo sebi i svima oko sebe prihvatiti da je u redu ako nismo dobro, da možemo i trebamo tražiti pomoć. To je ono što će ljude ohrabriti da možemo skupa prolaziti kroz neizvjesno pandemijsko doba - poručuje ona.

 

Tekst je izvorno objavljen u mjesečnom prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma