Slučaj novinara Vladimira Matijanića koji je umro zbog inertnosti zdravstvenog sustava jasno je pokazao mnoge slabosti zdravstvenog sustava. Neke od njih, poput bahatog obraćanja pacijentu, imali smo priliku čuti na snimkama telefonskih razgovora iz ovog slučaja.
Ako u drugom najvećem gradu u Hrvatskoj kao što je Split, u nekim slučajevima nije moguće dobiti adekvatnu zdravstvenu pomoć, kako je tek nekome tko živi, recimo, u selu kod Obrovca? U tom kraju bilježimo još jedan slučaj koji oslikava nefunkcionalnost hrvatskog zdravstvenog sustava. Ženi od šezdesetak godina, koja je srčana bolesnica, test na Covid – 19 pokazao je pozitivan rezultat. Stanje joj se počelo pogoršavati, a temperatura rasti. U panici je nazvala kćer koja živi u Zagrebu. Zbog nemogućnosti da majci pomogne i osigura joj prijevoz do bolnice, kćer je nazvala Hitnu pomoć te na telefon dobila ispostavu u Zadru jer Obrovac nema svoju. Radnica koja prima pozive odbila je poslati vozilo te je docirala sugovornici kako je "njena dužnost da brine o svojoj majci". Nakon inzistiranja, medicinska radnica je nevoljko odlučila da će ipak poslati vozilo uz neumjesnu napomenu: "Vi ćete biti krivi ukoliko se dogodi neka prometna nesreća i netko pogine jer ja nemam drugo vozilo za poslati". Ovu priču ispričala nam je upravo kćer žene koja se morala boriti kako bi svojoj majci osigurala zajamčeno pravo.
Na internetskim stranicama Zavoda za hitnu medicinu Zadarske županije podebljanim slovima piše: "Učestalost i raznovrsnost poziva takva je da traži izuzetnu koncentraciju, iskustvo te vještinu verbalne komunikacije. Zbog velike odgovornosti, na tom radnom mjestu mogu raditi samo posebno educirani djelatnici s dugogodišnjim radnim iskustvom u timovima hitne pomoći (liječnici, medicinske sestre i medicinski tehničari)."
Kako je onda moguće da netko tko je posebno educiran te ima dugogodišnje iskustvo, smije ovako razgovarati s osobama koje trebaju pomoć i kako je moguće da za nedostatak vozila budu okrivljeni pacijenti? Dakle, ukoliko jedan bolesnik zove Hitnu pomoć i zbog toga je drugi bolesnik ne dobije, za to bi trebao biti kriv ovaj prvi bolesnik.
Zavod za hitnu medicinu Zadarske županije pitali smo s koliko vozila raspolaže, jesu li kapaciteti dovoljni te zatražili komentar gore opisanog slučaja i načina komuniciranja njihove radnice. Prvi odgovor koji smo dobili bio je službeni dopis s potpisom ravnateljice zavoda Ivane Šimić. U dopisu je bilo navedeno kako na području Zadarske županije ima ukupno 35 timova s doktorom koji oni nazivaju T1, petnaest timova s medicinskim sestrama ili tehničarima, tj. T2 te pet timova prijavno-dojavne jedinice. U svakoj smjeni raspolažu s ukupno sedam timova T1 raspoređenih u ispostavama Zadar, Biograd, Pag, Preko, Posedarje i tri tima T2, raspoređenih u Ninu, Starigradu i Gračacu. Međutim, u dopisu ravnateljice nije bilo nikakvog komentara na slučaj na koji smo ukazali. Poslije će se pokazati da je ravnateljica ipak dala komentar koji nije bio upućen nama, ali smo ga nepažnjom ipak dobili okolnim putem.
Naime, ravnateljica je naš upit koji smo slali mailom, proslijedila glavnoj sestri Ivi Miletić s komentarom "Prečeste prigovore na našu PDJ (prijavno-dojavna jedinica, op.a.) imamo." Taj ravnateljičin komentar proslijedila nam je, vjerojatno slučajno, u svom odgovoru glavna sestra, koju smo također pitali za komentar. Ona je ustvrdila da su postojeći kapaciteti dovoljni za pružanje zdravstvene skrbi. Smatra da se u slučaju koji smo opisali, vjerojatno nije radilo o hitnosti. U odgovoru nije bilo nikakve naznake da njihova prijavno-dojavna jedinica ima prečeste prijave, osim proslijeđenog upozorenja ravnateljice Zavoda.
U 20 dana otkako smo poslali upit, potpuno objašnjenje nismo dobili. Ali i nakon prvog odgovora bilo je jasno da ovaj slučaj nije izoliran i da naša sugovornica nije jedina prema kojoj se osoba koja prva odlučuje o životima oboljelih, obraća izvan propisanih komunikacijskih normi.
U razgovoru s osobama koje žive u ruralnim dalmatinskim krajevima, čuli smo da se često događa da Hitna pomoć odbija doći kada se radi o starijim ljudima jer su im oni očito sekundarni po stupnju hitnosti. Isto tako, tvrde naši sugovornici, stariji ljudi često zovu Hitnu pomoć i onda kada situacija nije nimalo ozbiljna. Ipak, s obzirom da im je obiteljski doktor nedostupan i da nema organiziranog prijevoza iz sela u grad, ne čudi što stariju ljudi zovu hitnu i za slučajeve koje može riješiti doktor opće prakse.
- Definitivno su stanovnici ruralnih i otočkih područja ugrožene skupine jer ovise o jednom timu hitne pomoći koji često mora vagati hoće li, naprimjer, izaći na teren jednoj starijoj baki koju muče možda samo godine, a istovremeno neće biti na usluzi ako se dogodi prometna nesreća. Dosta je problematično kada se moraju vagati prioriteti. Nažalost, netko će biti uskraćen za zdravstvenu uslugu jer nema dovoljno timova. Nekad je procjena dobra, a nekad, nažalost, nije - pojašnjava Jasna Karačić, predsjednica Udruge za promicanje prava pacijenata. Naglašava da Udruzi najviše pritužbi dolazi upravo na komunikaciju te smatra da je neprikladna komunikacija zdravstvenih radnika prema pacijentima jedan od najvećih problema hrvatskog zdravstva.
Dijalog, ističe Karačić, tu ne postoji. Pacijent mora pokorno slušati ono što mu se kaže bez obzira razumije li to ili ne. Ne poštuje se pravo na informaciju, a doktori i drugo osoblje obraćaju se pacijentu s pozicije autoriteta. Pacijenti se moraju boriti i za svoje pravo na hitnu pomoć.
- Vrlo često pacijent ostaje uskraćen za svoje pravo. Kažu mu da ne mogu izaći na teren ili da treba doći sam na Hitnu. Česte su situacije da je pacijent ostavljen na milost ili nemilost. Pacijenti u tom slučaju moraju biti pregovarači za ostvarivanje vlastitih prava, za ono što im apsolutno mora biti dostupno - ističe Karačić.
Dok je glavni čovjek HZZO-a Lucian Vukelić nedavno skandalozno ustanovio da su hrvatski građani bahati jer misle da je zdravlje besplatno, nemali broj slučajeva ukazuje kako bahatost zdravstvenih radnika ugrožava zdravlje i živote brojnih bolesnika.
- Za nedostatak vozila nisu krivi pacijenti jer pacijenti moraju dobiti svoju zdravstvenu uslugu. Ne smije se dogoditi da netko ostane bez zdravstvene zaštite. Za to je, naravno, uvijek odgovorno Ministarstvo zdravstva - zaključuje Karačić.
