Prošla je godina dana otkako je novinar Vladimir Matijanić umro od COVID-a i postao dio alarmantno visoke statistike žrtava pandemije u Hrvatskoj. Cijelo to vrijeme njegovu smrt nazivamo tragičnom, ne samo zato što se radi o kolegi koji je umro mlad, šokantno naglom smrću, nego i zato što je Matijanić, tonski snimajući kronologiju vlastitog umiranja, omogućio kolektivni uvid u moralnu atrofiju zdravstva i nemoć pred takvim stanjem.
Iako je susret s bešćutnim licem sistema svakodnevica, Vladine audiosnimke koje je pustio Index prvi su put pokazale razvoj slučaja nesavjesnog liječenja u realnom vremenu i time uzrokovale masovnu kolektivnu traumu. Počelo je 2. kolovoza 2022. godine, kada je novinar prvi put zakucao na vrata Klinike za infektologiju KBC-a Split.
Tamo ga je pregledala specijalizantica koja, prema preciznim odredbama Zakona o liječništvu, nema licencu za samostalan rad u specijalističkoj ordinaciji i ne smije samostalno pregledavati pacijente, što se u Hrvatskoj stalno i bezobzirno krši. Ni to što kolega nije bio cijepljen, ni to što je bolovao od dvije teške autoimune bolesti mladoj liječnici nije bio signal za razmišljanje o antiviralnoj terapiji, pa je pacijenta otpustila na kućno liječenje.
Matijanić se rapidno urušavao i pritom nazivao bolnicu i hitne službe, ukupno navodno 12 puta. Opisujući školske simptome eksplozivnog toka bolesti i tražeći da ga se smjesti u bolnicu, s druge je strane dobio informaciju da se "malo pripa", upute da "piša u lonac" (jer nije mogao ustati), jede slane štapiće i tako redom, sve do smrtonosne eskalacije.
Hitna pomoć tada napokon dolazi u stan bolesnika, apliciraju kortikosteroid, konstatiraju da slučaj nije za bolnicu i ostavljaju ga da se u iduća dva sata uguši uslijed "masivnog edema pluća". Kad su došli drugi put, Vlado više nije imao snage za pregovore, pitanja i molbe. Viknuo je da ne može disati i nestao.
Ako je u tom trenu barem netko iz bolnice osjetio grižnju savjesti ili strah od sankcija, jedan potpis ministra Vilija Beroša učinio je da se vrati u zonu komfora i izbriše višak misli. To je tragediji dalo sasvim neosobni pečat: sliku zemlje u kojoj savjestan novinar do kraja može izgurati samo vlastitu smrt. U ovom slučaju, na tome ne smije ostati.
