Pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter provela je takozvani ispitni postupak o okolnostima smrti novinara Vladimira Matijanića i o naknadnom inspekcijskom nadzoru Ministarstva zdravstva o uzrocima fatalnog ishoda bolesti COVID 19, koji je zaključen mišljenjem da ni u jednoj fazi nije bilo pogreške u liječenju.
U izvještaju objavljenom na stranicama Ureda pučke pravobraniteljice navodi se da su u rezultatima nadzora uočene formalne i činjenične manjkavosti, a da je samo Ministarstvo zdravstva opstruiralo rad pravobraniteljice na predmetu, selektivno je informirajući, kršeći rokove za dostavu tražene dokumentacije i ignorirajući završni dopis.
Rekonstrukcijom rada inspekcije utvrđeno je da je u slučaju smrti novinara bez provjere povjerovano iskazima inkriminirane strane, dakle, medicinskog osoblja, ne uzimajući u obzir izjave drugih svjedoka, najprije članova Matijanićeve obitelji.
Šimonović Einwalter posebno se osvrnula na istraživanje odgovornosti samog pacijenta za narušeno zdravstveno stanje prije COVID-a, a time i za buran tok bolesti, navodeći da je trebalo detaljnije istražiti razloge navedenog neuzimanja terapije i necijepljenja.
Istaknula je i kontradiktornosti u iskazima nadležnih oko pitanja dostupnosti antivirusnih lijekova protiv COVID-a, odnosno na tvrdnje nadležnih u KBC-u Split da u vrijeme kada se kolega razbolio nisu imali antivirusnih lijekova, dok je Ministarstvo zdravstva tvrdilo da su lijekovi bili dostupni.
Pravobraniteljica smatra da je neodgovoreno ostalo i pitanje koji je protokol postupanja s pacijentima zaraženima virusom SARS-CoV-2 koji imaju povećani rizik od lošijeg ishoda s obzirom na prijašnje zdravstveno stanje i cijepni status, te koji su kriteriji za odluku o potrebi hospitalizaciji oboljelog od COVID-a.
"Sve navedeno pokazuje kako cjelokupnim postupanjem Ministarstva još uvijek nije odgovoreno na pitanja je li pacijentu pravovremeno pružena zdravstvena zaštita, kao niti je li temeljem nalaza obdukcije procijenjeno kada su se razvila medicinska stanja koja su dovela do njegove smrti", stoji u izvještaju pravobraniteljice.
Važno je napomenuti da je izvještaj dio trenda nešto intenzivnijeg angažmana pravobraniteljice na pravima pacijenata koji je nasušno potreban, jer na mjestu institucionalne zaštite prava oboljelih u Hrvatskoj stoji ogromna rupa.
No, već se u zadnjem citiranom pasusu izvještaja vidi da ona nije iskoristila sve mogućnosti koje joj pruža Zakon o pučkom pravobranitelju.
Podsjetimo, Matijanić je od COVID-a umro 5. kolovoza prošle godine, nakon što je tri dana razne zdravstvene službe upozoravao da je necijepljen, da ima prateće bolesti koje ga čine rizičnim pacijentom i da osjeća simptome koji i laiku govore da se nešto ozbiljno događa.
Sve te razgovore je snimao i oni su nakon njegove smrti objavljeni kao jezivo svjedočanstvo o nemaru i bešćutnosti medicinskih profesionalaca kojima se obraćao.
S obzirom na tu činjenicu, šteta je što istraga pravobraniteljice nije otišla u smjeru zakonske odredbe koja kaže da "pučki pravobranitelj može predložiti pokretanje kaznenog, prekršajnog ili disciplinskog postupka ako u obavljanju dužnosti utvrdi da su povrijeđena prava podnositelja pritužbe s elementima kaznenog djela, prekršaja ili povrede radne discipline", umjesto da se zadrži na korektnim, ali preopćenitim zaključcima.
Pored toga, čini se da je Šimonović Einwalter upala u zamku Ministarstva zdravstva koje je u izvještaju de facto optužilo pokojnog kolegu da je zanemarivanjem autoimunih bolesti i necijepljenjem sam sebi ispisao smrtnu kaznu.
Umjesto da upozori da oba podatka inkriminiraju zdravstveni sustav, ne pacijenta – upravo je zbog necijepljenosti i pratećih bolesti trebao biti posebno nadziran - ona u svom izvještaju kaže da je Ministarstvo trebalo utvrditi razloge zašto se Matijanić nije cijepio i nije uzimao terapiju za kronične bolesti, kao da je na zadatku spašavanja reputacije pokojnika, a ne u istrazi medicinske pogreške.
Pitanje dostupnosti antivirusnog lijeka također nije sporno: zna se da je u Hrvatskoj bilo nekih novih antivirusnih lijekova, no Matijanić ni u jednom trenutku nije tretiran kao rizičan pacijent koji bi ih trebao primati u bolničkim uvjetima.
Na prvom i jedinom pregledu u KBC-u Split pregledala ga je specijalizantica, liječnica koja nema licencu za samostalan rad u specijalističkoj ambulanti i, navodno, nakon telefonske konzultacije sa specijalistom, uputila na kućno liječenje.
Hitna pomoć koja je jednom došla u kućni posjet ostavila ga je da umre u stanu, nepuna dva sata nakon te posjete.
Budući da je oboljeli od COVID-a u 21. stoljeću, pored splitskog Kliničkog bolničkog centra, umro aktivno tražeći pomoć i da je ni na jednoj instanci nije dobio, zaključci pravobraniteljice mogli su, bez straha od pogreške, odrediti odgovornost pojedinaca koji su u tome sudjelovali, odgovornih za takvu organizaciju rada u bolnici i onih koji su ovaj grozan slučaj – kao i brojne slične – hladno podvukli pod standard medicinske prakse.
Strategija mekog ukora ima simboličku težinu zbog potpisa institucije, ali neće imati nikakav učinak na Ministarstvo zdravstva koje tradicionalno zataškava frapantne medicinske pogreške, ne želi surađivati s ombudsmanom na pravima pacijenata i ne osigurava institucionalni okvir da zdravstvo funkcionira unutar striktno definiranih procedura.
Pored toga, takva strategija cijeli ovaj slučaj, nažalost, prepušta državnom odvjetništvu, koje bi trebalo biti zadnja instanca kada su u pitanju medicinske pogreške, a u Hrvatskoj funkcionira kao jedina i uzaludna nada za popravljanje zdravstva.
