Znoj s čela kapnuo je na svežanj novčanica. "Sto, dvjesto, tristo, tristo pedeset, četiristo, petsto, petsto pedeset, šesto", u jednom dahu izbrojao je mali Tajlanđanin i ugurao bahte u džep košulje. Dao je znak debelim Amerikancima da je sve u redu. Posrćući i gubeći ravnotežu, dok ih je on poguravao rukama o butine, popeli su se u željeznu košaru koja je stajala na leđima slona. Tajlanđanin im je učvrstio šareni suncobran pun uzoraka i đinđi da ih zaštiti od tajlandske zime – sunca koje prži na 34 stupnja.
"Ovo je dobro vrijeme za vas turiste", komentirao je dok je namještao svoj šešir, jer sam nije imao suncobran. "Ljeti je kod nas pakleno, preko 40 stupnjeva. A sada je puno bolje", zadovoljno je zaključio, uvjeren da je njima ovo stvarno ugodno. Potegnuo je uzde vezane oko nogu i repa slona, a usijana željezna košara obložena dekom utisnula se u njegovu grubu, ispucalu kožu i dobila stabilnost. Šarena karavana na slonovim leđima krenula je tromim korakom po asfaltu, dok su se u pozadini pod suncem i modrim nebom šljaštili zlatni vrhovi budističkih hramova.
Na Tajlandu ne znaš tko se više ubija od posla (u turizmu). Premda će im svakako doći bar 30 milijuna turista godišnje, ulažu trud kakav je neshvatljiv iz naše perspektive
"Turizam je unosan, ali i krvav posao u našoj zemlji", objašnjava nam nekoliko dana kasnije trener slonova, tzv. mahout, Bon. On radi u jednom od brojnih utočišta koja su niknula posljednjih desetljeća, naročito na šumovitom sjeveru Tajlanda. Pokazuje nam fotografije inficiranih rana i ožiljaka od udaraca na koži slonova i opisuje: "Pronalazili smo ih istraumatizirane. Slonovi sve pamte i godinama poslije mogu prepoznati osobu koja im je nanijela bol. Pozirali su za turiste u lancima oko zglobova koji su im izazivali infekcije i nosili su ih u željeznim nosilima koje zovemo howdah, a da bi ih istrenirali, od malena su slonove tukli oštrim metalnim kukama na štapu."
Do kraja prošlog stoljeća slonovi su na Tajlandu korišteni kao radna snaga u krčenju šuma, tj. uništavanju vlastitog prirodnog staništa. Prije 80 godina, više od 60 posto površine Tajlanda bilo je prekriveno šumama, a do danas je taj postotak pao na 30. Broj slonova pao je s gotovo stotinu tisuća na manje od deset tisuća. Stoga je 1989. godine sječa drveća gotovo potpuno ukinuta. Za posljedicu je povuklo to da su slonovi postali "tehnološki višak" zajedno sa svojim vlasnicima i našli se kao prosjaci na gradskim ulicama. Kada se ispostavilo da slonovi svojim trikovima i nastupima navlače turiste da otvore novčanike, pojavili su se i agencijski iznajmljivači slonova koji su omogućili svakome da ih unajmi na dan i zarađuje na njima.
Patong, jedno od turističkih središta (Foto: Lidija Čulo)
Trebalo je zaraditi i da se prehrane ovi četiri tone teški biljožderi koji pojedu 200 – 300 kilograma hrane dnevno. Za mnoge su njihovi "ljubimci" postali ono čega je bijeli slon bio simbol kroz povijest. Ova rijetka vrsta slona se smatrala svetim simbolom kraljevstva na Tajlandu i bivšoj Burmi te je zato služila i kao diplomatski poklon. Ipak, kako je bila riječ o ekstravagantnom poklonu, kroz 19. stoljeće izraz "poklon bijelog slona" počeo je označavati poklon s kojim ne znate točno što biste i ne možete si ga priuštiti, a opet – ne možete ga samo tako baciti. Postoji čak i legenda-trač da su kraljevi namjerno poklanjali bijele slonove onima kojima su željeli financijsku propast. Nije teško pretpostaviti kako su tek onda tretirani "obični" slonovi iskorištavani za prosjačenje i zaradu.
Zbog pritiska domaćih udruga za zaštitu životinja, ali i sve većeg broja stranaca koji su dokumentirali scene mučenja slonova, doneseni su akti o zaštiti slonova i otvorena brojna utočišta koja omogućuju turistima da na humani način stupe u interakciju s ovim plemenitim životinjama. Ipak, ni ovo nije prošlo bez kontroverzi. Brojna utočišta optužena su da profitiraju na slonovima i turistima pod krinkom etičnosti, dok u stvarnosti dozvoljavaju jahanje i kupanje sa slonovima te ih drže u upitnim uvjetima. Bio je red da adresiramo slona u prostoriji.
Igrom slučaja završili smo u obližnjoj bolnici. To nisu bili ljudi koji su iščašili zglob ili slomili ruku, već ljudi, ali i djeca, toliko pothranjeni da su se jedva samostalno kretali
"Gledaj, neki će reći da jahanje slona opterećuje njegovu kralježnicu, drugi će vam reći da slon može nositi oko deset posto svoje težine i zašto ne biste jahali slona ako jašete konja…", objašnjava Bon pomalo nesigurno. Djelovao je kao da ne želi biti osuđen ako nekome dozvoli jahati slona kako bi zaradio. Kasnije sam saznala da mnogi treneri slonova to rade u suradnji s lokalnim vodičima i vozačima, samo pod drugim imenom kako na društvenim mrežama utočište ne bi dobilo loše ocjene. I sama sam teško nalazila način da izrazim suosjećanje za tajlandsku sirotinju, a da ne zvuči kao izlika za iskorištavanje životinja.
Uz sve moralne budističke upute i zakonske zabrane poput one o točenju alkohola u satima oko ručka, pa čak i prijetnje smrtnom kaznom za drogu, čovjek ovdje može na istom štandu iznajmiti djevojku ili ladyboya, kupiti kipić Bude, travu i kokain, palačinke od kokosa, dildo… - sve ono zbog čega je američki glumac i pisac Spalding Gray opisao Tajland kao zemlju u kojoj Buda vlada danju, a prostitutke noću. Vlasti i organi reda, svjesni da ljudi od nečega ipak moraju živjeti, često okreću pogled ili uzmu nešto ispod stola. Što očekivati u zemlji u kojoj je policajac tužio šefa jer ga ovaj nije promovirao nakon što je primio mito?
Zarobljeni od malih nogu (Foto: Lidija Čulo)
Kao da je ponos Zemlje slobodnih, zemlje koja zahvaljujući mudrim diplomatima i vladarima nikad nije kolonizirana, išao ruku pod ruku s odnosom prema slonovima, a kada su ljudi i slonovi podčinjeni turizmo-dolarima, otišlo je i dostojanstvo, upriličeno u ponašanju aktualnog ekscentričnog Skype-kralja koji radije živi dekadentno u Europi nego na Tajlandu. I slonovi su od ponosa zemlje postali ugrožena vrsta, a s nacionalne zastave preselili su na popularne lagane tajlandske hlače koje se prodaju turistima za 10 eura.
Na Tajlandu ne znaš tko se više ubija od posla (u turizmu). Premda će im svakako doći bar 30 milijuna turista godišnje, ulažu trud kakav je neshvatljiv iz perspektive nas koji molimo turiste da nam pošalju novac i ostanu s druge strane granice. Nekima će biti nelagodno i htjet će uskočiti da pomognu kada vide da mršavi Tajlanđanin slaže kofere teške po 30 kila. A nekima će proraditi feudalni impuls. Još se oporavljam od prizora Tajlanđana koji je na 35 stupnjeva po plaži između stijena na leđima nosio Kineskinju triput težu od sebe, samo da ona ne smoči haljinu tijekom Instagram foto sessiona. Nije rijetkost da animatori na brodovima padnu u san čim sjednu da malo odmore ili da iza hotela vidite djelatnike kako spavaju na betonu. Radnici na brodovima provode cijele dane udišući dim iz motora, maloljetnice u donjem rublju na ulicama Bangkoka zarađuju svojim obiteljima za život u naručju starih Nijemaca.
Nije ovo bez razloga domovina originalnog Red Bulla. Premda je stvoren prije masovnog turizma (kao energetsko piće Krating Daeng, dok ga naše gore list, Matešić, nije otkrio i poput Kolumba donio u Europu), i danas služi kao gorivo milijunskoj radnoj snazi koja se slijeva sa svih strana Tajlanda u Bangkok da crnči po vrućim danima i noćima, dok od umora ne zaspe na pločniku ili u parku – kako bi Bangkok bio ono što mu tepaju: "Big Mango", tropska verzija New Yorka, grada koji ne spava.
(Foto: Lidija Čulo)
Prilikom posjete utočištu slonova i sjeveru Tajlanda, igrom slučaja završili smo u obližnjoj bolnici. Dok smo po onoj vrućini sjedili u čekaonici, gledali smo lokalne pacijente koji su dolazili i ležali na nosilima. To nisu bili ljudi koji su iščašili zglob ili slomili ruku već ljudi, ali i djeca koju su roditelji nosili u rukama, toliko pothranjeni da su se jedva samostalno kretali. Koščati, s rebrima koja su stršala, cjevčicama u nosu, poluspuštenih kapaka, pogleda kao da su na izdahu.
Ova druga strana Tajlanda se baš i ne vidi na ulicama velikih gradova, gdje je na koncu čak i prosjačenje zabranjeno – što zbog želje da se popravi imidž države na ulicama, što zbog činjenice da su brojni prosjaci žrtve trgovine ljudima i mafije koja iskorištava invalide, psihički oboljele osobe i kambodžansku djecu. Pritom su s ulica uklonjeni i begpackeri, privilegirani mladi Zapadnjaci u hlačama na sloniće koji prosjače očekujući da im Tajlanđani financiraju putovanje života.
Mnogima je i dalje više žao životinja, razumljivo. Ni krive ni dužne. No okrutne i očajne okolnosti stvaraju okrutne i očajne ljude te zahtijevanje da se jedan problem riješi kao da nije "odrastao" s drugim, također razumljivo, iz perspektive dijela lokalaca izgleda kao u najbolju ruku naivnost, a u najgoru potpuna ignorantnost koja često ide ruku pod ruku s moraliziranjem Zapadnjaka koji dolaze na Tajland ostvariti Nirvanu i sveti dodir s Prirodom, slijepi za okolnosti koje bi narušile sliku ovozemaljskog raja. Za gladnog čovjeka prioritet je zadovoljenje osnovnih egzistencijalnih životnih potreba i dok to ne riješi teško je očekivati da će ga brinuti išta drugo. Iskorištavanje može poprimiti neki drugi oblik, ali neće biti iskorijenjeno.
Radnik spava za vrijeme zabrane prodaje alkohola (Foto: Lidija Čulo)
Možda bi baš tu u rješavanju problema dobro došla budistička priča zvana "Slijepci i slon". Vrti se oko grupe slijepaca koji nikad prije nisu susreli slona i nemaju nikakvu ideju o tome što bi on mogao biti. Postavljeni pred njega, uče i zamišljaju ga tako što ga dodiruju rukama. Svaki slijepac dodiruje jedan dio slona i potom opisuje drugima što je osjetio. Jedan je dodirivao rep i opisivao slona kao uže, drugi je dirao nogu i pričao o hrapavom stupu, treći je dirao kljove, četvrti surlu, peti slonovske lepeze od uha… Svaki je imao svoje viđenje životinje, uvjeren da je on u pravu i da drugi lažu. U jednoj od brojnih verzija priče, slijepce je oko slona okupio sam kralj – dovevši ih kao dvorske lude, hvatajući se za trbuh od smijeha dok sluša njihove pokušaje da si međusobno opišu slona. "Oh, kako su zavađeni oni koji vide samo svoju stranu priče!" zapisano je uz ovu priču u starim tekstovima.
"Slonovi su vrlo inteligentne, mudre i osjećajne životinje", govori Bon. "Pomažu si međusobno, naročito u bolesti ili ozljedi. Pomažu i drugima jer osjete kad je netko u opasnosti. Kad drugi slon umre, oni mogu provesti dane tugujući nad njegovim tijelom i koristiti surle da ga pokopaju lišćem. Ako se dvoumiš kako je slon negdje tretiran, samo mu pogledaj u oči i znat ćeš. Mi budisti ih poštujemo jer su snažni, a nježni. Imaju snagu da vas mogu zdrobiti, ali su inteligentni i strpljivi. To je ono što bismo trebali nastojati postići kao duhovna bića. Danas se potiskuje i prikazuje kao slabost ta vrijednost, taj osjećaj za druge", kaže.
Nažalost, slonovi zaista imaju jednu veliku slabost, koja se koristi čak i u psihologiji pod imenom "sindrom bebe slona". Slonovi u zatočeništvu od malih nogu vezani su o uže i lance od kojih se ne mogu kretati i koji im nanose ozlijede ako se pokušaju otrgnuti. Kada odrastu, oni više ni ne pokušavaju pobjeći jer su u sjećanju ostali neuspjeh i bol kad god su pokušali. Provode ostatak života predani sistemu, živeći zarobljeni u svojevrsnom mentalnom kavezu, nesvjesni da su odrasli i da sada imaju snagu potrgati uže i lance te konačno postati slobodni.
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
