Hands-free hidratizirajući paket – 35 eura. Vodootporne šibice – osam eura. Kamperske četkice za zube – šest eura. GPS sat – 600 eura. Prijenosni zvučnik za glazbu – 80 eura. Vodootporna bilježnica za vođenje planinarskog dnevnika – sedam eura. Pripadajuća svevremenska kemijska – šest eura. Poseban osvježavajući ručnik u slučaju znojenja – 16 eura. Hands-free prijenosni ventilator – 17 eura. Granata za preživljavanje – 75 eura. Uskoro u ponudi: solarni šatori s osvjetljenjem, grijanjem i wi-fijem.
Ovo je samo dio planinarskih gadgeta koji se danas nude po dućanima sportske opreme i Amazonu. Ako se pitate što je hands-free hidratizirajući paket, to je paket vode sa cjevčicom koju zakačite u usta (kao u bolnici) i pijete kad god želite, bez napornog stajanja i vađenja boce iz torbe. Kamperske četkice su iste kao i "normalne" četkice, samo više koštaju jer se zovu kamperske. Najbolje zvuči ona granata, no razočarat ćete se jer za suludih 75 eura ne dobijete pravu granatu već kinder-jaje koje sadrži sitnice poput hanzaplasta, špangica, male žice, užeta, nožića, aluminijske folije i sličnog pribora koje inače platite par eura.
Ako se pitate što je hands-free hidratizirajući paket, to je paket vode sa cjevčicom koju zakačite u usta (kao u bolnici) i pijete kad god želite, bez napornog stajanja i vađenja boce iz torbe
Na stranu zvučnici koji teroriziraju vjeverice i druge planinare (nikog ne zanima tuđa playlista u šumama i na gorama, pa bile to i Ladarice) - neki od ovih gadgeta čak zvuče primamljivo u svojoj nepotrebnosti. Neki možda mogu spasiti život. No čini se da mnogi od njih samo generiraju nepotrebnu potrošnju - a i to je samo zrno u gigantskoj industriji koja zarađuje na aktivnostima u prirodi, bilo da ste obični bezjak koji hoda Decathlonom kao miš u labirintu mozgajući koliko može promašiti ako koristi istu majicu od tri eura i za planinarenje i za bicikliranje, bilo da ste jedan posto rekreativaca čije aktivnosti u prirodi prate profesionalni fotograf, Šerpe s 20 ruksaka opreme i Instagram profil s plavom kvačicom i milijun pratioca.
Vanjska rekreacija i boravak u prirodi postali su novi rudnik zlata na kojem je posljednjih desetljeća, pogotovo od pandemije koronavirusa, izrasla industrija koja zarađuje desetke milijardi dolara samo na opremi za planinarenje, bicikliranje, ribolov i sl. U SAD-u je 2021. ovaj cjelokupni biznis činio dva posto cijelog BDP-a, obrnuvši gotovo 500 milijardi dolara. Jedna od najpopularnijih grana ove industrije je, dakako, planinarenje.
Zanemarimo na trenutak zabavu za sirotinju u vidu svevremenskih kemijski i podignimo pogled gotovo devet tisuća metara u visinu: vidjet ćemo možda najekstremniji primjer planinarskog profiterstva. Najviša planina svijeta, Mount Everest, odavno nije čudo iz planinarske knjižice koje je bilo 1920-ih kada su na nju krenule prve ekspedicije ili 1970-ih kada se na ove himalajske vrhove penjao naš legendarni Stipe Božić (koji i sam ima štošta za reći o modernom planinarenju vs. "planinarenju"). Danas je Mount Everest i dalje egzotična i zadivljujuća destinacija, no zahvaljujući ego-manijacima s dovoljno novca dio rute postao je sličniji turističkoj špici nego poligonu na kojem strastveni ljubitelji planina testiraju vlastite granice poštujući pravila prirode.
Zimski turizam u Turskoj (Foto: Pierre Teyssot/Espa/Newscom/PIXSELL)
Nebom između vrhova Mount Everesta u ovom trenutku lete helikopteri koje možete unajmiti kao zračne taksije. Najpopularnije odredište je Kala Patthar (5644 m n.v.) odakle se pruža savršen pogled na najviši vrh svijeta, udaljen 10 kilometara zračne linije. Zbog promjene gustoće zraka i manjka kisika u tzv. "zoni smrti" iznad osam tisuća metara nadmorske visine, helikopterima se ne ide do najviših vrhova pa je ovo zgodna alternativa. "Naravno, možete planinariti deset dana do Kala Patthar da biste vidjeli Everest, ali ova jednodnevna tura je puno učinkovitija", stoji u reklami agencije koja nudi helikopter-transport za tisuću dolara po osobi. Pa gdje neće biti učinkovitija od deset dana mrcvarenja sebe i Šerpi samo da bi mušterije opalile selfie na vrhu uz klišejski opis tipa "Nemoj se penjati na planine da svijet vidi tebe, već da ti vidiš svijet", prikladno zaboravljajući napomenuti da su stale već na ovom "Nemoj se penjati".
Kaos i gužva koji uspiju nastati u jednom od najnepristupačnijih dijelova svijeta nevjerojatni su. Živce su izgubile i brojne putničke osiguravajuće kuće koje optužuju nepalske vlasti da dozvoljavaju prevare u kojima lokalni vodiči i piloti zgrću novac na osiguranju u suradnji s planinarima-turistima. Potonji, jednom kada se popnu na vrhove Everesta i shvate da im se ne da pješačiti sve do natrag, "opale par fotografija i malo ispovraćaju" kako bi imali izliku pozvati helikopter u pomoć. Taj helikopter ih prebaci na početak staze, a osiguravajućim kućama stigne često prenapuhan račun jer vodiči i piloti uberu svoj dio. Najveći problem u cijeloj priči je taj što se događalo da netko kome zaista treba pomoć ne dobije "svoj" helikopter jer je ovaj zauzet "spašavanjem" ekipe koja je zaključila da su vidjeli što se ima vidjeti i da je dosta planinarenja za danas.
Danas je Mount Everest i dalje egzotična i zadivljujuća destinacija, no zahvaljujući ego-manijacima s dovoljno novca dio rute postao je sličniji turističkoj špici
Padale su razne prijetnje i optužbe na račun nepalskog ministarstva turizma, no planinski turizam i dalje cvate. S padina Everesta kotrljaju se tone smeća, tijela 300 poginulih ali i 300 milijuna dolara godišnje. Planinarima i turistima naplaćuje se sve: vodič, wi-fi, čaj, obrok, punjenje mobitela, topla voda… Ova godina dosad je bila najburnija, s rekordnih 478 izdanih dozvola i 12 poginulih prije početka ljeta - među kojima i dvoje Šerpi. Lokalni vodiči tvrde kako pogibelji na Everestu kumuju neiskustvo i nepripremljenost, a bizarno, rastući broj mrtvih kreira "mračnu mističnost" koja privlači još neiskusnih i nepripremljenih, željnih samo toga da mogu reći: "Bili smo na Everestu."
Vratimo se u naše niže nadmorske visine gdje je planinarski konzumerizam još u povojima i AliExpress verziji, ali polako buja. O tome se već dosta govorilo za vrijeme lockdowna kada su svi pohrlili u prirodu, izazvavši teritorijalnu anksioznost u "pravih" ljubitelja prirode. U pokušaju da se spriječe turistifikacija i zagađenje onih dijelova prirode koji su još uvijek "skriveni dragulji", niknule su neke inicijative među kojima i ona protiv geotagiranja. Naprimjer, odete na Crnopac i objavite fotografije na društvenim mrežama, ali ne označite lokaciju da ne bi postala prepopularna. No nije li to malo pretenciozno i licemjerno, u stilu "ja uživam ovdje i pohvalit ću se na društvenim mrežama, ali bit će loše ako vi napravite to isto"?
Prošla su vremena kada je planinarenje radi užitka bio hobi aristokrata i junaka našeg doba koji su ga načeli u doba romantizma – i hvala bogu na tome. Priroda bi i trebala biti dostupna svima. U to ime prisjetimo se planinarskog pohoda na englesku visoravan Kinder Scout iz 1932. godine. Ovo područje desetljećima je bilo popularno utočište planinarima i javnosti koja je bježala od bučnih i prljavih gradova. No bogati veleposjednici odjednom su odlučili zagraditi taj komad zemlje i zabraniti (eventualno naplatiti) ljudima prijelaz preko nje. Kada su se legalna sredstva borbe pokazala neučinkovitima, komunisti i antifašisti su organizirali protestnu šetnju par stotina ljudi.
Buntovna planinarska šetnja ušla je u povijest kao uspješna borba radničke klase za svoje pravo da luta prirodom. U njoj je sudjelovao folk pjevač Ewan MacColl koji je tom prilikom skladao "The Ramber's Song": "Možda sam rob ponedjeljkom, ali sam slobodan čovjek nedjeljom". Kasnije su je obradili The Dublinersi, a puštena je 90 godina kasnije tijekom svečanog proglašenja Kinder Scouta prirodnim rezervatom kojim svatko ima pravo prolaziti. Smrt profiterstvu, sloboda planinarenju.
Planinarska Nova godina na Kleku (Foto: Kristina Štedul Fabac/PIXSELL)
Što se tiče ljudske potrebe za pokazivanjem i obilježavanjem teritorija – nje je bilo oduvijek, pa i u planinama, čemu svjedoči sto godina star zapis Planinarskog vjesnika. Na početku 20. stoljeća nedaleko od Fužina planinari su odsjedali u lugarskim kućama i jeli u starim krčmama, a tek je bila uvedena željeznička veza. Planinar J. Pasarić krenuo je u pohod na Viševicu i u svom dnevniku opisivao susretljive ljude te vrh s najljepšim pogledom u regiji: nebo čisto kao riblje oko, kvarnerski otoci okupani u sunčevom sjaju. Međutim, osim toga ugledao je i druge planinare, što mu je pokvarilo sreću jer je mislio kako će baš oni te godine prvi stići na vrh. A ovi gore već dva dana – užas!
Kad čovjek vidi dokle je danas otišlo egom vođeno planinarenje, počne mu nedostajati dotični Pasarić sa svojim ban-Jelačić-brčićima i ne-vodootpornom bilježnicom. Nakon ere mahnitih Instagram putovanja u kojoj su profesionalni wanderlusti obilazili svijet u potrazi za Instagram contentom, ali im je duševna sakatost onemogućavala bilo što zanimljivije od generičnih opisa prepisanih iz Lonely Planeta i jeftinih citata o "skupljanju uspomena, a ne stvari", čini se da je stigla nova kolekcija iz kataloga industrije eskapizma. Bogatim gotovanima prodajmo helikoptere na Everest, a neiskusnoj sirotinji podvalimo ideju da treba potrošiti tisuću eura na planinarsku opremu, za početak. Sve to upakirat ćemo u filozofiju slobodnog duha i iskonske povezanosti s prirodom, a gore nakačiti mašnice metafora poput: "planinarenje nije samo šetnja već putovanje prema samom sebi", "odlazak u planine je povratak kući", "u planinama nema interneta, ali je bolja veza", "život je penjanje, ali pogled je prekrasan"…
Dobivamo planinarenje "čistih ruku", razvodnjeno iskustvo, soft verziju koja nas lišava razmišljanja, snalaženja i timskog rada, prirodu od koje nas štiti stakleno zvono i u kojoj imamo iste one distrakcije od kojih navodno pokušavamo pobjeći. Satovi koji umjesto nas računaju koordinate i smjer kretanja, pakiranja vode koja ne trebamo ni otvarati već samo dudamo poput bebe, ručnici koji služe kao mali prijenosni klima uređaji, kombiji koji prevoze nas i naše stvari od točke A do točke B, solarni šatori koji imaju rasvjetu i wi-fi (smrt kukcima, sloboda svjetlosnom zagađenju!)…
Postavlja se pitanje koja je uopće poanta odlaska u prirodu ako čovjek pritom gubi svaku vezu s njom, šećući planinama komforno kao po kvartu? I hoće li planinarenje uskoro dobiti svoju granu kao što je kampiranje dobilo svoju glamuroznu verziju – glamping – gdje vas usred šume čekaju šatori za masažu, spa, knjižnica i batler koji svakog jutra "češlja" pijesak ispred šatora da goste ne bi žuljali krupni kamenčići? Ili će, u najbolju ruku, planinarenje postati turizam u prirodi? Kao što reče jedan Twitteraš: "Idući put kad se popnete na planinu, zateći će vas selfie kabina, McDonald's, bankomat i Uberovo taksi stajalište." Jer, kad je u pitanju zarada, ain't no mountain high enough.
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
