"Tri tjedna bez tople vode? Opet?!" podigao je ćelavu glavu susjed držeći u ruci plastičnu vrećicu. "Da, ali ne mi, nego Novi Zagreb. Mi smo svoje odgulili", objasnio mu je prijatelj nadzirući igru pasa na travi kraj raskopane ceste. Dok obilazim blato između potrgane ograde i bagera koji spava sa strane kao da je i sam spojio praznik s vikendom, slušam njihove uzdahe olakšanja i zamišljam što bi na ove prizore rekao Veselko Tenžera koji je svojedobno pisao "pozdrave raskopanom Zagrebu".
Ljetno stanje na prerovanim cestama popratio je tada uz jedno optimistično ave radničkim rukama koje su proširile Zagreb preko Save. U njegovim očima, kako iščitavamo iz feljtona u Vjesniku s kraja 1976., gradski cinici su ušutjeli, a prolaznici s radošću promatrali Savsku cestu kako se otvara budućnosti, prema kojoj imamo "veće obveze nego što imamo dugove prema prošlosti". Što je dobro, jer smo u protivnom osuđeni na cinizam, rezignaciju i pljesnive navike. Na slijeganje ramenima i glavni komentar ove sezone: "Ljeti ti ionako ne treba topla voda." Čini se da su mnogi od nas već pali. Ove skele i bageri ne otvaraju budućnost već krpaju prošlost od koje svi živimo.
Čak je i za Tenžerine "senzibilne provincijalke" Zagreb odavno prestao biti san, kreacija koja pobuđuje "fantastično štovanje prema gradu". Danas od provincijalaca i onih koje "pravi" Zagrepčani pogrdno nazivaju dotepencima, nesvjesni da im upravo ovi duševno reanimiraju grad, sve češće čujemo o onoj drugoj strani "finog i kulturnog": Zagreb je sterilan, Zagrepčani uštogljeni, sve je ljupko upakirano s mašnom – a unutra ništa. Sem par slobodnih teritorija gdje žive malnarovski "genijalci za koje nitko ne zna" i podruma u kojima se daleko od očiju fine javnosti daje oduška po balkanski, Zagreb sve više preuzimaju "banalni život i tone mrzovolje koju razvoze tramvaji".
U Malom Beču, kako mu tepaju turistički vodiči u želji da očaraju turiste (koji ga kasnije krune titulom jednog od najdosadnijih gradova Europe), nesvjesni da ga time automatski potvrđuju kao periferiju onoga što bi htio biti, frustracije ponekad iskoče u obliku grafita "Ubij Srbina" i "Ubij tovara", ili sarkastičnog "Fali Hercegovaca".
Djelić Ulice Veselka Tenžere
Ironično, Tenžerin voljeni Zagreb stvarali su, i kao grad i kao sliku, došljaci iz Beča, Dalmacije, Hercegovine, Bosne, Srbije… I on je bio jedan od njih. Rođen je u selu Uzdol, općini Prozor-Rama, a u Zagreb dolazi 1961. na studij komparativne književnosti i povijesti Filozofskog fakulteta. Kao književni kritičar i feljtonist radio je za Slobodnu Dalmaciju, Danas, Vjesnik i druge, no moglo bi se reći da su njegov pravi ured bili kvartovski kafići. U njima je razvio znanost šankologije, prozvavši one koji nisu dorasli umjetnosti šanka kao urbane barbare i podsjetivši kako "ne čini šank čovjeka čovjekom, već čovjek čini šank šankom".
Neurotik svaku čašu vidi kao mikrofon, a pravi esteta od šanka može napraviti hram ili katedru za proučavanje duha. Prikladno je baš te Tenžerine Đorđe Matić nazvao "urbano-socijalističkim verzijama antičkog trga u kojima su ga ljudi dolazili slušati".
Majmunska psihologija taksija, dovikivanja i stiskanja u tramvaju, sportaši koji su svraćajući na gembač tijekom trčanja po nasipu više kila natukli nego izgubili, fenomen zagrebačkog (ali ne i beogradskog ili splitskog) malograđanina, dinarske moralističke sjekire, ideologiziranje zabave i plesa od kojeg mu je TV dobio rock-proljev, Dinamo kao međuvrijeme između ženidbe i razvoda, oštri psi i još oštriji vlasnici podsljemenskih vila, uniformiranje osobenjaštva i komercijalizacija protesta – samo su neki od detalja na kojima je tako pronicljivo krojio sociologiju i psihologiju Zagreba, prokazujući glupost, taštinu i lažni moral, kako gomile, tako i autoriteta, osvjetljavajući "urbanu lešinu" do kosti.
Možda je baš kao došljak mogao lakše proricati kroz talog u koji su drugi utopljeni rođenjem, no svojedobno je iznenadio i svog zemljaka Ćiru Blaževića kada je na vrhuncu njegove popularnosti u Dinamu pucao na gol pitanjem "Hoće li jal ovoga grada pojesti i Ćiru?" Čitajući to u Vjesniku, Ćiro se udubio da provjeri varaju li njega oči ili Tenžeru zdrav razum. O čemu ovaj piše čovječe Božji, rekao je, pa zar ne vidi da me svi vole? A kada je godinama kasnije doživio da mu deseci tisuća navijača na tribini viču "Ćiro pederu!" i kada nije bio siguran hoće li stići do klupe ili se srušiti od nemoći, shvatio je da je pisac odavno zabio taj gol – samo ga on u slavljenju svog nije vidio.
Tenžera je umro 1985., u 43. godini života tijekom operacije srca u KB Dubrava. Njegovi feljtoni posthumno su 1987. godine ukoričeni u "Zašto volim Zagreb" – knjigu koja je postala jedan od razloga zašto volim(o) Zagreb – a po njemu su nazvane novinarske nagrade koje su dodjeljivali Danas i HND (institucija čije su mu se nagrade i kriteriji, ironično, gadili). Nedaleko od Vjesnikovog nebodera i kraj Zagrepčanke, u zelenilu breza i smreka, okružena cvijećem i socijalističkim "neboderima koji su rastjerale krave", danas prikladno leži mala Ulica Veselka Tenžere.
Što bi sve imao za reći o vremenima koja su tek dolazila možemo nagađati po onoj "princip je isti, ostalo su nijanse". Promatrajući nakon svega grad kontejnera, skeli, dizalica, raspalih fasada i raskopanih ulica, u prazno ljeto kada "samo mi koji smo malo morbidni ostajemo u gradovima", čini se težim od nas samih poduhvat da ne opsujemo račune za nepostojeću toplu vodu i rezignirano zaključimo kako nam ona ljeti ipak ne treba. Raskopan je čak i Mirogoj, Tenžerino posljednje počivalište, a zgradu njegovog Vjesnika krase grafiti "Bitno da je nekad bilo lepo" i "Kad će više nuklearne rakete?".
"Kad čovjek prestane učiti, postaje starcem: lišen volje da razori pljesnivu naviku ili sklerotičnu dogmu i zamijeni ih novim navikama i novim spoznajama, on apatično pluta vremenom trošeći se u cinizmu i rezignaciji. Slično je i s gradovima, samo su posljedice strašnije jer se pretvaraju u nemile hipoteke budućnosti koja postaje zarobljenikom bivšeg", pisao je u "Pozdravu raskopanom Zagrebu".
Iza njegovih sarkastičnih strelica, unatoč svemu, nikad nije bilo predaje već duboke ljubavi i energije za grad koji je "inače lijep". Kritizirajući ga, nije gubio smisao za humor ni duh, podsjećajući nas kako je "neoprostivo ako ne napravimo ono što možemo, na način koji možemo, s idejama i talentima kojima raspolažemo". Ne bi bilo loše kao lijek protiv apatije s vremena na vrijeme prelistati njegove feljtone. U raskopanom gradu fali zidara, fali pjesnika, fali Veselko Tenžera.
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
