Nakon duge i teške bolesti u Zagrebu je u srijedu, u 88. godini, umro nogometni trener Miroslav Ćiro Blažević. Slučaj je htio da jedan od posljednjih javnih nastupa ima 16. decembra prošle godine, kada je kao prvi dobitnik primio nagradu "Vladimir Beara" Sportsko rekreativnog društva Srba u Hrvatskoj za razvoj sportske kulture i društvene tolerancije.
"Dobio sam puno nagrada, ali volio bih da mi vjerujete da mi je ova najdraža. Nemam riječi za opisati što je taj velesvjetski golman za mene kao mladića značio. Beara je ostao skroman velikan, a najveći je golman svih vremena ovog podneblja", kazao je tada vidno dirnuti Blažević, predvidjevši da je kraj blizu: "Okupili ste se u velikom broju i ukazali ste mi veliku čast. Ali, ovo je moje posljednje obraćanje javnosti na jednom javnom skupu. Gotovo je. Nema više. Adio, Ćiro. Brojim zadnje dane, svjestan sam toga."
Prije četiri godine Blažević je sudjelovao u kampanji SDSS-a na izborima za Evropski parlament pozvavši u video spotu građane na jednakost. Svoj je potez objasnio "potrebom za ljubavlju", što ga je koštalo vrijeđanja na ulici pa i lažne osmrtnice koja se pojavila na društvenim mrežama. "U današnjem društvu svi se bore za egzistenciju i žalosno je što nemaju svijesti o tome što se događa drugima. Ja sam bio predodređen da budem najokorjeliji klerofašist, jer su mi braća bila u ustašama, ali sam kao mlad shvatio što valja, a što ne valja", rekao je Ćiro i dodao da puno ljudi nije shvatilo njegovu dobronamjernu i miroljubivu poruku, posebno ekstremni Hrvati među kojima je, kako je kazao, i on nekada bio.
Miroslav Ćiro Blažević rođen je 9. veljače 1935. godine u Travniku kao osmo, najmlađe dijete u obitelji. Prosječna nogometna karijera dovela ga je u Švicarsku, gdje se primio trenerskog posla u kojem je bio znatno uspješniji. Nakon nekoliko klubova preuzeo je i švicarsku reprezentaciju, da bi potom sjeo na klupu Rijeke, koju je doveo do četvrtfinala Kupa kupova, nakon čega odlazi u Dinamo s kojim poslije višedecenijskog čekanja 1982. postaje prvak Jugoslavije. Ipak, najveće priznanje stiglo je 1998., kada je s hrvatskom nogometnom reprezentacijom na Svjetskom prvenstvu uzeo brončanu medalju.
"Ono s Dinamom je bilo nešto perfektno i bez konkurencije najveći uspjeh moje karijere. Svaka čast bronci u Francuskoj, ali meni je Dinamova 1982. godina kruna svega što sam napravio kao trener", rekao je Ćiro na svoj 82. rođendan.
Njegova popularnost u narodu je nesporna. U Zagrebu je bio kralj zbog Dinama, u Prištini je cijeli stadion nosio bijeli šal po uzoru na njega, uspio je ujediniti čak i Bosnu i Hercegovinu kada je preuzeo njihovu reprezentaciju. Politički, međutim, Blažević je vrludao od podržavanja Tuđmana i Bandića do nastupa u kampanji SDSS-a, premda je svojedobno potpisao peticiju protiv upotrebe ćirilice u Vukovaru. "Ja ćirilicu čitam jednako kao i latinicu, ali zbog reakcije stanovnika Vukovara, trebalo bi ćirilicu odložiti", kazao je.
Svojatao je Hercegovinu kao dio Hrvatske, tvrdio da države ne bi bilo bez Katoličke crkve i kako "bez domoljublja nema ničega", dao cijeli niz seksističkih izjava, obećao da će se iseliti iz zemlje ako 2000. godine pobijedi opozicija, ali prije svega prednjačio u udvorništvu prema Franji Tuđmanu pa je tako jednom rekao da bi sam sebi srušio katedralu na glavu ako bi to predsjednik od njega zatražio, te da se nada da će živjeti koliko i Tuđman, premda je bio 13 godina mlađi od njega. Često je isticao da je rođen u teškoj sirotinji, ali i govorio kako se – kada mu je teško – sjeti koliko novca ima na računu pa mu odmah bude bolje.
Usprkos političkim lutanjima i nedosljednosti u stavovima, u Hrvatskoj je bio omiljen, što je pokušao kapitalizirati nekoliko puta na izborima i kao član HDZ-a i kao Bandićev kandidat i nezavisno, ali u pravilu s mizernim rezultatima, pokazujući i na vlastitom primjeru da je politika ipak neka sasvim druga disciplina od nogometa u kojem je bio jedan od najvećih trenera na području bivše Jugoslavije.
Izvorni tekst objavljen je 8. veljače u 9 sati, a dopunjen u 11:39 sati isti dan
