Deveti je mjesec kalendarske godine, a to između ostalog znači i da je započeo zadnji krug upisa na fakultete. Bjesomučan je to i sve beskrupulozniji lov na klijente-potrošače koje po inerciji, na tržištu visokog obrazovanja, još uvijek nazivamo studentima. U uvjetima loših demografskih trendova, slabog nataliteta i velikog odljeva mladih ljudi, mala tržišta s velikim brojem zainteresiranih poslovnih aktera i ne mogu proizvesti ništa drugo doli neukusno-agresivne marketinško-oglašivačke akcije s poglavitim ciljem: dokopati se dovoljnog broja kupaca za svoje obrazovno-akademske usluge u borbi s konkurencijom.
Prednjače u tome, jasno, privatni fakulteti i sveučilišta, raznorazne visoke poslovne škole, učilišta i veleučilišta, sve odreda uzorite lučonoše izvrsnosti i stručnosti, iznikli kao gljive poslije kiše na polju zvanom tranzicija, posutom sjemenima slobodnotržišne paradigme i tzv. javno-privatnog partnerstva. Karikaturalno pompozni su ovi "fakulteti" i u svome nazivlju, pa sebe imenuju po crtano-filmskim junacima, po simbolima slobode i demokracije, a jedan se drznuo otići tako daleko i besramno sebe nazvati po "ocu PR-a", "Goebbelsu" marketinško-oglašivačke industrije.
Trendovski ih slijede javna sveučilišta i fakulteti, naizgled nemoćni da se odupru kapitalističkoj komodifikaciji obrazovanja i znanosti, a iznutra nerijetko premreženi raznim vidovima korupcije i klijentelizma, pa i oni obećavaju "upotrebljiva praktična znanja, primjenjiva na tržištu rada".
Borba je, rekosmo, bespoštedna, ne biraju se sredstva. Prisjećamo se tako televizijske reklame jednog domaćeg privatnog sveučilišta otprije nekoliko godina kojom se neuvijeno pokušalo uprizoriti i isprovocirati jeftini antagonizam: privatno (bolje) vs. javno (lošije). Vidjeli smo u njoj konstrukciju tradicionalnog, klasičnog "profesora" u ne baš idealnom izdanju: bradatog (polu)zapuštenog muškarca na pragu starosti, s natruhama depresije, koji odsutno bulji kroz prozor svoga kabineta i nikako da se odluči zaputiti prema predavaonici u kojoj ga čekaju nemotivirani studenti. Tome je bila jukstapozicionirana koloritna slika vesele i inovativne stvarnosti privatnog sveučilišta na kojemu sve pršti od sreće i veselja, znanja i vještine stječu se bez napora, s osmijesima na licima. U tom raju izvrsnosti profesore zamjenjuju mladi, poletni i motivirani instruktori-savjetnici, više prijatelji u igrivo kreativnom druženju sa studentima, nikako ne autoriteti znanja. Takvim agitpropom obećavaju se "konkretna znanja i vještine", konkurentnost i kompetitivnost, zanimljiva i upotrebljiva praksa umjesto dosadne i beskorisne teorije. Studij je, kazuju, investicija u sebe i svoju budućnost. Tko se još sjeća i mari za arhaične vrijednosti, ideje o učenju kao procesu oslobađanja i emancipacije, preduvjeta za realizaciju osobne i kolektivne slobode?
