Obrovačka parohija obuhvaća središnji grad Obrovac te sela Bilišane, Žegar, Muškovce, Zelengrad, Krupu, Golubić, Medviđu i Parčiće; sve zajedno, to je dvjestotinjak domova, odnosno jedva tisuću parohljana o kojima duhovnu brigu vodi paroh, jerej Dragan Božić. Agilni i predani sveštenik upoznao je sve svoje vjernike u manje od dvije godine, a o njegovoj brižnosti prema ljudima, njihovim nevoljama i sudbinama već smo pisali.
Pored pravoslavnog naroda obrovačkoga kraja, briga su mu i tamošnji hramovi, pa smo ga nedavno zamolili da svaki od njih zajedno obiđemo. Uglavnom je riječ o starim objektima, podignutima na mjestima još starijih svetišta, a Božić njihovu povijest poznaje zasigurno bolje od ikojega turističkog vodiča, izletničke mape ili brošure. Tako usred Obrovca već više od stotinu godina stoji crkva Svete Trojice, podignuta na temeljima omanjega jednobrodnog hrama sa zvonikom ‘na praslicu’, koji se spominje još 1682. Kako je to središnji parohijski objekt, bogoslužje se ondje redovito obavlja. Nakon obrovačke, odlazimo obići crkvu Rođenja Presvete Bogorodice u Bilišanima Gornjim.
- Ova je crkva, koju nazivamo i Malom Gospojinom, sagrađena 1862., a sada je u postupku obnove. Služba u njoj obavlja se dva-tri puta ljeti te na blagdan svetice kojoj je posvećena. Nije cijela pod zaštitom države kao spomenik kulture, ali je kao kulturno dobro zaštićen njezin ikonostas, remek-djelo talijanskog majstora Antonija Zuccara. Restauraciju ikonostasa financira Ministarstvo kulture preko Zavoda za zaštitu spomenika kulture, pa je tako u to lani uloženo više od trideset tisuća kuna – tumači nam paroh.
Sljedeće odredište na našem putu pravoslavnim stazama obrovačkoga kraja hram je Svetog Jovana Krstitelja u Bilišanima Donjim, sagrađen 1730. a obnovljen 1874. godine; narodske predaje i priče kažu da je na istom mjestu postojala crkva još u 15. stoljeću, čemu u prilog govore i ostaci starih temelja. Posebna zanimljivost tog objekta su drvena vrata ukrašena ikonama, tzv. carske dveri.
- U ovoj crkvi liturgija nije služena još od Drugoga svjetskog rata, ali sam lani prekinuo tu tužnu tradiciju pa održao bogoslužje o slavi Svetog Jovana, na dan njegova rođenja 7. jula. Budući da je pod zaštitom Ministarstva kulture, vjerujem da će i njezina obnova uskoro doći na red - kaže Dragan Božić.
Zaustavljamo se petnaestak kilometara od Bilišana prema Kistanju pred crkvom Svetih apostola Petra i Pavla u Zelengradu. Sagrađena 1856., u posljednjem je ratu prilično devastirana no danas je obnovljena do te mjere da se desetak zelengradskih porodica sa svojim gostima može u njoj okupiti na svečanoj liturgiji barem jednom godišnje, oko svakog Petrovdana. Odlazimo s našim vodičem do Medviđe.
- Crkva Rođenja Presvete Bogorodice podignuta je ovdje 1856. U ratu je zapaljena, no država ju je poslije tog sukoba obnovila; nažalost, samo izvana. Bogosluženja se ondje ipak više ne vrše, jer u selu nema pravoslavnih vjernika - kaže Božić.
Posljednja crkva koju ćemo obići je u Žegaru: to je hram Svetog Georgija sagrađen davne 1618., a obnovljen 1897. Nakon obrovačkog, u njemu se najčešće služe pravoslavne liturgije, najmanje jednom u mjesecu. I to je znak da bar to selo obrovačkoga kraja živi punim životom.
Sa Žegarom završavamo naše putovanje po pravoslavnim stazama Bukovice, itekako svjesni da šest starih hramova ne predstavljaju tek složen skup kamenja i cigli, nego i
Obilaskom hrama Svetog Georgija završili smo naše putovanje, obilazak pravoslavnih crkvi po Bukovici. Šest davno sagrađenih hramova nisu samo kamenje i cigle posloženi u vjerske objekte nego sveta mjesta koja već vjekovima svjedoče o postojanosti i dubini kršćanske vjere u ljudi s ovih prostora. Na njima se, pa makar samo jednom na godinu, okupljaju i oni rijetki preostali pravoslavni Bukovčani te oni koji su prije par desetljeća i više, odavde otišli iz nevolje ili trbuhom za kruhom. Kad se prigodom tih slava okupe u sjeni svojih zvonika, naoružani tek osmijehom i nostalgijom, uz pokoju suzu prebiru sjećanja na djetinjasto, mladenaštvo i neka druga, po mnogočemu bogatija i životnom vedrinom ispunjenija vremena.
Suživot koji liči na predratni
Paroh obrovački Dragan Božić jerej je školovan u bogosloviji Manastira Krka, a u Obrovac je po službi dospio prije dvije godine.
- Nema ovdašnje kuće koju nisam obišao, pa sam vrlo dobro upućen u probleme povratnika. Ono što je možda najvažnije za ovakve krajeve, uspješno je ovdje riješeno: to je dobar suživot građana srpske i hrvatske nacionalnosti, koji uvelike liči na onaj predratni, kad se nije puno pitalo kakvo je čije porijeklo i vjeroispovijest. To će vam potvrditi svi moji parohljani, ali i brojni prijatelji katolici. Iako Obrovac može poslužiti kao primjer dobrih odnosa većinskog naroda i manjine, vidim da ovdašnje Hrvate i Srbe muči isti problem: zaredale su sahrane, bude ih po nekoliko njih mjesečno, a vjenčanja, krštenja ili rođenja su rijetkost koje gotovo i nema. Osim toga, posao je teško pronaći, pa cijeli ovaj jedinstveno lijepi kraj polagano odumire. Tako su u nepune dvije godine moga službovanja tri kuće zauvijek zaključane i prepuštene korovu i drači - protumačio nam je naš vodič, paroh Božić.
