O neravnomjernom razvoju Hrvatske, ekonomskoj i političkoj demografiji te predstojećim lokalnim izborima razgovaramo sa Svenom Marcelićem, analitičarem i sociologom sa Sveučilišta u Zadru.
Nedavno ste na Facebooku objavili kartu koja pokazuje da su se od 2000. do 2018. povećale ekonomske razlike između Zagreba i ostatka zemlje. Izuzetak su tri dalmatinske županije koje su smanjile zaostajanje, dok svi drugi krajevi nazaduju, naročito Slavonija?
Radi se o dva procesa, metropolizaciji i litoralizaciji. Zagreb raste brzo, dok se u Dalmaciji odvija potproces guranja prema obali, koja se uslijed turizma razvija mnogo više od unutrašnjosti. Na sjeveru i čitavom kopnenom dijelu države nemamo nijednu županiju koja je rasla brzinom Zagreba. Gotovo su sve ispod državnog prosjeka, a u odnosu na glavni grad siromaši čak i sjeverozapad zemlje. Paradoksalno zvuči, ali Vukovarsko-srijemska županija tri godine iza rata manje je zaostajala za Zagrebom no danas. Tada je omjer BDP-a po glavi stanovnika bio 2,7 naprema jedan u korist Zagreba, a danas je 3,2 naprema jedan. Jako loše stoje i druge slavonske županije, Virovitičko-podravska ili Brodsko-posavska, svojevremeno najsiromašnija u zemlji. Istočno od Koprivnice ne postoji, osim Osijeka i još nekoliko gradova, nijedna jedinica lokalne samouprave razvijenija od državnog prosjeka. Sama Koprivničko-križevačka županija enormno nazaduje. Njen BDP po glavi stanovnika je 2000. iznosio 108 posto državnog prosjeka, dok je danas 60 posto. Inače, izvor podataka je Državni zavod za statistiku – Bruto domaći proizvod, pregled po županijama.
Razvijeniji krajevi pokazuju tendenciju da glasaju za građansko-liberalne opcije, slabije razvijeni za HDZ, dok je ekstremna desnica najjača u izrazito nerazvijenim sredinama
U Europskoj uniji postoji kejnzijanska ideja regionalnog razvoja, pa se nastoji politički kompenzirati slabije. Regije koje su ispod 75 posto prosječne razvijenosti EU imaju pristup kohezijskim fondovima. Ista logika postoji i unutar Hrvatske, pa su krajevi nerazvijeniji od 75 posto državnog prosjeka klasificirani kao područja od posebne državne skrbi. Međutim, to ne funkcionira naročito dobro. Slabije razvijene članice jesu se približile prosjeku Unije, ali unutar njih se odvija dramatična metropolizacija. Glavni gradovi i drugi veći centri, recimo Krakov u Poljskoj, preuzimaju sve veći udio BDP-a, dok provincija propada. U Hrvatskoj je dodatni problem to što je zemlja podijeljena u NUTS-2 regije na način da je Zagreb spojen sa istokom zemlje, upravo kako bi čitava regija bila ispod prosjeka EU te mogla koristiti kohezijske fondove. Zagreb tako koristi sredstva koja bi trebala pripasti Slavoniji, odnosno razvija se na račun najnerazvijenijih. Posljedica je da pojedine županije u Slavoniji u odnosu na prosjek EU stoje lošije no što su stajale 2000., što je onda povezano i s iseljavanjem. Ukratko, država je u tom pogledu upropastila razvojnu politiku.
Izborna karta je preslika indeksa razvijenosti
Zanimljivo je da siromašniji dio Hrvatske glasa za HDZ, dok bogatiji više podupire SDP. Primijetili ste da su takve podjele jasne i u Dalmaciji – na prošlim predsjedničkim izborima obala i otoci birali su Zorana Milanovića, a unutrašnjost Kolindu Grabar-Kitarović. Postoji li korelacija između geografsko-ekonomskog i klasnog položaja te izbornih preferenci?
Uvjeren sam da bi istraživanje pokazalo da su na razini države Milanovića podržale općine razvijenije od državnog prosjeka. SDP-u gravitiraju upravo najrazvijeniji dijelovi zemlje – sjever sa Zagrebom i okolnim prstenom, potom Istra i Rijeka, kao i uski obalni pojas u Dalmaciji. Na predsjedničkim izborima, koji nude binarni izbor, jasno se vidi da je izborna karta de facto preslika indeksa razvijenosti. Što su jedinice lokalne samouprave nerazvijenije, to više rastu šanse Grabar-Kitarović i Miroslava Škore. Razvijeniji krajevi pokazuju tendenciju da glasaju za građansko-liberalne opcije, slabije razvijeni za HDZ, dok je ekstremna desnica najjača u izrazito nerazvijenim sredinama. Postoje i povijesne komponente, pa su Istra i otoci usmjereni lijevo i zbog antifašističke prošlosti, ali ekonomska podloga izbornih odabira je jasno izražena.
Što je u nekom zagrebačkom kvartu više stanovništva koje je tu i rođeno, tim više je taj kvart glasao za Bandića ili Škoru. To je u suprotnosti s predodžbom desničara kao "dotepenaca" koji na ražnju vrte janjetinu
Politički se rascjepi u Hrvatskoj odvijaju oko svjetonazorskih pitanja, dok su ekonomska i socijalna dimenzija u drugom planu. Situacija da bogati glasaju lijevo, a siromašni desno upravo je obratna od klasičnog shvaćanja ljevice. Mogu li novi lijevi akteri, poput Možemo! i Radničke fronte, preokrenuti tu logiku te politički identitet ljevice ponovno izgradit oko materijalnih pitanja?
Njemački politolog Philip Manow je u knjizi "Politička ekonomija populizma" sjajno demonstrirao da se uspjeh desnice sastoji upravo u tome što su političku ekonomiju zamijenile identitetske teme. U suvremenom svijetu individualizacije i manjka tradicionalnih uporišta ljudi se osjećaju nesigurnima, a desnica nudi povratak u konzervativnu utopiju stabilnih društvenih institucija. To je iluzija, ali desnica je uspjela svjetonazorskim raspravama zamijeniti pitanja materijalnog statusa i položaja radničke klase. Ljevica mora jasno pokazati da će, ukoliko dođe na vlast, provoditi drugačiji način vladanja i osvijestiti važnost ekonomije.
Uobičajena je percepcija da su Milana Bandića najviše podupirali Zagrepčani doseljeničkog porijekla. Međutim, analizirali ste podatke koji pokazuju suprotno?
Što je u nekom zagrebačkom kvartu više domaćeg stanovništva koje je tu i rođeno, tim više je taj kvart glasao za Bandića ili Škoru. To je u suprotnosti s predodžbom desničara kao "dotepenaca" koji na ražnju vrte janjetinu. Bandića su najviše podupirali ruralniji predjeli s lokalnim stanovništvom, poput ruralnog dijela Sesveta ili Brezovice. Čak ni u urbaniziranijim dijelovima Dubrave ili Sesveta on nije imao osobito snažnu potporu, a riječ je o četvrtima koje su mu tradicionalno bile sklone. Upravo su te ruralne sredine najlošije razvijene i imaju najgoru infrastrukturu. Nije to slučaj samo u Zagrebu. Ako pogledamo mrežu vrtića u Zadru, vidimo da bogatije četvrti imaju javne vrtiće izgrađene za vrijeme Jugoslavije, a u novijim i siromašnijim kvartovima otvaraju se privatni vrtići, često u privatnim kućama, gdje je kontrola kvalitete slabija i koji često nude lošije usluge. U nerazvijenijim krajevima vlada rezignacija, a desnica tim građanima kao "psihološko rješenje" nudi identitetsku politiku. No emancipacijska suština ljevice se sastoji upravo u uključivanju deklasiranog stanovništva.
To stanovništvo dominantno je desno orijentirano i pod snažnim utjecajem Katoličke crkve. Kako da se nova ljevica afirmira i u takvim sredinama i izbjegne da bude pokret, karikirano rečeno, urbanih srednjoklasnih hipstera?
To jest veliki izazov. Mislim da imaju šansu ukoliko negdje dođu na vlast i pokažu da će provoditi projekte koji utječu na kvalitetu života i standard ranjivih skupina. Što god mi mislili o Bandiću, njegova vladavina jest imala socijalne elemente. Ta politika jest bila zasnovana na proizvoljnosti, a ne na organiziranom pristupu, međutim siromašnijim građanima svakako znače besplatni udžbenici ili tramvajske karte, kao svojevrsni supstitut socijalne države. Ljevica bi se upornim radom i pametnim politikama trebala približiti upravo toj populaciji.
Na skorim lokalnim izborima do političkih bi promjena moglo doći i drugdje. Istraživali ste vrijednosti mladih u jadranskim gradovima. Kako tumačite solidnu potporu koju u Rijeci, percipiranoj kao utvrdi ljevice, među mladima uživa klerikalni kandidat Marin Miletić?
Miletić je korisnik društvenih mreža i koristi diskurs blizak mladima, pa može do njih doprijeti. Osim toga, populacija nigdje nije uniformna. Rijeka jest manje religiozna od Dalmacije, ali i tamo postoji religiozni dio stanovništva, pa i među mladima. Neki od njih vjerojatno su i apolitični, pa im je Miletić privlačan i kao protestno-pernarovska opcija. Miletić bi zbog loma među ostalim frakcijama i eventualnih malih razlika među izbornim rezultatima mogao proći u drugi krug. Međutim, njegove vrijednosti nisu kompatibilne s vrijednosnim sustavom koji u Rijeci dominira. Mislim da nema šanse postati gradonačelnik. Njegov ulazak u drugi krug vjerojatno bi izazvao negativnu mobilizaciju, odnosno potaknuo građane da izađu na izbore i glasaju protiv njega. Tako da on SDP-u predstavlja manji problem nego neki drugi kandidati.
Imamo simulakrum pravnog sustava
U Zadru bi HDZ mogao izgubiti vlast nakon trideset godina. Ankete daju otprilike podjednake šanse nestranačkom Marku Vučetiću, iza kojeg je stala čitava oporba, kao i aktualnom gradonačelniku Branku Dukiću?
U Zadru vladaju drugi trendovi na lokalnim u odnosu na nacionalne izbore. Ovdje su pobjeđivali Milanović, Ivo Josipović i Stipe Mesić, a u samom gradu je čak i na parlamentarnim izborima znao pobjeđivati SDP. Na lokalnim izborima priča jest drugačija. Međutim, još 2001. gradonačelnik je zamalo postao nezavisni Stanislav Antić. Njegova lista i SDP imali su u Gradskom vijeću većinu od jednog vijećnika, no HDZ je uspio preokrenuti taj rezultat i na čelo grada postaviti Božidara Kalmetu. Opozicija je nakon dva desetljeća shvatila da protiv HDZ-a šanse ima samo ako se udruži te ima prepoznatljivog kandidata kojeg su podržale sve opcije lijevo od HDZ-a. Svim gradovima u kojima se vlast dugo nije mijenjala, pa tako i Rijeci i Zadru, zajedničko je to da je izlaznost vrlo slaba, oko 40 posto. To u Zadru pogoduje HDZ-u kao stranci sa stabilnim bazenom glasova. Opozicija, dakle, mora motivirati ljude da izađu na izbore. Teško je prognozirati, no mislim da će Vučetić i Dukić voditi bitku u drugom krugu i da će opozicija sigurno imati bolji rezultati no prije, ali to primarno ovisi o tome koliko će uspjeti motivacijom glasača povećati izlaznost.
Prilikom prošlogodišnjih izbora primijetili ste da urbane sredine okreću leđa HDZ-u. Očekujete li nastavak tog trenda?
U Zagrebu se HDZ sam eliminirao. Izbornu strategiju su temeljili na suživotu s Bandićem i sada su u velikom problemu jer Bandićeva stranka nema šanse ponoviti njegov uspjeh, dok je Davor Filipović promašaj, ali on je kao promašaj i dizajniran. HDZ u Zagrebu ulazi u nedefinirano područje s nizom aktera koji neće previše smetati ni Tomislavu Tomaševiću iz Možemo! ni SDP-ovom Jošku Klisoviću. Glavni grad će HDZ-u biti veliki strukturni problem jer će stranka biti izbačena iz upravljanja ogromnim budžetom i trećinom nacionalnog BDP-a. Vjerojatno neće dobro proći ni u Rijeci, dok će u Zadru proći slabije nego na prethodnim izborima. U Splitu je teško išta prognozirati, osim što će grad vjerojatno naginjati desno. Pozitivan razvoj za HDZ mogao bi se dogoditi jedino u Osijeku, gdje dobro stoji Ivan Radić. Za njih će to biti simbolički značajno zato što je u Slavoniji tradicionalno jak Škoro. HDZ će vjerojatno osvojiti ukupno najveći broj jedinica lokalne samouprave. To će se predstavljati kao pobjeda, ali mislim da će po ukupnom saldu biti na gubitku, prvenstveno zbog Zagreba.
Aktualna je tema pravosuđa. U našoj zemlji općenito se smatra da pravni sustav pogoduje bogatima i moćnima, odnosno da nema pravne jednakosti građana. Upravo zahvaljujući tome javnost Zdravka Mamića percipira čak i kao svojevrsnog heroja?
Javnost sukob Mamića i pravosuđa vidi gotovo kao sukob dva kriminalna sustava. Kako na jednoj strani imamo pravomoćno osuđivanu osobu upletenu u niz krajnje problematičnih situacija, a na drugoj strani granu državne vlasti, takva javna percepcija znači potpuni poraz pravosuđa. Nije percipirano samo kao nefunkcionalno, nego i kao kriminogeno, pa u bilo kakvom sukobu nitko neće stati na stranu sudaca. Pravosuđe posao obavlja u smislu procedure, dakle imate branitelja i tužitelja koji iznose argumente, a suci donose presude i tako dalje. Međutim, Hrvatska je na ljestvici percepcije neovisnosti sudstva Svjetskog ekonomskog foruma rangirana gore i od Jemena, države u građanskom ratu. Politički i ekonomski kapital, dakle politički moćni i bogati, kontroliraju naše sudstvo. Već je i sama pripadnost vladajućoj stranci faktor koji znači da će netko na sudu vjerojatno proći bolje.
Prema tom izvještaju za 2020. Hrvatska se nalazi na 126. mjestu od ukupno 141 države. Kako komentirate sukob premijera i predsjednika oko izbora Zlate Đurđević na čelo Vrhovnog suda?
Milanović nastoji reformirati pravosuđe i demontirati HDZ-ov utjecaj, međutim način na koji to radi je problematičan. Zahvaljujući konfliktnom nastupu slučaj se naposljetku ne percipira kao sukob oko sudstva, nego kao sukob dviju ličnosti. Međutim, mislim da su pogrešne ocjene Milanovićevih istupa kao "trumpizama" jer znamo tko je Trumpa izabrao i kakvi su njegovi stavovi. Istina jest da je Milanović, kao i Trump, uočio određene frustracije u društvu i počeo ih vrlo izravno komunicirati. Činjenica je da živimo s jednim od najgorih pravosudnih sustava ne samo u Europi, nego prema nekim parametrima i u svijetu. Čak su i suci koje je imenovao Donald Trump njemu odbijali žalbe, što je u Hrvatskoj teško moguće, jer su politički i ekonomski kapital de facto važniji od Ustava i zakona. Zapravo imamo simulakrum pravnog sustava, a nažalost, vrlo sam pesimističan što se tiče mogućnosti promjene.
