Protesti koji su se u Kazahstanu događali tijekom prvih nekoliko dana nove godine bili su izazvani poskupljenjem plina koji većina stanovnika koristi kao gorivo za automobile. Zbog toga su, barem u početku, više podsjećali na proteste Žutih prsluka u Francuskoj negoli na jednu od "obojenih revolucija", kojima se obično opisuje izvana asistirano i financirano svrgavanje proruskih vlada u bivšim sovjetskim republikama.
Unatoč tome, kazahstanski predsjednik Kasim-Žomart Tokajev okvalificirao ih je upravo tako te u idućim danima ustrajao na narativu da su protesti bili pokušaj državnog udara i međunarodna teroristička urota. Za to, međutim, nije naveo nikakve dokaze, već je umjesto toga ustvrdio da sama brzina i sinkroniziranost događa, poput istovremenih blokada cesta i zauzimanja aerodroma, medija i institucija, govori u prilog njegovoj tezi. S druge strane, jedini međunarodni faktor direktno upleten u previranja u Kazahstanu su vojnici Organizacije Ugovora o kolektivnoj sigurnosti (ODKB), ruske verzije NATO saveza, koje je u zemlju pozvao sam Tokajev kako bi ugušio revolt.
Otprilike petinu stanovništva Kazahstana čine etnički Rusi, zbog čega se strahuje da bi Rusijom predvođena "mirovna misija" ODKB-a mogla rezultirati nacionalističkim tenzijama, kao što je to bio slučaj u Ukrajini nakon svrgavanja proruske vlasti 2014. godine
Protesti su započeli 2. siječnja u Žaneozenu, gradu smještenom u naftom bogatom zapadnom dijelu zemlje, dan nakon što se cijena plina udvostručila kao rezultat ukidanja državnih subvencija. Protesti su se ubrzo proširili po drugim dijelovima zemlje, najviše u najvećem i najvažnijem urbanom centru Almatiju, gdje su zapaljene gradska vijećnica, policijski automobili i sjedište vladajuće stranke Nur Otan.
Tokajevljeva prva reakcija bila je obećanje da će se cijena plina smanjiti, a smijenio je vladu i obećao raspuštanje parlamenta. No protesti su nakon toga samo eskalirali, a prosvjednici proširili svoju listu zahtjeva na punu ekonomsku i političku reformu, odnosno kompletno razmontiranje vladajuće strukture. Taj je zahtjev najjasnije bio formuliran u sloganu "Starče odlazi!", koji se odnosio na bivšeg predsjednika Nursultana Nazarbajeva, tvorca postsovjetske kazahstanske države.
Nakon eskalacije nereda Tokajev je proglasio izvanredno stanje i sigurnosnim snagama naredio da pucaju bez upozorenja u sklopu "protuterorističke operacije", blokiran je internet i u zemlju pozvan OKDB. Kada se nakon nekoliko dana nasilje smirilo, vlasti su javile da su poginule 164 osobe, među kojima i 18 pripadnika snaga sigurnosti, bolničku pomoć zatražilo je oko 2.200 ljudi, od čega su polovica policajci, a uhapšeno je više od 8.000 ljudi.
Tokajev je u međuvremenu smijenio i dvije, uz njega samoga najvažnije političke figure u zemlji, Nazarbajeva s funkcije "vođe nacije", s koje inače ne bi trebao biti smjenjiv, i one predsjednika Vijeća sigurnosti te s mjesta šefa obavještajne zajednice dugogodišnjeg Nazarbajevljevog saveznika Karima Masimova. Štoviše, Masimov je uhapšen pod optužbom za veleizdaju, a sam Nazarbajev prije smjene danima se nije oglašavao pa se spekuliralo da je zajedno s kćerima pobjegao iz zemlje.
Nursultan Nazarbajev na vlast u Kazahstanu je došao još uoči raspada SSSR-a i tamo ostao sve do 2019. godine, kada se sam povukao. Stoga se bez pretjerivanja može reći da je sadašnji Kazahstan u svakom smislu plod njegove vizije koja je počivala na privatizaciji i eksploataciji prirodnih resursa i posljedičnom stvaranju s njim povezane političko-ekonomske elite. Temeljila se i na diplomatskom balansiranju zahvaljujući kojemu je zemlja početkom 1990-ih izbjegla nasilje i represiju koju su tih godina proživljavali njezini susjedi, i zahvaljujući kojemu ima dobre odnose i s Rusijom i sa zapadnim zemljama.
Tokajevljeva trogodišnja vladavina obilježena je rastom inflacije, kao i eksplozijom zaduživanja građana. Prema podacima agencije Credit First, danas sedam od devet milijuna ekonomski aktivnih Kazahstanaca ima kredit za troškove kao što su zdravstvo ili obrazovanje
Novinari su se ovih dana prisjetili kako je početkom 1990-ih američki državni tajnik James A. Baker III s Nazarbajevim pio votku u sauni, čime su udareni temelji savezništvu s SAD-om, toliko stabilnom da ga je još prije nekoliko mjeseci američki predsjednik Joe Biden nazvao "prijateljskim". U to vrijeme zemlja s četvrtim najvećim zalihama nuklearnog oružja, Kazahstan se u međuvremenu tog oružja riješio, a u zemlju pripustio američke naftne kompanije Exxon Mobil i Chevron, pri čemu je ova druga vlasnica polovice zajedničke investicije s vladom u najvećem tamošnjem naftnom polju Tengiz.
Zauzvrat su američke administracije tolerirale pojave zbog kojih u nekim drugim slučajevima pokreću vojne intervencije, primjerice činjenicu da je Nazarbajev dobivao izbore sa skoro 100 posto glasova, a zatvore punio političkim oponentima i novinarima. I samog Tokajeva Nazarbajev je osobno izabrao za svoga nasljednika, a izbore na kojima je 2019. godine Tokajev pobijedio Organizacija za evropsku sigurnost i suradnju proglasila je nepoštenima.
Budući da je doveden da nastavi tamo gdje je nakon 31 godine stao Nazarbajev, i Tokajevljeva obećanja o političkim reformama i demokratizaciji ubrzo su se pokazala šupljima, pa u parlamentu nema opozicijskih stranaka, a lokalne dužnosnike imenuje centralna vlast.
U izvještajima koje redovito objavljuje organizacija Amnesty International navodi se da se nad političkim protivnicima u zatvorima provodi tortura, a u prošlogodišnjem izvještaju organizacije Freedom House Kazahstan je, s 23 od mogućih 100 bodova, kvalificiran kao zemlja koja "nije slobodna".
Unatoč dobrim odnosima s SAD-om, golema kopnena zemlja sa samo 19 milijuna stanovnika sve vrijeme čvrsto je ukorijenjena i u sferu utjecaja Rusije, a duboka povezanost uključuje i projekte kao što su raketni kompleks kozmodrom Bajkonur, koji je u najmu ruske vlade, i projekti ekstrakcije urana za rusku nuklearnu industriju, metala čijih se više od 40 posto svjetskih zaliha također nalazi u Kazahstanu.
U toj zemlji otprilike petinu stanovništva čine etnički Rusi, zbog čega se sada strahuje da bi Rusijom predvođena "mirovna misija" ODKB-a mogla rezultirati nacionalističkim tenzijama, kao što je to bio slučaj u Ukrajini nakon protesta i svrgavanja proruske vlasti 2014. godine i kasnije aneksije Krima.
Tokajev i Putin 2019. u Kremlju (Foto: Wikimedia)
Dolazak 2.500 vojnika ODKB-a u Kazahstan prva je takva misija otkad je ta organizacija osnovana 1994. godine. Tokajevljeva formulacija kojom je proteste okarakterizirao kao međunarodnu terorističku urotu imala je funkciju da opravda aktiviranje članka ugovora ODKB-a kojim se takve intervencije pokreću. ODKB se sastoji od šest bivših sovjetskih republika, a trenutni njegov predsjedatelj, predsjednik Armenije Armen Sarkisian, izjavio je da je u pitanju mirovna misija ograničenog perioda.
Većina ODKB-ovih vojnika u Kazahstanu pripadnici su ruske vojske, a među njima su i oni iz 45. elitne brigade koja je ratovala u oba čečenska rata, u gruzijskoj Južnoj Osetiji 2008. godine, na Krimu 2014., te u Siriji. Samoj Rusiji ovo je četvrti vojni upad u druge zemlje u samo dvije godine, nakon odmetnute azerbajdžanske enklave Gornjeg Karabaha, Bjelorusije i Ukrajine, na čijoj se granici sada nalazi 100 tisuća vojnika. Ruska vojska desetljećima je prisutna i u odmetnutim proruskim regijama Moldavije i Gruzije. Zbog toga se sada naveliko kalkulira čini li Rusija samoj sebi medvjeđu uslugu kada usred pregovora s NATO savezom oko gomilanja vojske na granici s Ukrajinom disperzira resurse i pažnju na drugi kraj svoje sfere utjecaja, te hoće li to rezultirati daljnjim slabljenjem njezinog utjecaja u susjednim zemljama.
U međuvremenu, sve je više nagađanja da se u Kazahstanu nije dogodio samo narodni protest, nego da je u pitanju i unutrašnja borba za vlast političkih i ekonomskih elita, odnosno Tokajevljev pokušaj da se riješi Nazarbajeva i njegovih ljudi, za što se najvećim dokazom smatra hapšenje i optužba za veleizdaju moćnog šefa obavještajne zajednice Masimova.
Tokajev je od Nazarbajevljevih ljudi očistio još neke dijelove sigurnosnog aparata, dok su se istovremeno pojavili navodi da su se u mirne proteste u Almatiju infiltrirali batinaši iz Nazarbajevljevog klana. Na protestima je tako viđen jedan od najmoćnijih vođa kriminalne bande u zemlji, Arman Džumageldijev s nadimkom Divlji Arman, koji je održao govor na glavnom trgu u Almatiju, a sada je pritvoren.
Iz Francuske se, pak, u vrijeme protesta bio oglasio tajkun Muhtar Abljazov, bankar koji se obogatio kao dio Nazarbajevljeve klike, ali je ispao iz njegove milosti kada je prije nekoliko godina optužen za pronevjeru 4,5 milijarde dolara iz vlastite banke. Abljazov sada iz inozemstva, baš poput odbjeglih ruskih oligarha koji su naglo postali protivnici Vladimira Putina, rogobori protiv svog bivšeg političkog mentora, no procjenjuje se da njegov upliv u proteste ne seže dalje od toga.
Spomenik Nazarbajevu u Ankari (Foto: LoudHmen/Wikimedia)
No teza o dvorskim borbama itekako ima smisla kada se u obzir uzme da je, s jedne strane, Nazarbajevu njegova funkcija doživotnog vođe nacije pružala i imunitet od sudskog progona, a s druge, da su se njegova proširena obitelj i bliski suradnici tijekom desetljeća u kojima su kontrolirali naftnu i plinsku industriju bezočno obogatili.
Britanska organizacija Chatam House nedavno je objavila da su ljudi bliski Nazarbajevu u Londonu nakupovali luksuznih nekretnina u vrijednosti od najmanje 530 milijuna funti, od čega 330 milijuna Nazarbajevljevi članovi obitelji; kćer Dariga, njezin sin Nurat Alijev, Nazarbajevljev zet i unukova supruga. Do ovog iznosa došla je Nacionalna agencija za kriminal koja je 2020. istraživala "neobjašnjeno porijeklo" te imovine, no tužba za pronevjeru i pranje novca protiv oca Nazarbajevljevog unuka odbačena je na britanskom Visokom sudu.
Među vlasnicima spomenutih nekretnina našla se i kćer magnata bakra Vladimira Kima, s najvrjednijim stanom od 27,5 milijuna funti. U Pandorinim papirima prošle je godine objavljen i slučaj u kojemu je Nazarbajevljevoj "trećoj neformalnoj supruzi" Asel Kurmanbajevoj preko šest offshore računa isplaćeno 30 milijuna dolara oligarha Vladimira Nija. Ni je 1990-ih proveo privatizaciju, a zatim i prodaju korejskom Samsungu državne rudarske kompanije koja se sada zove Kazakhmys.
Istovremeno, američka neprofitna organizacija The Oxus Society for Central Asian Affairs objavila je da se u zemlji u prvih šest mjeseci prošle godine održalo 435 protesta i štrajkova, od kojih većina u vezi radničkih prava i plaća. Tokajevljeva trogodišnja vladavina obilježena je rastom inflacije i smanjenjem kupovne moći, kao i eksplozijom zaduživanja građana. Prema podacima agencije Credit First, danas sedam od devet milijuna ekonomski aktivnih Kazahstanaca ima kredit za troškove kao što su zdravstvo ili obrazovanje. S druge strane, prema podacima revizorske kuće KPMG iz 2019., 162 pojedinca vlasnici su 50 posto bogatstva u državi, a tijekom pandemije i službena lista milijardera povećala se za njih troje. Svi oni na ovaj su ili onaj način dio klanova koji se sada bore za potpunu kontrolu nad državnim aparatom.
