Hrvatski ratni veterani pomažu ukrajinskima u programu resocijalizacije koji se ovih dana provodi u Lavovu. O tome je izvijestilo više medija, nastavljajući se na slične poduhvate, npr. onaj s početka prošle jeseni kad su ukrajinski vojni ranjenici posjetili Savudriju. Hrvatski "kolege", tada je rečeno, Ukrajince su podučavali ronjenju te se s njima družili i opuštali. No bilo je takve suradnje još od 2018. godine, kao što se dandanas može vidjeti na web-stranici Ministarstva branitelja RH. "Iako rat u Ukrajini još nije završio", pisalo se tako prije pet i pol godina, "…obavljaju se zamjene vojnika na bojištima i mnogi od njih vraćaju se svojim kućama."
Na stranu sad to kad je točno rat u Ukrajini zaista otpočeo, pa i kad se sve još nije završio – o tome i sama dotična veteranska internacionala ima podijeljena stajališta. Ipak, pogledajmo malo detaljnije kakva se to resocijalizacija sada provodi udruženim njihovim znanjem i resursima. "Potrebno je mentalno ljude vratiti u svakodnevni život u čemu nam je puno pomogla hrvatska strana otvaranjem novih mogućnosti i novih pristupa", rekao je tim povodom Andrij Sadovji, gradonačelnik Lavova.
"Program resocijalizacije koji provode hrvatski branitelji sastoji se od teoretskog i praktičnog dijela", saznajemo dalje iz medijskih izvještaja, "a sadrži brojne aktivnosti poput ronjenja, jahanja, kajakarenja te različitih edukacija." Ponovno ronjenje, dakle, plus jahački i veslački sport, dok se spomenom eventualne druge neke edukacije nitko ovdje nije posebno zaokupljao. Gdje je tu pored očitog rehabilitacijskog programa i nekakva resocijalizacija, tj. ponovno integriranje u najširu društvenu zajednicu, ostaje tako i dalje enigma. Ovako bi se prije moglo zaključiti da je nesretnim veteranima ostatak društva odmaglio pomoću peraja, uzda i vesala.
Svejedno tu nema nikakvog novog "re", a voditelji programa zacijelo nisu u vidu imali socijalizaciju veterana s ribama i konjima. Druženje ove "braće po oružju", kakvima se oni sami vide, može se opisno svesti na sportsko-rekreativne susrete s instrukcijama za početnike u određenim disciplinama. Pritom je riječ o sportovima koji nisu dostupni prosječnom svijetu ni u Hrvatskoj ni u Ukrajini, pa bi se s jednakom osnovom dalo govoriti o resocijalizaciji kroz golf ili karling ili floret ili paraglajding.
Hrvatski ratni veterani ipak bi mogli znalački podučavati ukrajinske bivše vojnike nečemu drugom. No to samo za slučaj da Ukrajina pobijedi u ratu protiv Rusije, što je zasad i dalje više nego neizvjesna pretpostavka. Umjeli bi im pokazati kako da se u društvo vrate kao osigurač interesa dominantne nacionalističke stranke. Zauzvrat bi i oni dobili rukovet beneficija u sustavu fiskalnom, zdravstvenom, obrazovnom. Ne bi morali raditi za život, bez obzira na to što je resocijalizacija kroz rad u civilnom kolektivu nenadomjestiva metoda takvih javnih politika. Bar u primjerima gdje veteranska populacija nije moneta za ideološko potkusurivanje iliti, hrvatski, žetončići.
Istovjetnu poziciju nacionalističkih pretorijanaca imaju i drugi veterani u zapadnobalkanskoj regiji, doduše. Razlika se sastoji u tome što su zaostali u poziciji ratnih gubitnika ili tek relativnih, sasvim uvjetno definiranih pobjednika. Raznorazne privilegije zato su najveće baš kod hrvatskog ratnoveteranskog sloja, novopečenih ukrajinskih trenera. Nisu ni predviđeni za regularne povratnike u obično društvo, naprotiv, ali dobro znaju kako se pod njim roni i nad njim leti, te uz njega vesla i jaše.
