Priča "Kako se stvarao Robinzon" Iljfa i Petrova svakako je jedan od poznatijih primjera satire književne cenzure. Podsjetimo, uredništvo časopisa Avanturistički pothvat, smoreno socijalističkim realizmom tadašnjih književnih djela, obraća se mladom piscu Moldovancevu da napiše zabavno djelo. Dolaze na ideju da objave novi, sovjetski "Robinson Crusoe". Nakon što pisac preda rukopis, urednik ga odmah "izrešeta" svojim komentarima: u romanu nema ništa sovjetskog, roman obiluje "nezdravom erotikom i bačvama ruma", uopće nisu prikazane "široke mase radnika", iako se radi o nenastanjenom otoku.
Zanimljivo bi bilo vidjeti kako bi danas izgledao razgovor između urednika jedne ruske izdavačke kuće i mlade spisateljice koja bi željela, recimo po uzoru na američku seriju "Euforija", objaviti tinejdžersku dramu o problemima seksualnosti, rodnog identiteta, ljubavi, narkomaniji. Na stranici "Knjiga fanfika", latvijskom rusofonom arhivu fanfictiona, zabranjenom prošli mjesec u Rusiji, nalazimo pregršt rubrika i priča intrigantnih naslova: "Tamo gdje oblaci gore", "Doba smutnji", "Dodir duge", "Obiteljske vrijednosti"... Književnost queer-tematike, kao i bilo koji drugi tip književne proizvodnje u Rusiji, vrlo je bogata i živa, no ona danas u najboljem slučaju završava u digitalnom obliku, marginalizirana na nekim opskurnim internetskim stranicama. Realizirajući u "kovačnici rata" državnu kulturnu politiku, ruski urednici u takvim djelima – da citiramo jednog našeg saborskog zastupnika – vide "paravan za promicanje woke ludila i dekadencije".
Paralele između ta dva vremena i nespojiva sistema – onog socijalističkog i ovog kapitalističkog – iako se radi o istom geografskom prostoru – svakako su prvoloptaške i nategnute. No ipak, 23. svibnja 1932., iste godine kad je objavljen "Kako se stvarao Robinzon", prvi put je predložen termin "socijalistički realizam", kao "vodeća metoda sovjetske umjetničke literature i književne kritike". Ta godina obično se uzima i kao početak ere staljinizma, u kojoj su mnogi sovjetski umjetnici i pisci zbog svojih djela poubijani u Gulagu. Krajem travnja ove godine prvi put je osnovano ekspertno vijeće pri Ruskom književnom savezu u čiji su sastav, među ostalim "stručnjacima" vojne, religiozne, pravne provenijencije, ušli i predstavnici vladinog nadzornog organa za internet i masmedije. Iako je ono zasad donosilo samo "preporuke" izdavačima, čini se da je cenzura na kraju institucionalizirana: osnovan je "specijalni organ" koji će, kao nekad sovjetski Glavlit, procjenjivati odgovaraju li književna i filmska djela ranije donesenim zakonima о zabrani LGBT propagande i stranim agentima, i onom budućem – zakonu o zabrani propagande droge u književnosti i filmu koji će stupiti na snagu u rujnu 2025.
***
U listopadu 2022. godine izašao je debitantski roman "U paramparčad" Maksa Faljka. Nakon što je knjiga predana na "lingvističku ekspertizu", urednici izdavačke kuće LikeBook odlučili su ne izbaciti pojedine dijelove – oko tri posto od ukupnog teksta – nego zacrniti retke kao "dokaz o cenzuri". Iza "crnih traka" nalazili su se opisi seksa i gej ljubavi. Knjiga "Ljeto u pionirskoj marami" autorica Katеrine Siljvanove i Elene Maljisove, bestseler o romansi između pionira i vodiča kampa, bila je povod da se u svibnju 2022. pokrene "lov na vještice". Najprije je pronacionalistički pisac Zahar Prilepin pozvao da se "noću spali izdavačka kuća Popcorn", a zatim su zastupnici dume, uznemireni dotad neviđenom nakladom od 200.000 primjeraka, donijeli zakon protiv gej propagande u književnosti. Knjiga je na kraju povučena iz prodaje.
Streaming servis Amediateka cenzurirao je serije "Bijeli lotos" i "Euforiju". Tako u prvoj likovi umjesto "gej" izgovaraju "muškarac", pa je replika "svi smo mi ovdje gejevi" prevedena u "svi smo mi ovdje muškarci", dok je iz "Euforije" izostavljena priča o tranziciji Jules Vaughn u djevojku
Ruska izdavačka kuća Bombora cenzurirala je 2018. u ruskom prijevodu "Pričâ za laku noć za mlade buntovnice" Francesca Cavalla i Elene Favilli pripovijetku transrodne djevojke Coy Mathis. Knjiga sadrži 99 priča i jednu praznu stranicu s naslovom "Napiši svoju priču (Stoto poglavlje)". U ruskom je izdanju, dakle, objavljena jedna priča manje, premda je na koricama knjige otisnut broj devedeset i devet. Urednici su rekli da je "nemoguće objaviti, nažalost, punu verziju u Rusiji".
Streaming servis Amediateka radikalno je cenzurirao američke serije "Bijeli lotos" i "Euforiju". U ruskom prijevodu prve serije likovi umjesto riječi "gej" izgovaraju "muškarac". Tako je replika jednog od likova "svi smo mi ovdje gejevi" prevedena u "svi smo mi ovdje muškarci". Iz finalne epizode nestao je jutarnji dijalog dviju junakinja Valentine i Mije o njihovom sinoćnjem seksu. Rečenica u kojoj se opisuje gej seks – "He was kind of fucking his uncle" – ruski servis je preveo: "Ma radili su tamo nekakve gluposti". Iz "Euforije" je pak sveukupno izbačeno oko dva sata kronometraže. Tako u ruskoj "varijanti", između ostalog, nije prikazana priča o tranziciji Jules Vaughn u djevojku te četverominutna scena u kojoj se glavna junakinja Rue drogira.
Cenzurirane stranice romana "U paramparčad" Maksa Faljka (Foto: nuna_bro/X)
Krajem travnja ove godine izdavačka kuća AST bila je, zbog reklamacija propatriotskih pisaca i aktivista, prisiljena povući iz prodaje knjigu "Nasljeđe" Vladimira Sorokina te je poslati "stručnom" vijeću na "odgovarajuću ekspertizu". Također, knjige "Mali život" Hanye Yanagihare, "Ahilejeva pjesma" Madeline Miller, "Giovannijeva soba" Jamesa Baldwina i "Dom na kraju svijeta" Michaela Cunnighmana uklonjene su zbog istog razloga s polica knjižara.
Na ruskim društvenim mrežama proširio se klip o knjigocidu u Habarovsku. Sibirski patrioti pod nazivom Vijeće očeva pokupovali su za vlastite novce u lokalnoj knjižari sve primjerke knjiga "Ljeto u pionirskoj marami" i "O čemu šuti lastavica". Mladi učitelj povijesti, u šubari i plavoj pernatici, u tvornici za preradu papira trga listove knjige u paramparčad. "Sretan sam što ovo radim. Što kidam! Ovo je sve odvratno, jadno i ne smije postojati u Rusiji. Ako je zapad odlučio poludjeti, to je njegovo pravo. Mi imamo svoje vrijednosti, nama to nije potrebno. Za Rusiju!" Zatim poderane stranice baca na pokretnu traku s koje, uz melodiju domoljubnog hip-hopa, padaju u kontejner sa sivim gustišem.
***
Današnji mladi aktivisti šalju jedni drugima fotografije cenzuriranog romana "U paramparčad" Maksa Faljka, kupuju bijelu olovku i naknadno unose tekst po crnim trakama. Time se "briše" instanca prvog autora te čitatelji postaju suautori i suučesnici u "zločinu" protiv ruske države
To su neki od primjera današnje "kulturne" scene u Rusiji. Književno tržište našlo se u proteklih dvadesetak godina pod velikim udarom samocenzure potaknute sve represivnijim zakonima. Među izdavačima kolaju liste sa zabranjenim klasičnim autorima; na književnim festivalima, među štandovima, prolaze "revizori Gogoljeva lica" koji govore što se smije, a što ne smije prodavati, otkazuju se nastupi spisateljica koje su se drznule govoriti o ruskim zločinima u Ukrajini, pokreću se internetske stranice na kojima građani sami cinkaju "nedovoljno domoljubne" pisce ili kulturne menadžere.
Pred nešto više od dvadeset godina, provladina organizacija "Koračajmo skupa" organizirala je ispred Boljšoj teatra protest protiv stvaralaštva Vladimira Sorokina. Akcija je okupila više od 500 ljudi, mahom umirovljenika i mladeži, koji su uzvikivali "Njet Sorokinu!", trgali stranice iz njegove knjige "Plavo salo" i bacali ih u za tu prigodu napravljenu veliku zahodsku školjku od kaširanog papira, nad kojom je stajao natpis: "Projekt spomenika klasiku marginalne ruske književnosti V. Sorokinu". Poznati ruski konceptualist postao je tako u srpnju 2002. prvi autor kojeg je Putin sudski gonio zbog pornografije. Danas su njegove knjige, kao što smo vidjeli, povučene, i konačno je, čini se, završen dvadesetogodišnji put od "preporuka" izdavačkim kućama ka jasnim i očitim zakonskim zabranama. Urednici koji se neće pridržavati zakona bit će marginalizirani u književnom polju; plaćat će ogromne novčane kazne, izdavačka djelatnost će biti obustavljena na tri mjeseca i protiv njih će biti pokrenuti kazneni postupci.
***
Odnosi između države i pisaca oduvijek su bili, blago rečeno, složeni i teški u Rusiji. Vladimir Nabokov u knjizi "Dar" piše da je u Rusiji "cenzorski odjel postojao prije same književnosti". Nekad bi te otegotne okolnosti doprinosile kvaliteti umjetničkih djela. Pisci koji su živjeli pod neslobodnim nebom i koji su se bojali da im djela neće izaći razvijali su svoj ogroman stvaralački potencijal i iznalazili mehanizme zaobilaženje cenzure. Sjetimo se da je Bahtin upravo "otkrio" Dostojevskog u svojim "Problemima poetike" jer nije smio izravno pisati o postojanju Boga, temi koja je najviše mučila ruskog klasika.
Vasilij Aksjonov u svojem romanu "Kolege" podvaljuje u usta jednog od likova katren Pasternakove "Balade". Sovjetski nemarni urednici nisu to prepoznali i tako se Pasternak, čije su knjige bile zabranjene u SSSR-u, našao u milijunskom tiražu. Boris Akunjin, ruski pisac koji je proglašen "teroristom" i "ekstremistom" te koji će u rujnu gostovati na riječkom književnom festivalu Vrisak, u svojem je intervjuu za Jutarnji list rekao da postoje dvije Rusije – Putinova i Puškinova. Prvu čine oni koji zabranjuju, a drugu oni koji šire informaciju. Obje se nalaze na istom prostoru i u neprestanom sukobu. To je napeto polje dviju sila – čas ga zauzme crna lijepeći svoje trake, poput selotejpa, na svaku za politički vrh nepoćudnu rečenicu, čas bijela koja je uvijek iznova ispisuje i trga od zaborava.
Dok je Puškin brisao svoje strofe iz "Evgenija Onjegina", kako bi se poigrao sa cenzurom i čitateljem koji više ne bi znao što je iz njegova djela izbacio car, a što on sam, današnji mladi aktivisti ne brišu, već šalju jedni drugima fotografije romana "U paramparčad", kupuju bijelu olovku i naknadno unose tekst po crnim trakama. Time se "briše" instanca prvog autora te čitatelji postaju suautori i suučesnici u "zločinu" protiv ruske države. Na Telegram kanalima i društvenim mrežama aktivno se postavljaju isječci izbačenih kadrova iz serija s pratećim dijalozima likova. Izvan Rusije, kao i u vrijeme SSSR-a, ponovno cvjeta tamizdat – antisovjetska praksa objavljivanja djela u inozemstvu. Informacije koje ne odgovaraju vladajućoj eliti, kao nekad u slučaju s Pasternakom, prolaze ispod radara i suvremenim birokratskim urednicima. Djeluju mediji, poput litavskog portala Meduza, koji svakodnevno profesionalno izvještavaju o Rusiji te sustavno prate i bilježe mehanizam institucionaliziranja cenzure.
Fragmenti teksta precrtani crnom zastrašujuća su metafora onog što se danas ne događa samo na književnom polju, nego i u stvarnom životu Rusije. Putin je, montirajući "euforiju" u svojem imperijalističkom carstvu, jednim potezom redaktora staljinističke škole štrihirao milijune onih koji su zatim završili iza rešetaka ili su protjerani izvan svoje zemlje.
No, iako kremaljska politika pokušava uzurpirati jednu takvu ogromnu kulturu kao što je ruska, u Rusiji se, slijedeći svijetlu tradiciju subverzivnosti u književnosti i usprkos onima koji smatraju da je ruskoj kulturi istekao rok, pojavljuju individualni napori – diverzantski i nesputani – koji će je naposljetku istrgnuti iz ruku proputinovih ratnih huškača i obraniti od zaborava. "Ljudi je mogu poseći", veli jedan Rus iz Kišove priče "Lauta i ožiljci" o sovjetskoj literaturi, "ali će izdanak izbiti na drugom mestu. Prosvrdlaće iz kamena ili betona".
