Engleski sineast Andrew Haigh jedan je od najpoznatijih suvremenih predstavnika onog što se zna nazivati gay ili queer kinematografijom. U ultraniskobudžetnom dugometražnom debiju "Grk Pete" iz 2009., na dokumentaristički način bavio se muškom gej prostitucijom kroz lik naslovnog protagonista, ali i njegovim ljubavnim odnosom s escort kolegom, da bi ga dvije godine potom ostvarenjem "Vikend", pričom o 48-satnom erotskom odnosu dvojice mladića, mainstream aklamativno prihvatio.
Taj uspjeh odveo ga je u nešto drugačije vode, pa se narednim filmom, još bolje primljenim "45 godina" (2015.) bavio umirovljenim bračnim heteroseksualnim parom i nenadano otkrivenom ljubavlju iz prošlosti koja donosi ozbiljne poremećaje onoj sadašnjoj. Uslijedio je "Moj prijatelj Pete" (2017.) o ljubavi nježnog tinejdžera i plemenitog konja, a onda se Haigh posvetio televiziji. Filmu se vratio još jednom pričom o erotskoj interakciji dvojice mladih muškaraca, no ovaj put ne u realističkom modusu nego fantazijsko-onirički stiliziranom, s dodatkom problematiziranja odnosa ljubavi roditelja i djece.
Ljubavi koja je više nego ravnopravna protuteža onoj erotskoj, pa zapravo potonja ispada dodatkom prethodnoj, a ne obratno. Taj aktualni film, "Stranci", adaptacija je romana Taichija Yamade i nominiran je za pregršt uglednih nagrada, a našao se i na podosta kritičarskih lista najboljih prošlogodišnjih filmova.
Glavni lik usamljeni je muškarac znakovita imena Adam (Andrew Scott), koji, takoreći sam na svijetu, u izolaciji stana u neboderu u kojem ne stanuje gotovo nitko osim njega pokušava pisati filmski scenarij. Jedini drugi vidljivi stanar zgrade alkoholu je skloni Harry (Paul Mescal), koji upoznavajući se s Adamom odmah daje do znanja da je erotski zainteresiran za njega. Pokazat će se da je interes obostran pa njih dvojica započnu seksualni odnos s ljubavnim tendencijama, no taman kad se činilo da će elaboracija tog odnosa biti u središtu, u radnju ulaze Adamovi roditelji.
Njegovi otac i majka (Jamie Bell i Claire Foy), doduše, odavno su pokojni, ali on ih, kao da se našao u svijetu Mizoguchijeve "Legende o Ugetsuu", prilikom posjete svom bivšem obiteljskom domu susreće žive i u onoj dobi u kojoj su bili kad su poginuli u prometnoj nesreći. Adam je tada imao dvanaest godina, a sada ima otprilike onoliko koliko su oni imali tada, odnosno imaju sada, pa se uspostavlja neobična situacija da se oni obraćaju svojem vršnjaku kao djetetu, jer on naravno jest njihov sin. Pokaže se da je za Adama smrt roditelja bila silna trauma od koje se nikad nije oporavio, a roditeljsko-dječja ljubav čini se snažnijom od erotske.
Svakako, ona je autoru bila inspirativnijom i to filmu donosi lijepu dozu svježine jer se dosta rijetko s takvom motivikom u (suvremenoj) kinematografiji susrećemo. Inače, sva zbivanja sagledana su iz Adamove perspektive, a priroda realnosti je nestabilna i postoje barem dva različita realiteta; naposljetku, može se posumnjati i u Harryjevo postojanje, ali u krajnjoj liniji to je nevažno, jer baš kao u spomenutom Mizoguchijevom remek-djelu, stvarno je sve što lik vidi i osjeća kao stvarnost.
"Stranci" nisu onoliko dobar film kakva im je reputacija – ima u njima nepotrebnih općih mjesta o recepciji homoseksualnosti nekad i sad, queer kritika bi mogla izvući interpretaciju po kojoj film gej likove autohomofobno slika kao nesretne usamljenike, a ima tu i trenutaka sentimentalnosti na rubu patetike. Međutim, isto tako je to ostvarenje koje u svojim najboljim momentima na rijetko dirljiv način podsjeća koliko nam je roditeljska ljubav i ljubav prema roditeljima nekad bila važna i koliko ona nikad ne prestaje. Središnji je to i dragocjen sastojak filma zbog kojeg, u paru s profinjenim stilom, "Stranci" zaslužuju poštovanje.
