Interes za studiranjem u Hrvatskoj i dalje je u padu. Ove jeseni ostalo je naime još više slobodnih mjesta za brucoše na svim visokoškolskim ustanovama, javnim i privatnim, negoli prethodnih godina. Točnije, 11.251 od ponuđenih 42.301.
Najviše će praznih klupa – u apsolutnom iznosu – ostati u javnim ustanovama, jer na njih otpada 38.196 mjesta od ukupne kvote za prvu godinu studija. Među njima se posebno ističu izvanredni studiji – ekonomski, pravni, kineziološki itd. Logično, jer ih studenti sami plaćaju, za razliku od njihovih kolega na prvoj godini redovnih studija. Proporcionalno, međutim, privatna su sveučilišta i visoka učilišta prošla znatno gore. Privatna sveučilišta su popunila svega 50 mjesta, od 456. Sveukupno je ostalo neispunjeno više od pola kvote za prvu godinu na privatnim ustanovama. Ili, otprilike, 2.200 od 4.100.
Budući da i tamo studenti sami plaćaju studij, jasno je zašto su javne visokoškolske institucije pretrpjele manji udar od privatnih. Potonjima se biznis očito nije isplatio, osim rijetkima. Ali treba vidjeti otkud generalno takav poražavajući trend u zemlji koja je još donedavno oglašavala transformaciju u društvo znanja.
Troškovi samog studiranja posljednjih godina nisu rasli. Školarine su ostale na približno istoj razini u velikoj većini visokoškolskih institucija. Stanovanje u studentskim domovima i prehranjivanje u menzama porasli su tek malko. S druge strane, upada u oko da u Hrvatskoj puno manje učenika završava četverogodišnju srednju školu – njih 31.743 ove godine – nego što ima mjesta na prvim godinama studija. Zapravo, razlika je gotovo onolika koliko je na tim studijima ove jeseni ostalo slobodnog mjesta. A hrvatski fakulteti nisu uspjeli privući dovoljno onih koji sami plaćaju.
Nema stranih studenata koliko se očekivalo, nema domaćih starijih interesenata. Kod mlađih je i demografija učinila svoje. Sve ih više odlazi u inozemstvo, jer ovdje ne mogu ni preživjeti, kamoli studirati. I tu dolazimo do pravog objašnjenja.
Premda se materijalni uvjeti studiranja posljednjih godina nisu pogoršali, jesu pak oni opći. Odnosno tzv. životni. Preživljava se sve teže, pa studiranje u većoj mjeri nego ikad – ili makar od sredine prošlog stoljeća – postaje klasna privilegija. I baš ništa ne nagovještava preokretanje tog procesa.
U današnjoj Hrvatskoj, moglo se već čuti, teže je upisati vrtić nego fakultet. Pritom nakaradno zvuče sugestije da se obrazovni sustav uskladi s tržištem rada. Jer i rada je sve manje, izuzev onog maltene neplaćenog.
