U njujorškoj sudnici 12 porotnika nakon suđenja 18-godišnjaku optuženom za ubojstvo s predumišljajem, koji je probo svoga nasilnog oca nožem u grudi i kojem prijeti smrtna kazna, treba donijeti presudu. Prije povlačenja na vijećanje, sudac im napominje: "Vaša je dužnost razdvojiti činjenice od naklonosti. Ako smatrate da postoji opravdana sumnja u krivnju optuženoga, tada trebate donijeti odluku da nije kriv. Ako ne postoji opravdana sumnja, tada trebate, s punom odgovornošću, donijeti odluku da je kriv." Jedanaest porotnika glasa da je kriv, samo jedan da nije, inzistirajući da se ponovno razmotre dokazi i njihove moguće interpretacije. U "Dvanaest gnjevnih ljudi" (1957.) Sydneya Lumeta oponirajući porotnik ukazuje na to da nitko nije zapravo vidio zločin, da se radi o optužbi na temelju indicija. Starac na donjem katu je čuo svađu i zatekao mladića kako bježi, a susjeda vidjela kako ubija oca u odsjaju prozora prolazećega vlaka. "Možete li biti sigurni da nisu pogriješili?" obraća se kolegama, ustraje i ponavlja pitanje, dok napokon jedan od njih frustrirano ne dometne: "Nitko ne može biti siguran, nije da je ovo baš egzaktna znanost."
Iako je retorika kao vještina danas nerijetko zanemarena, hoće li se nekome dosuditi kazna zatvora ili ovdje čak smrti, što će se dogoditi s kurikulumom ginekologije na medicinskim fakultetima, obnovom nekog razrušenoga spomenika ili gradskim stambenim politikama, ovisi o tome kako će se upotrijebiti raspoložive činjenice i argumenti da bi se uvjerili sud, fakultet ili gradska skupština da bi se nešto trebalo dogoditi, i na koji način. (Ako bi netko napomenuo da je tu manje do činjenica i argumenata, koji god preokret napravio, svejedno bi ponovno zabrazdio u domenu i problem retorike.)
- Retorika izranja u 5. st. pr. n. e. s razvojem demokracije. Nije to takva demokracija koju imamo danas, naravno. Ali se pojavila potreba da ljudi govore javno, da iznose svoje ideje, da zajedno tragaju za određenim mogućnostima uređenja društvenih odnosa. Povijest retorike je povijest društva u kojem se oblikuje. Što je društvo slobodnije, to u njemu retorika zauzima relevantnije mjesto – pojašnjava Gabrijela Kišiček, profesorica govorništva na Odsjeku za fonetiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
U Ateni se političkom obrazovanju i vladanju govorničkim vještinama specijalizirano posvećuju sofisti, koji u tim previranjima nastoje sistematizirati argumentacijske modele i strategije kojima će se osigurati prevlast neke strane. Unatoč temeljnim doprinosima retorici, iz njihova rada, napominje Kišiček, proizlaze i predrasude koje je do današnjega dana prate.
- Shvaćanje da je retorika način manipulacije, metoda kojom će se nešto nekome podvaliti ispod žita, proistječe iz sofističkih natjecanja u kojima su se rasprave vodile radi pobjede nad protivnikom, dokazivanja vlastite rječitosti, nekada i ne birajući sredstva – kaže Kišiček.
Sumnjičavost prema retorima drugim dijelom je, kazuje, na duši humanistima u 16. stoljeću, kao što je Petrus Ramus, po kojem, retoriku čine samo ornamenti, stil, lijepo upakirane riječi i dobra izvedba". Povijest retorike pokazuje da se retorika nije nikada iskazivala samostalno i dekontekstualizirano, već je funkcionirala utkana u fiziku, kojoj je dodijeljen zadatak spoznavanja svijeta, logiku, koja je trebala razotkriti načela mišljenja i zaključivanja, i etiku, koja je otkrivala načela poželjnog funkcioniranja društva.
- Ciceron je smatrao da dobar govornik nije samo elokventan nego da mora imati široko znanje da bi mogao uopće donijeti prosudbu o nečemu i jednako uvjerljivo govoriti o pitanjima rata i mira, o povijesti, filozofiji, gospodarstvu, zakonima. U tome se slagao i s Izokratom koji je naučavao da retoričko obrazovanje dolazi na samom kraju – kazuje Kišiček.
Retorika je oruđe, dodaje, koje će samo u rukama dobrih ljudi biti iskorišteno u dobre svrhe.
Retorika je neprestano traganje za time koji argumenti i strategije funkcioniraju u nekome kontekstu, zašto funkcioniraju i u kojoj mjeri osvjetljavaju fenomene o kojima se govori
- Kao nož, na primjer. Netko će njime odrezati komad kruha, a netko počiniti zločin. Ono što mi možemo učiniti, što radim u svojim predavanjima, jest pobrinuti se da ta znanja dođu do što većeg broja dobrih ljudi – naglašava.
Dok država kreira privid "jednakosti u agori", kako u robovlasničkoj demokraciji u Ateni, tako i u današnjoj kapitalističkoj liberalnoj demokraciji, protkanoj rasizmom, nacionalnim granicama i drugim režimima koji nadziru i strukturiraju govor, retorika je mogućnost kreiranja pukotina u tome prividu u potrazi za preobrazbama.
Udžbenik "Istorije filozofije" G. F. Aleksandrova, B. E. Bihovskog, M. B. Mitina i P. F. Judina, bilježi da je atenska helijeja, kao porota sastavljena od kockom nasumično odabranih atenskih građana, predstavljala "strašno oruđe upereno protiv bogataša: plaćanje sudskih nagrada zavisilo je od eksproprijacije imanja ovog ili onog osuđenog lica". Ulice i trgovi, predavaonice i drugi prostori okupljanja postaju snažnim mjestom retoričke borbe. U Lumetovom filmu bijeda optuženikova odrastanja preokreće se u raspravi i u korist i protiv njega; izmjenjuju se argument otežavajućih okolnosti (optuženik je stasao u siromaštvu i nasilju), kao i ad hominem zablude, temeljene u optuženikovom tobožnjem karakteru (optuženik je već s deset godina završio na maloljetničkom sudu, s petnaest u popravnom domu), razotkrivajući, u okruženju uglavnom bijele porote koja vijeća o životu latinoameričkog mladića, da je opasno demokraciju i retoriku prepustiti samo i jedino institucijama.
Retorika je neprestano traganje za time koji argumenti i strategije funkcioniraju u nekome kontekstu, zašto funkcioniraju i u kojoj mjeri osvjetljavaju fenomene o kojima se govori, a zahtijeva preispitivanje čak i onoga što se naizgled čini očitim. Ogledajući se na retoriku znanstvenika u vrijeme pandemije, Kišiček kaže:
- I znanstvenici su retoričari, iako to zaboravljaju. Stavljanje znanosti u okvire nepogrešivosti je pogrešan stav. To treba znati objasniti, obrazložiti i ljudima približiti. Posebno ako ćete imati znanstvenike koji misle drugačije od vas, što smo imali priliku vidjeti tokom pandemije, znanstvenike koji su se međusobno sukobljavali, a nitko nije objasnio široj javnosti iz čega proizlazi to neslaganje.
Tu ona nalazi i pogrešno shvaćanje da su znanstveni rezultati nepromjenjivi, da se u njih ne sumnja.
- Pa naravno da se mijenjaju, to omogućava razvoj znanosti. Znanstvenici bi trebali osvijestiti koliko je važno da su dobri u komunikaciji. Ne mogu ostati izolirani u svojim laboratorijima – govori ona.
- Sofisti su se zalagali za vjerojatnost u slučajevima kada ne možete znati istinu. Oni su se koristili vjerojatnošću, primjerice, u sudskim procesima, gdje se ide na to što je vjerojatnije da se dogodilo - pojašnjava Kišiček.
Figurativne analogije su raširen način manipulacije u kojima se koriste usporedbe ili slikovite situacije da bi se u međusobni odnos dovela pitanja koja nisu međusobno povezana
U "Dvanaest gnjevnih ljudi" okret u porotničkoj sobi tek će se dogoditi pomnijim razmatranjem činjenica navodno već utvrđenih na početku. Nož kojim je počinjeno ubojstvo, a za koji je prodavač tvrdio da je specifičan u izradi i da takav ranije nije vidio, jedan od porotnika našao je u drugom dućanu u istom susjedstvu. Buka prolazećeg vlaka i nemogućnost starca koji šepa da u 15 minuta na temelju hodograma dođe do izlaznih vrata stana ukazali su na to da to svjedočenje nije vjerojatno. Jedan od porotnika sjetio se, promatrajući kolegu preko puta koji je činio isto, da je susjeda na suđenju češkala vrh nosa ukazujući na to da i ona, kao i taj porotnik, inače nosi naočale. Tu večer je spavala, naravno bez naočala, i pitanje što je doista mogla vidjeti.
Mladi Ciceron čita, 1464. (Foto: Wikipedia)
Kao usmena vještina, retorika je osvještavala važnost kreativnosti i improvizacije, a zapisivanjem se moglo koncentriranije raditi na preslagivanju pojedinih dijelova govora i efektnije pratiti kako se uvezuju tvrdnje i argumenti koji se u njemu pojavljuju. Tehnologija je znatno proširila retoričke mogućnosti. Vizualni ili video sadržaji na TikToku ili Instagramu, mogu se podjednako tako upotrijebiti da bi se neka teza razradila ili da bi se na nekoga utjecalo.
Kišiček tu daje primjer oglašivačke industrije koja neće samo govoriti zašto bi nekamo trebalo otputovati nego posegnuti i za fotografijama snimljenim iz određenoga kuta i uređenim tako da izgledaju što primamljivije.
- Možda ćete čak pustiti zvukove nekih egzotičnih ptica, zvukove vodopada, rijeka, toga kako zvuči jutro na Maldivima - kaže.
Posvećenost retorici od svojih početaka značila je okrenutost razradi konflikta bez pribjegavanja prisili ili nasilju. Traganje za mogućnostima dijeljene perspektive ili preoblikovanja neke situacije iziskuje slušanje, sagledavanje argumenata i vrednovanje pozicija, kao i otvorenost modifikaciji ili odbacivanju pozicije i teze ako se u razgovoru predstave dovoljno uvjerljivi argumenti. Retorička praksa traži otvorenost prema potrazi za odgovorima, a ne držanje unaprijed ucrtanih pozicija koje će se međusobno nadglasati.
- Čitajući Kvintilijanovo "Obrazovanje govornika" možete naići na savjete i konkretne vježbe primjenjive i danas. Zanimljivo je proučavati povijest retorike jer vidite kako su neke stvari nepromjenjive i primjenjive u svim razdobljima, ali i koliko su se neke stvari promijenile – upozorava Kišiček.
Moguće greške u izgradnji i izvedbi govora danas se protežu na cijele liste problema koji se mogu podijeliti na pogrešan odnos prema slušatelju, prema tome koje se predodžbe uvezuju uz govornika i na greške u argumentaciji. Odvraćanje pažnje slušatelju od temeljne teme ("Nema dovoljno hranilišta za životinje. Ali što s djecom koja žive u siromaštvu?"), osobni napadi (vrijeđanje, omalovažavanje) ili pokušaji pozivanja na nečiji autoritet (stručnost, radno mjesto) da bi se time opravdala tvrdnja česte su situacije u kojima govor počinje gubiti svrhu, prestajući pojašnjavati i približavati temu kojom se pokušava baviti.
Kišiček upozorava da se treba usredotočiti na snagu argumenata, ne dopustiti da nas dizajn govora ili nečiji nastup zavedu; manje se radi o tome koliko je osoba samopouzdana, a više o tome što konkretno govori. Tu izdvaja figurativne analogije kao raširen način manipulacije u kojima se koriste usporedbe ili slikovite situacije da bi se u međusobni odnos dovela pitanja koja nisu međusobno povezana (ili među kojima govornik propusti uspostaviti povezanost). Na taj način slušatelj može zaboraviti o čemu se zapravo na početku uopće krenulo raspravljati. Potrebno je pratiti u govoru i u tekstu što je njegova temeljna teza ili poruka i koji put je prevaljen da bi se došlo do zaključka. Taj put ili metoda čine suštinu dobroga govora ili teksta.
- Svoje studente najviše usmjeravam na to da budu dobri analitičari. Kroz raščlanjivanje i evaluaciju raznih govora moguće je puno naučiti o tome kako strukturirati vlastitu tezu i argumente – zaključuje Kišiček.
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
