Na izmaku drugog tjedna od uvođenja nešto strožih protuepidemijskih mjera – a strogost se očituje u zatvaranju ugostiteljskih objekata, zabrani kućnih okupljanja više od deset ljudi i dosta nejasnoj redukciji javnog prijevoza, pa onda i u početku kažnjavanja građana zbog kršenja odredbi Stožera civilne zaštite – može se konstatirati da se zasad, nažalost, nisu ostvarila optimistična očekivanja premijera Andreja Plenkovića i njegovog štaba: vrlo visoki broj novozaraženih, hospitaliziranih i spojenih na respiratore dodatno je porastao za poneki postotak. Do srijede, kad ovaj broj Novosti ide u štampariju, incidencija zaraze u dva tjedna na sto tisuća stanovnika iznosila je oko 1150, a broj umrlih od početka epidemije do danas narastao je na 2367. Treba pričekati još sedam ili deset dana da bi se vidio krajnji učinak i domet mjera donesenih krajem studenog, ali nije teško predvidjeti da će izostati osjetniji pad bilo kojeg parametra raširenosti Covida-19 i da će Hrvatska ostati u negativnom vrhu Europske unije, i puno šire od Europske unije, u pogledu broja inficiranih koronavirusom, s realnom mogućnošću da i po smrtnosti uskoro uđe među pet-šest najpogođenijih EU-članica.
Andreju Plenkoviću nije palo na pamet da prizna kardinalnu pogrešku s početka listopada, kad je odlučio previdjeti gubitak kontrole nad epidemijom, nego se upustio u obračun sa znanstvenicima
Nije to bilo teško predvidjeti ni prije ravno dva tjedna, kad smo na ovim stranicama pisali ovako: "Trebat će najmanje dva-tri tjedna da se ustanovi da relativno blago zatvaranje ne dovodi do bitnijeg smanjenja broja novooboljelih i da je pritisak na bolnički sustav postao neizdrživ, pa će se sredinom prosinca morati uvesti još teže restrikcije koje će biti iste ili vrlo slične onima iz ožujka i travnja, ali efekti neće biti isti jer sad, rekosmo, gotovo da i ne postoji epidemiološka linija obrane. Najbolje što se može očekivati jest to da će se više-manje potpunim zatvaranjem donekle usporiti širenje korone i da će se tako dočekati spas u vidu cjepiva. Do tog časa Hrvatska će imati ukupno više tisuća preminulih od Covida-19 i gotovo neupotrebljiv zdravstveni sustav za pacijente koji boluju od drugih bolesti." I evo, najavljeno je da će od 14. prosinca sve srednje škole ili velika većina njih prijeći u online-režim nastave, razmišlja se i o višim razredima osnovnih škola, a nagovještavaju se i nešto stroža pravila u trgovačkim centrima, s tim da se još uvijek službeno odbija govoriti o zatvaranju tih centara: tome je tako jer se državni proračun, razumljivo, ipak ne može odreći prihoda od kakve-takve blagdanske potrošnje. To će valjda doći na red u prvim danima nove godine. I ne samo to.
Mnogi građani ove zemlje i dalje bi bili živi da nije bilo glavinjanja (Foto: Nikola Čutuk/PIXSELL)
Kako se Andrej Plenković odlučio nositi s činjenicom da Hrvatska kasni najmanje četrdesetak dana u ispravnoj reakciji na jesensko-zimski udar virusa i da je to zakašnjenje proizvelo katastrofalne posljedice za veliki broj građana te dovelo zdravstveni sustav na rub pucanja? Nije mu palo na pamet da prizna kardinalnu pogrešku s početka listopada, kad je naprosto odlučio previdjeti gubitak kontrole nad epidemijom, nego se upustio u obračun sa znanstvenicima koji su javno upozorili na zablude, manipulacije i promašaje u hrvatskoj borbi protiv korone. Na apel dvadeset i šestero uglednih hrvatskih znanstvenika Vladi Republike Hrvatske da se uozbilji pristup suzbijanju infekcije i da se namjerno ne barata pogrešnim podacima (vidi okvir), premijer je reagirao tako što je pustio iznenađenog i uvrijeđenog Zvonimira Frku Petešića, svog predstojnika ureda i koordinatora Znanstvenog savjeta Vlade, da praktički ukloni iz tog savjeta petero članova koji su potpisali rečeno pismo, pismo čiji je inicijator bio Ivan Đikić. Frka Petešić saopćio im je premijerov stav da je među njima narušeno povjerenje i da daljnja kolaboracija nema smisla, što je bila vrlo jasna poruka nepoželjnosti. No Plenkovićev predstojnik pokušao je u utorak sve predstaviti kao nesporazum i jezičnu zabunu: pozvao je na nastavak suradnje Igora Rudana, Andreju Ambriović Ristov, Petru Klepac, Nenada Bana i Branka Kolarića. Što god se dogodilo, izvjesno je da se Vladino znanstveno vijeće neće oporaviti od ovog unutrašnjeg raspada.
To znači da je Krunoslav Capak, ravnatelj Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo i član HDZ-a, trenutno jedini epidemiolog među Vladinim naučnim savjetnicima. To znači da poslovno zainteresirani Gordan Lauc nastavlja savjetovati premijera, premda su njegove izjave u posljednja dva-tri mjeseca predstavljale najobičniju relativizaciju korona-krize u njezinom primarnom, javnozdravstvenom aspektu i lobiranje u korist sebičnih i nerazumnih ideja ekonomskih liberala po kojima veće restrikcije rezultiraju težim posljedicama. Premijera nastavlja savjetovati i poslovno zainteresirani Dragan Primorac, suvlasnik u tvrtki koja je mjesec dana antigenske testove naplaćivala građanima 350 kuna, sve dok ovih dana Vlada nije konačno ograničila cijenu na 104 kune. U Znanstvenom savjetu Vlade neupitno ostaje i letargični Miroslav Radman, mada je njegovo mišljenje da se protiv korone, zapravo, i ne bi trebalo boriti, jer nema ničeg neobičnog u tome što ljudi umiru. Plenković, dakako, može odabrati čije će savjete slušati, jer će on na kraju biti odgovoran, bez obzira na to što želi pobjeći od odgovornosti, ali slušanje lojalnih umjesto kritičnih dosad se nikad i nigdje nije pokazalo pametnim i dobrim modelom upravljanja.
Inicijator javnog apela – Ivan Đikić (Foto: Goran Kovačić/PIXSELL)
Kako, međutim, to da energični premijer nije smjesta otkazao koalicijsku suradnju Reformistima Radimira Čačića, čija saborska zastupnica Natalija Martinčević sudjeluje u parlamentarnoj većini, a ta većina broji minimalnih sedamdeset i šest glasova? Varaždinski župan Čačić bio se žestoko obrušio na Stožer, Vladu i pojedine Vladine znanstvene konzultante koji su danima oklijevali s odobravanjem strožih ograničenja na području Varaždinske županije i obmanjivali javnost tezama da viši stupanj zatvaranja nigdje nije zaustavio širenje virusa. Plenković je njegovu nelojalnost prešutio zbog toga što mu treba ruka u Saboru, ali i stoga što zna da je Čačić bio u pravu. Sad se vidi koliko je bio u pravu. Kako to da Alemka Markotić, ravnateljica Klinike za infektivne bolesti "Fran Mihaljević" u Zagrebu te istaknuta članica i Stožera i Savjeta, nije odmah smijenila Marka Kutlešu, pročelnika Zavoda intenzivne medicine na "Franu Mihaljeviću", koji je također među potpisnicima apela? Nije zbog toga što zna da je Kutleša ključni čovjek njezine bolnice, ali zna i to da je Kutleša stavio potpis pod ispravnu stvar: za razliku od nje, Kutleša ima dovoljno integriteta da se javno suprotstavi politički izazvanom glavinjanju Vlade i Stožera.
Potenciranje priče o znanstvenim svađama te suprotstavljenim mišljenjima i sujetama naučnika služi tome da Vlada i Stožer dodatno pokušaju skinuti sa sebe odgovornost za debakl
Najvažnije što je javnost doznala zahvaljujući apelu dvadeset i šestero znanstvenika jest to da Plenkovićev Znanstveni savjet u posljednja dva i pol mjeseca nije bio u stanju formulirati nikakvu suvislu protuepidemijsku strategiju, jer su se razmišljanja dviju ili triju frakcija suštinski razilazila. U takvoj situaciji premijer se odlučio za dugotrajno spremanje sukoba pod tepih i uzimanje u obzir samo onih savjetničkih mišljenja koja odgovaraju njegovim tekućim političkim potrebama: Lauc, Primorac i Radman i jesu u Savjetu isključivo zbog toga da bi se predsjedniku Vlade raširio manevarski prostor za političke operacije pod plaštem stručnosti. Izravna posljedica takvog pristupa jest podatak koji nitko ne dovodi u pitanje: Hrvatska je jedna od najneuspješnijih država Europske unije i jedna od najneuspješnijih država na svijetu u nošenju s drugim valom korone. Zašto se preko te katastrofe prelazi tako olako, kao da tu naprosto nije bilo pomoći i kao da se ništa nije moglo učiniti? Zar je zaista trebalo umrijeti više od hiljadu ljudi u studenom, odnosno skoro dvije hiljade ljudi u proteklih pedesetak dana? Zašto nismo mogli bolje? Zašto se nitko ne osjeća odgovornim za poraz, jer biti među najgorima jest poraz kriznog upravljanja, i dokaz da stihija, improvizacija i nedosljednosti mogu voditi samo u poraz.
A potenciranje priče o znanstvenim svađama te suprotstavljenim mišljenjima i sujetama naučnika služi tome da Vlada i Stožer dodatno pokušaju skinuti sa sebe odgovornost za rečeni debakl: kažemo dodatno, jer je odgovornost primarno već delegirana na zli virus i neposlušne građane. Nema ispravnog i neispravnog u srazu sa zarazom, emitira se spin iz Banskih dvora, ni znanstvenici se ne slažu što bi trebalo poduzeti, jedni kažu jedno, drugi tvrde drugo, što god napraviš – nije dobro, a kad je već tako, onda je dobro sve što se napravi, naročito ako pritom ne nanosi štetu političkim interesima HDZ-a i Vlade. Da nije bilo te filozofije i stalnog skrivanja namjera i motiva, mnogi građani ove zemlje i dalje bi bili živi.
Javni apel znanstvenika: više testirati, poštenije komunicirati, manje politizirati
Obraćamo se javnosti duboko zabrinuti širenjem drugog vala pandemije u Republici Hrvatskoj i velikim brojem žrtava o kojima svakodnevno doznajemo u javnim glasilima. Odlučili smo javno obznaniti naše preporuke u prevladavanju ove teške javno-zdravstvene i društvene krize u Hrvatskoj.
Željeli bismo se ograditi od svih izjava koje su temeljem pogrešnih podataka uvjeravale javnost tijekom mjeseca studenog da će epidemija u Hrvatskoj stagnirati ili umanjivati intenzitet, te da nam strože mjere nisu potrebne ili da nisu učinkovite. Ograđujemo se i od procjena da je virus na bilo koji način oslabio, jer one nisu u skladu sa znanstvenim spoznajama.
Kada se utvrdi da je širenje zaraze izmaklo kontroli, potrebno je preventivno i bez odgode aktivirati najoštrije mjere kontrole epidemije koje su u Hrvatskoj politički i ekonomski moguće. Time se poštuje načelo prevencije, tj. sprečava se pojava velikog broja zaraženih, umjesto da ih se mora liječiti, uz preopterećenje bolnica zaraženim osobama.
Nužno je osigurati kvalitetne i transparentne informacije o širenju zaraze. To znači da trebaju postojati jasni kriteriji kako testirati osobe pod sumnjom na zaraženost, kojim testovima, gdje se sve u državi provode ti testovi, kako se pribrajaju "vjerojatni slučajevi", te na internetu trebaju biti javno dostupni svi ti podaci.
Također je potrebno ustrojiti javno dostupan registar broja zaraženih, broja osoba u samoizolaciji, broja hospitaliziranih osoba, bolnica gdje su osobe hospitalizirane, te raspoloživih kapaciteta pojedinih bolnica za zbrinjavanje Covid-19 bolesnika uz točan broj postelja za liječenje bolesnika kojima je potrebno intenzivno liječenje i respiratora. Nadalje, broju umrlih u bolnicama od Covid-19 treba svakoga dana pribrojiti i broj umrlih izvan bolnica. Ti podaci trebaju biti javni i sasvim vjerodostojni.
U uvjetima intenzivnog širenja zaraze i gubitka kontrole nad epidemijom, potrebno je znatno više i odlučnije testirati, kako bi se udio pozitivnih u ukupnom broju testiranih smanjio na niže od 5 posto sa sadašnjih 30-ak posto. Odvajanjem zaraženih i njihovih kontakata od nezaraženih osoba znatno ćemo brže suzbiti epidemijski val.
Zdravstvenim ustanovama i epidemiološkim službama diljem Hrvatske treba u razdobljima intenzivnijeg širenja zaraze organizirati znatnu pomoć u osoblju i sredstvima, kako bi se uložio najveći mogući napor u otkrivanje i izoliranje zaraženih, te pravilnom liječenju oboljelih.
Zalažemo se i za uvođenje jasno definiranog sustava "semafora", te regionalizaciju, kako bi se potaklo stanovništvo u pojedinim sredinama da održava zarazu pod kontrolom svojim ponašanjem i time izbjegava uvođenje automatiziranih i unaprijed propisanih mjera. Tražimo određivanje ključnih epidemioloških parametara na osnovu kojih se uvode ili ukidaju određene protuepidemijske mjere, kako bi se smanjila neizvjesnost u društvu.
Potrebno je unaprijediti komunikaciju o pandemiji, kako bi se povratilo povjerenje u osobe koje upravljaju krizom. Razumije se da, kao stručnjaci, ne preporučujemo odluke u kojima ista pravila ne bi vrijedila za sve u društvu, ili gdje se mjere politiziraju i prilagođavaju pojedinim društvenim skupinama. Potrebno je razumjeti da je ovo problem cijelog hrvatskog društva i pogođeni smo svi zajedno, te se samo velikom solidarnošću i zalaganjem cijelog društva možemo oduprijeti ovom velikom izazovu.
Iznad svega, potrebna je iskrena i transparentna komunikacija s javnošću oko toga što su nam u svakom trenutku prioriteti, te jasna pravila koja vrijede za sve jednako.
